SANJAO SAM,,,SANJALA JE,,SANJALI SMO..SNOVI ,,

Stranica 28 / 28. Previous  1 ... 15 ... 26, 27, 28

Go down

Re: SANJAO SAM,,,SANJALA JE,,SANJALI SMO..SNOVI ,,

Postaj  Gost on 06.08.17 2:03

sinoć ošla sa curama u brdo ... i podigle kamp .. i sad treba spavati a nemreš od ljepote ... al ko zaspala nakratko i sanjala slijedeće :

kako ležimo u krateru izložene svima i odjednom tu i tamo vidim kako neke grupice ljudi kreću ka nama da nam naškode al ne ide ... ko da je neka barijera između njih i nas a ja gledam kako se muče da ju probiju ... i skužim da nas netko čuva i to na skroz zajebantski način .... i uživam gledati kako nas taj naš "čuvar" čuva tako da nas i nasmije ... umirala sam od smijeha koje spačke je izmišljao da zariba one koji su probali doći do nas ... cirkus ..skoro mi došlo žao i htjela im pomoći da probiju "barijeru" al u trenutku te pomisli bih opet utonula u duboki san i izgubila moć sudjelovanja u spačkama ... al mi nije žao ... pribudila se nasmijana kad sam ih se sjetila ...

p.s.

e da... kad sam se stvarno probudila, oko mene i djece bilo krcato bijelih pera ... kud god sam zakoračila, naletjela bih na njih

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Re: SANJAO SAM,,,SANJALA JE,,SANJALI SMO..SNOVI ,,

Postaj  Tomica on 04.03.18 13:53

Ovo je jedan stariji san. Ima sigurno vec pola godine od njegovog "ukazanja", ali ne prestaje njegov neobican utjecaj. Pokusala sam mu se vratiti, nastaviti ga, produbiti sjecanje na nj, ali skriva se.. Zapisala sam ga istog trena nakon budjenja i ostavljam ga i ovdje. Mozda se netko od vas dosjeti slicnog iskustva.


---

Mislim da sam sanjala grad moje duse. Bijah na proputovanju negdje u nordijskim zemljama. Nasla sam se u jednom gradu pored mora. Jos je bilo dosta hladno, ali zbog nacina na koji su ljudi govorili o hladnoci, shvatila sam da je proljece.. U daljini ugledala sam cudne stijene, ogromne stijene koje su se nadvijale nad morem s njegove tri strane. Pojasnjavala sam poznanici koju sam posjetila ondje kako mi te stijene nalikuju na ogromne okamenjene valove. Htjela sam im se pribliziti i fotografirati ih. Fascinantan prizor, no ubrzo su ih oblaci zakrilili. Nalazile su se nasuprotno od kopna i jednostavno izranjale iz morske vode. Ugledala sam svjetionik. Bio je nesto manji od naseg rijeckog, roskaste boje pa krenuh u njegovom smjeru (bio je daleko). Putem do njega, uocavala sam prekrasne prizore prirode, zatim niz kucica od kojih su neke bile i jarko obojane, svijetloputi klinci prolazili su na biciklima, no jedan crncic medju njima mahnuo mi je razdragano kao da je prepoznao da sam nova ovdje. Fotografirala sam sitnu kisu i suncevu svjetlost koja se pomaljala kroz oblake. Pomalo nadrealna obasjana maglica obujmila je okolne brodice, neka brdasca, stabla. Osjecala sam miris mora, studen na kozi i sve me je to cinilo iznimno radosnom. Da bih dosla do svjetionika pocesto sam se morala obracati ljudima ne bi li me bolje uputili kojim dijelovima puta proci. Razgovor je uvijek tekao na engleskom. Sjecam se da sam morala proci ogromnim brodom koji je zapravo bio knjiznica (a vodio ju je jedan Azijat kojem su me ostali zaposlenici uputili jer je tecno govorio engleski). Hodeci kroz knjiznicu dovoljno sam se priblizila svjetioniku i mirno ga fotografirala. No sada je bio crno-bijele boje, drugacijeg oblika i okruzen izvanjskim stepenicama (nalik onim protupozarnim). Zacudila sam se zasto je toliko promijenio izgled, pomislivsi da imaju dva svjetionika, pa sam nastavila koracati brodom. I ne sluteci, uz brod knjiznicu nastavljao se ribarski brod. Drzala sam fotoaparat priljubljen uz oko, nastojeci uslikati svjetionik iz razlicitih pozicija. Tada sam osjetila da se brod krece. Pojasnila sam jednom ribaru da sam zabunom dosla do njih i upitala ih bi li me mogli vratiti jer moram na kopno. Nisu mogli, imali su zakazane termine. Neko sam vrijeme promatrala more u tisini. Nije bilo ni traga panike, iako nisam znala kuda smo se uputili i koliko cemo dugo ostati na moru. Oblaci su bivali gusci i tamniji. U tom stanju opustenosti prenuo me je zvuk motora. Jedan se camcic pojavio u nasoj blizini. Ribar je, zapravo, zvao prijatelja da dodje po mene i odveze me natrag. Usavsi u camac zapoceo je najzanimljivi dio razgovora u ovom snu u kojem sam pojasnjavala kako mislim da ovaj grad izvire iz mog uma. Suputnik se smjeskao i upitao me otkud mi ta pomisao. Odgovorih mu da ga osjecam dijelom sebe. Svaki prizor, pa i onaj naizgled zlokoban, djeluje kao davno dogovorena buduca prica.. Rekoh mu da je ovaj grad zasigurno moj dom, iako zivim daleko, u jednom drugom lijepom gradu uz more. Nastavili smo razgovarati. Hrabrio me je da se doselim i s velikom odlucnoscu rekoh mu da hocu. Probudih se s mislju na Calvinove nevidljive gradove.

---

avatar
Tomica

Broj postova : 83
Join date : 17.02.2018

[Vrh] Go down

Stranica 28 / 28. Previous  1 ... 15 ... 26, 27, 28

[Vrh]

- Similar topics

 
Permissions in this forum:
Ne moľeą odgovarati na postove.