intervju

Stranica 24 / 24. Previous  1 ... 13 ... 22, 23, 24

Prethodna tema Sljedeća tema Go down

Re: intervju

Postaj  antonac on 14.08.15 8:18

Alhambra je napisao/la:
antonac je napisao/la:
Alhambra je napisao/la:
zingaro je napisao/la:
i meni bioritam izgleda u kurtzu,,nisht mi se neda,,,da l' je od zamora ili necheg drugog ne bi znal..ali znam da ce brzo proci pa pretpostavljam da cu vjutre biti ko novi kad se nanjonjam..

kad krivo radiš...dođi pisat ujutro, kad si odmoren, a ne u pola noći kad si sav pregažen od onih ženturača na penisu

a, ti mu ti to vjeruješ?
yok, izmislja.....

_________________
daite im da seru....
avatar
antonac

Broj postova : 1796
Join date : 23.09.2012
Age : 17
Lokacija : ogorje

[Vrh] Go down

Re: intervju

Postaj  Alhambra on 14.08.15 8:45

antonac je napisao/la:
Alhambra je napisao/la:
antonac je napisao/la:
Alhambra je napisao/la:

kad krivo radiš...dođi pisat ujutro, kad si odmoren, a ne u pola noći kad si sav pregažen od onih ženturača na penisu

a, ti mu ti to vjeruješ?
yok, izmislja.....

on to iz dosade, treba ga shvatit
avatar
Alhambra

Broj postova : 8174
Join date : 22.09.2012

[Vrh] Go down

Re: intervju

Postaj  pizda on 14.08.15 10:02

Alhambra je napisao/la:
antonac je napisao/la:
Alhambra je napisao/la:
antonac je napisao/la:

a, ti mu ti to vjeruješ?
yok, izmislja.....

on to iz dosade, treba ga shvatit

jos i macuje, ne bi me cudilo da se bavi sinkroniziranim plivanjem. On i jos desetorica muskaraca izvode zvijezdu u bazenu...
avatar
pizda
Murderator

Broj postova : 28680
Join date : 21.09.2012
Age : 26
Lokacija : Fiume

[Vrh] Go down

Re: intervju

Postaj  zingaro on 15.08.15 5:53

pizda je napisao/la:
Alhambra je napisao/la:
antonac je napisao/la:
Alhambra je napisao/la:

a, ti mu ti to vjeruješ?
yok, izmislja.....

on to iz dosade, treba ga shvatit

jos i macuje, ne bi me cudilo da se bavi sinkroniziranim plivanjem. On i jos desetorica muskaraca izvode zvijezdu u bazenu...
ja machujem kurtzom a ti jezikom:)))tak da,,ako se usudish izadji na megdan,,pa mi podudlaj:)))

_________________
ma bjaz tam ,,nabijem vas na kuratz..
avatar
zingaro

Broj postova : 3106
Join date : 31.01.2014
Age : 102
Lokacija : dzungla

[Vrh] Go down

Re: intervju

Postaj  pizda on 17.08.15 7:40

zingaro je napisao/la:
pizda je napisao/la:
Alhambra je napisao/la:
antonac je napisao/la:
yok, izmislja.....

on to iz dosade, treba ga shvatit

jos i macuje, ne bi me cudilo da se bavi sinkroniziranim plivanjem. On i jos desetorica muskaraca izvode zvijezdu u bazenu...
ja machujem kurtzom a ti jezikom:)))tak da,,ako se usudish izadji na megdan,,pa mi podudlaj:)))

to nije mac jebote, to je dzepni nozic...
avatar
pizda
Murderator

Broj postova : 28680
Join date : 21.09.2012
Age : 26
Lokacija : Fiume

[Vrh] Go down

Re: intervju

Postaj  Yehudi on 17.08.15 9:39

Pa izmačujte se unda. Samo si ti u prednosti

Yehudi

Broj postova : 2129
Join date : 18.04.2014

[Vrh] Go down

Re: intervju

Postaj  pizda on 17.08.15 10:14

Yehudi je napisao/la:Pa izmačujte se unda. Samo si ti u prednosti

sta cu se sa prikratitima bost...
avatar
pizda
Murderator

Broj postova : 28680
Join date : 21.09.2012
Age : 26
Lokacija : Fiume

[Vrh] Go down

Re: intervju

Postaj  zingaro on 18.08.15 4:50

VELIKI HRVATSKI KANTAUTOR
[size=34]INTERVJU Arsen Dedić: Strah je postao naše redovito stanje



[/size]

Foto Cropix

Autor: Zoran Angeleski
Objavljeno: 12. travnja 2015. u 21:21





Pogledajte naše vijesti, naša politička izvješća. Pa sve je, zapravo, prijetnja, sve je svađa, sve je zabrana. Ako strahuješ, služiš onima koji proizvode taj strah, a u tu se poziciju nikad neću dati u životu, ni moja Gabi, koja je hrabrija od mene, ni moj sin i kćerka, ni moje dvije unuke… Da se nikada ne živi u tom strahu
Jubilarni 20. književno-znanstveni skup »Dani Antuna Šoljana« koji su se održali u Rovinju, bili su posvećeni Tinu Ujeviću, u povodu 60-godišnjice njegove smrti, a u subotu je u programu bio besplatni koncert Arsena Dedića, uz klavirsku pratnju sina Matije. Tim povodom i razgovaramo s velikim kantautorom, skladateljem, pjesnikom, premda ovaj redoslijed uloga u jednom kolosalnom opusu može biti i obrnut. Duh, vitalnost, britkost, okretnost, pamćenje, šala iz telefonske slušalice šire glas vječnog mladića. Abdulah Sidran svojedobno je napisao da bi za gram Arsenove gorke vedrine dao tonu svoje patetične filozofičnosti.
  Jake su vaše veze s Tinom Ujevićem. Uglazbili ste, izdvojimo najpoznatiju pjesmu, »Odlazak (Tamo da putujem)«.
  – Ujević mi je jedan od najdražih pjesnika, ako ne i najdraži u nas. Nažalost, nisam ga osobno upoznao, ali sam ga jednom vidio u životu. Kad sam još kao gimnazijalac došao u Zagreb, sjedio je na balkonu Kazališne kavane. Imao sam tu sreću vidjeti Tina. On je umro 1955. godine.
  Kad ste imali 17 godina?
  – Je, a ja sam prvi koji ga je uglazbio. U lokalu »Tip-top«, nekad »Blato«, u koji je Tin najviše zalazio, a i ja sam tamo mnogo zalazio i stanovao blizu, tamo sam izveo pjesme. Sada najviše izvodim njegov »Odlazak«. Pjevaju je već i razne klape i, uopće, jako je prihvaćena pjesma.
  Uglazbili ste i njegov »Notturno«, »Molitvu iz tamnice«, »Igračku vjetrova«.
  – Da, tu je i kazališna predstava koju izvodi Goran Matović, sam ili s Pericom Martinović, a nekad sam ga i ja pratio s gitarom. Enormno smo izvodili Ujevića svuda kuda se kretao – u Beogradu kod »Tri šešira«, čak i u Nikšiću, jer je Tin tamo objavio jedno ćirilićno izdanje »Auto na korzu«. Interesantno je da se Tin zaputio prema Nikšiću, ali nikad nije tamo stigao; zadržali su se u jednoj birtiji dolje i nisu stigli gore. Ali ja sam, njemu u čast, stigao do Nikšića i tamo sam dobio jedan reprint tog njegovog prvog izdanja. Veliki pjesnik. Naravno da ću u Rovinju otpjevati nešto od Ujevića. Napravio sam i jedan CD pod naslovom »Pjevam pjesnike«, pjevam i njega i Krležu i sve tako redom.
  I Antuna Šoljana.
  – Ne znam je li ga uopće netko drugi uglazbljivao. Prvo je bila njegova kazališna predstava »Romanca o tri ljubavi« u zagrebačkom ITD-u. Režirao ju je Tomislav Žiro Radić, koji nas je prije par tjedana nažalost napustio (samo nabrajam ljude kojih, na moju neizmjernu žalost, nema). Nakon toga sam uglazbio za vrijeme rata »Seosko groblje I« »Seosko groblje II«, koje ću izvest u Rovinju, a uglazbio sam i Šoljanovu »Gazelu« iz knjige »Gazele i druge pjesme«. Odlazio sam k njemu kući, bilo mi je vrlo milo jer sam ga vrlo uvažavao.


Zavičaju, ti truješ kao bolest


Šoljan vam je pomogao koncem 60-ih, nakon što ste bili zabranjeni, pozivom da objavljujete u časopisu »Književnik«, čime je prekinuo vašu desetogodišnju šutnju.
  – U to su vrijeme on i Pupačić uređivali »Književnik«, oni su me pozvali, tamo sam objavio svoje pjesme, da bi se onda 1971. godine pojavila moja prva knjiga »Brod u boci«, koju je uredio Zvonimir Golob, moj vjenčani kum, kojeg opet nema, samo ih nabrajam. Dakle, Šoljan je bio presudan u tome da opet počnem ponovno pisati i objavljivati. I njega ću pjevati u Rovinju, kao i nešto od mojih standarda. Volim doći u to malo, milo kazalište u kojem sam prvi put nastupio kao student. Mario Boljuni bio je moj veliki prijatelj, studirali smo zajedno. Bio sam kršteni kum njegovog sina. Nema više, nažalost, niti Marija, koji je inače iz Svetvinčenta. On me doveo prvi u Rovinj, u taj teatar. Onda sam ponovno bio s Gabi. U životu sam pjevao pet-šest dočeka Novih godina, a jedna od zadnjih na kojima sam bio bila je u hotelu Eden. Poveo nas je Vigor Finderle iz trija Tividi, doveo je Gabi i mene. A onda je muzičar Ante Cetinić rekao: »Imam jednu milu sestru za koju mislim da je darovita«. I onda smo mi prvi put u Rovinju dobili Meri Cetinić. U Rovinju mi je uvijek bilo milo. Predivno je mjesto.
  Koje je bilo i Šoljanov izbor.
  – Naravno, Šoljan je tamo živio. Imao je tamo i svoj brod.
  Istra mu je bila pozornica odličnih romana »Kratki izlet« i »Izdajice«.
  – To vam je tako. Ja volim Istru. Recimo, Gabi je rođena u Berlinu, moja mati u Rupama pokraj Visovca, ja u Šibeniku, a Gabinin tata, pak, u Puli. A moja kćerka, nakon brojnih godina života u Americi, nakon 23 godine Hollywooda (ima kuću u Kaliforniji) doleti u Šibenik i odluči u našoj staroj bolnici roditi moju drugu unuku Emu.
  Mnogi razmišljaju o odlasku iz Hrvatske, a ona se vratila kući.
  – Veliki talijanski pjesnik Salvatore Quasimodo napisao je stih koji glasi: »Čovjek ma gdje bio, vapi udes zavičaja«. A opet, imate i čudnu rečenicu Rimbauda, koji je rekao: »Zavičaju, ti truješ kao bolest«. Jer, znao je zavičaj i meni napraviti mnogo zla, uza svo dobro koje mi je napravio.


Čovjek sam protiv zabrana


Vratio bih se na šutnju započetu 1958., kada ste kao 20-godišnjak objavili u časopisu »Prisutnosti« pjesme s religioznim motivom, što vas je koštalo gubitka posla na Radio Zagrebu.
  – Bile su četiri pjesme, u njima sam spominjao Gospodina Isukrsta i Svetog Nikola. »Majku Mariju« sam napisao kasnije, za prvi Marijanski kongres u Mariji Bistr
ici, ona mi je poslije donijela isto nevolja kolikogod hoćete. Uopće su me nevolje pratile u životu. I zato sam čovjek protiv zabrana, apsolutno. Ja sam čovjek za dozvole. I onda sam ja morao napustiti televiziju, gdje sam radio, i ostao sam cijeli život freelancer, ostao sam slobodnjak.
  Koliko je taj položaj nezavisnog umjetnika, uza svu težinu, bio i blagoslov? Bi li tako bogat opus, sa skoro 30 albuma, 150 kazališnih predstava, 100 igranih i dokumentarnih filmova i 15-ak knjiga, bio ostvariv da ste profesionalno bili vezani za jednu instituciju?
  – Bolje da sam ostao slobodnjak, makar uz sve terete koje mi je to donijelo. No, dano mi je ono što je osnovno – sloboda! I na moju sreću, ja sam neizmjerno mnogo radio po svijetu, i tamo sam se materijalno osigurao do kraja, mogu pomoći obitelji itd. A ovdje je onda bilo vrlo gusto. Objavljivao sam pod pseudonimima, Igor Krimov i Luka Juras, jer nakon te zabrane nisam mogao ni ime svoje upotrijebiti. To su vrlo, vrlo dramatična iskustva. Ali opet, mogu vam reći jednu stvar: nisam to nikad u toj mjeri primao srcu da bi me zbog toga hvatala panika. U odnosu na život, meni strah nikad nije bio suština!
  Referirajući se svojedobno na album »Ministarstvo straha« iz 1997., izjavili ste da – onaj koji se plaši u biti ne živi.
  – Baš sam nedavno izrezao iz Slobodne Dalmacije, naslovnicu i unutra dvije stranice, o tome kako se u nas ponovno živi u strahu.
  Kako to tumačite? Strah je sada vezan uz gubitak ili neimanje posla, no pojam slobode potpuno je nestao ne samo iz javne uporabe nego, čini se, i iz misli. Kao da se trajno pristalo na pokornost i inerciju.
  – Pogledajte naša politička izvješća, naše vijesti, naše informativne emisije. Pa sve je, zapravo, prijetnja, sve je svađa, sve je zabrana. A osim toga, postoji panika od gubitka posla, što je najvažnije. Jer ljudi koji imaju sposobnost samo da rade, ako im se oduzme to pravo i ta sposobnost, a što im drugo preostaje nego strah od budućnosti. Pa ljudi imaju djecu, pa onda sigurnost djece, pa onda enormno nasilje nad djecom. Strah je postao jedno dosta redovito stanje.
  Ako strahuješ, citiram vas, ne živiš nego opslužuješ.
  – Jasno, onda služiš strahu, služiš onima koji proizvode taj strah, a u tu se poziciju nikad neću dati u životu. I nastojimo da se nikad ne damo, ni moja Gabi, koja je hrabrija od mene, ni moj sin i kćerka, ni moje dvije unuke… Da se nikada ne živi u tom strahu.
Moja mater je bila neizbježno hrabra
U »Pjesmi o hrabrosti« pjevate: »Ne preostaje mi ništa osim hrabrosti«. 
  – Da, što mi drugo preostaje u životu nego biti hrabar. Moja mater je bila neizmjerno hrabra. Nakon smrti mog oca, ona je 12 godina živjela u staroj kamenoj šibenskoj kući, negrijanoj. I svaku večer se zaključavala, i lijegala sama, živeći tako 12 godina u hladnoći te kuće. I nikad nije kukala, i nikad se plašila, nego me samo hrabrila. Eto, tako sam građen.
  Vaš brat jednom je rekao da ste radoholičarstvo i energiju naslijedili od oca. 
  – Moj je otac bio amater glazbenik. Inače je bio građevinar, bio je poslovođa zidar u poduzeću »Pomgrad« (Pomorsko građevinsko). Gradio je obale i svjetionike, cijeli je život bio na otvorenom. Još kad sam ja bio mali, Šibenik je imao drvenu rivu, da bi je moj otac kasnije s ostalim radnicima pretvorio u kamenu. Ali on je čitavo to vrijeme bio izvanredno darovit glazbenik – svirao je tubu, trubu, bio je izvanredni perkusionista, svirao je u kazališnom orkestru u kojem sam i ja svirao kao klinac. Svirao je timpane, bio je toliko dobar da ga je Bombardelli pozivao da dođe svirati u splitsku operu, ali nije otišao jer nije htio ostaviti obitelj samu u Šibeniku. Brat je i čelist i klarinetist. Ja sam diplomirao Muzičku akademiju, i dvije srednje muzičke škole – jednu u Šibeniku, pa ponovno svojom voljom treći i četvrti razred u Zagrebu. Uz Gabi, tu je Matija koji je završio akademiju u Grazu. I na to je došla moja unuka Lu koja je peta godina klavira. I tako redom, obitelj je apsolutno u tom smislu obilježena.
Spomenuli ste Tomislava Radića. Vaš filmski debi bio je u njegovom filmu »Živa istina« iz 1971., no čini mi se da je publici, pa i meni, najdraža vaša glazba iz filma »Glembajevi«?
  – Pa i meni. Svi su se tada čudili da nisam dobio Zlatnu Arenu. Bilo je to ono vrijeme »društvene i republičke raspodjele talenata«.
  Po ključu?
  – Da, ali dobio sam Zlatnu Arenu za Bulajićevog »Donatora«, što apsolutno potpisujem, i za film »Pont-Neuf« Željka Senečića, posvećen velikom našem slikaru Račiću, koji mi je jedan od najmilijih uopće slikara koji postoje.
  Koliko ste bili autonomni u radu »Glembajevih« ili ste radili po napucima redatelja Vrdoljaka?
    – Volim da je što više snimljenog materijala i, naravno, ozbiljnih razgovora. Nakon toga se uselim u svoju radnu sobu i izlazaka više nema. Koristim samo gumicu i olovku. Ne pišem ništa kompjuterski. U životu nisam vidio internet, ništa od toga ne znam. Imam samo kućno zvonce; derem se »tko je«, i ne otvaram. I onda danonoćno pišem. A kad bi inače to napravio, da sam drugo radio.
  Jesu li izgubljeni originalni notni zapisi »Glembajevih«?
  – Najvećim dijelom nisu, iako je izgubljeno dosta toga. U našim legitimnim arhivama, gdje su ljudi plaćeni da čuvaju te arhive, nije mnogo toga sačuvano. Ali, ja bih uvijek partiture dao ukoričiti u jednoj radnji u Zagrebu i osnovno kao, recimo, »Prosjaci i sinovi«, »Glembajevi«, »Donator«, to sam uspio spasiti, tu je kod mene. Dolazi mi maestro Silvije Glojnarić, dogodine ćemo prirediti jedan koncert posvećen mom radu, izaći će jedan album nota u izdanju društva skladatelja.
  Široj ste publici najpoznatiji po šansonama, no znali ste u prošlosti isticati svoju ljubav prema klasičnoj glazbi. Primjer su i »Glembajevi«, no i za skladbu »Moderato cantabile« ste koristili…
  – To je samo citat koji sam koristio za uvod, jednu sonatinu od Diabellija, koja je isto tako korištena u filmu »Moderato cantabile«. Uzeo sam ta četiri takta, kao citat, ali ne da ih dalje imitirao, već kao uspomenu na taj film koji sam neizmjerno volio, kao i Diabellija.
  Koliko se razlikuje proces kreiranja skladbe klasične glazbe od onog stvaranja pop pjesme?
    – To je slično, ali, naravno, kad pišem ono što pjevam, onda sam ovisnik o riječima, znate. Onda riječi naređuju to kakva će biti melodija i koji će žanr biti. Pišući ono što ću pjevati, to u prvom redu ovisi o tome što se smješta u tvoj glas, i što kažu stihovi. Tim dvojstvom i jedinstvom glazbe i riječi, tako nastaje ta vrsta.
  Koliko je ljubavna pjesma angažiranija od politički angažirane pjesme?
Da su me ukrali Cigani
Meni je jedna od vaših najljepših pjesama »Da su me ukrali Cigani«. 
  – Nju i ja volim. U djetinjstvu, kad si bio jako zločest, govorilo se da ćete odnit' Cigani. A onda sam ja na konto toga napisao da su me bar odnijeli, možda bih živio sasvim drugačije.
  Bio bih bogat i voljen... 
  – Svirao bih gitaru i prelazio milje...
  Ljubeći jedno biće... 
  – Slobodno i divlje. A vi ste upućeni u moj nerad? Još samo jedno pitanje mi postavite, a koje glasi: »Nakon tolikih godina rada, recite mi u čemu je tajna vašeg neuspjeha? To se tako pita (smijeh).
  Završit ćemo s Gabi Novak. Krajem ovog mjeseca obilježiti ćete 42 godine braka, a zajedno ste više od 50 godina. 
  – Gabi sam počeo udvarati kad je ona bila u 23. godini, vjenčali smo se 1973. godine, te godine rođen je Matija, otvorena je dvorana Lisinski, te sam godine objavio »Homo Volans«... A Gabi mi je bila namrijeta, što se kaže. Ona je prediskretna. To je žena koja je pjevala s Louisom Armstrongom, pjevala je na svim jazz festivalima na Bledu, pa s Garryem Burtonom, s Johnom Lewisom koji je vodio Modern Jazz Quartet, s njim je pjevala »The first time ever i saw your face«. I ona to sve diskretno drži, ne spominje nikome. Znate što to znači pjevati s Johnom Lewisom, Garyjem Burtonom ili pjevati 1958. u Ritz baru u Zagrebu s Armstrongom? To je kao da si osobno upoznao Boga.
  Bili ste metom mnogih žena, no »Pjesmu o Gabi« otvarate stihovima: »Učinila si, srce moje, što nisu znale druge žene; od prvog dana, prve smjene, ti si kao vojnik stala uz mene«. 
  – Pa to je istina. Ona je moj glavni čuvar, ali i ja njen glavni čuvar. Meni je stalo do toga da ona živi duže nego ja, jer je ona stožerna persona u ovoj obitelji. Ona sve drži na okupu.
    – Mada sam i ja imao takvih pjesama, ali opet na moj ironičan način. Mislim da ljubavne pjesme više govore o politici nego što političke pjesme govore o politici. Jer ljubav je temelj svega. Što bih sad ja mijenjao u životu za ljubav prema svojim unukama. Nema te politike, nema mjesta gdje bih se poklonio, dodvorio, ni dao ruku. Ljubav mi je glavno mjesto.


Briga oko novca


Zanimljivo je kako neki vaš opus otkrivaju i putem reklame. Recentni primjer je vaša pjesma »Ono sve što znaš o meni«, u reklami za jednu banku.
  – Uzimaju sve. Pa onda ovo što sam napisao za Gabi, »On me voli na svoj način«.
  »Nostalgična« TBF-a koristi jedan dio, ali riječ je ipak o autorskoj skladbi, i to sjajnoj.
  – A što ja mogu. Ljudi izmole. Neki uzimaju bez pitanja. Poklanjam toga kolikogod hoćete. To je isto vrsta dobrotvorenja. Sad su bili iz Holdinga, imali su temu parkiranje po Zagrebu, onda »možemo li uzeti vašu pjesmu«, onda sam rekao »uzmite«. Onda netko radi film o Braču, pa ima jedna pjesma koju smo Runjić i ja napisali o Braču, pa sam rekao »uzmite«.
  Ali ne vjerujem da svojedobno niste zaštitili autorska prava skladbe »Sanjam te« odnosno njen dio »Ali nekih stvari ima, što ne govore se svima«, korištene u »Malim tajnama velikih majstora kuhinje«?
  – Tu nas je netko zaštitio, ali znate što, tu se ja vrlo malo razumijem. Na moju sreću, imam Matiju koji je vrlo brižan oko mog rada. Zna da me se lako izigra, ne dospijem ja to niti pratiti, niti je to moja priroda. I hvala Bogu, imam moju nevjestu Marinu koja je pravnica i koja također vodi jednu urednu brigu oko toga da me se baš ne raznosi onako. Onda me neki dan zovu iz Beograda, mogu li za jedan film koristiti »Kad bi svi ljudi na svijetu«, ja naravno odmah kažem »nosite«. Zovu neki drugi za bijeg ljudi u Rumunjsku, mogu li koristiti »Moderato cantabile«, onda Arsen normalno kaže »nosite«. To tako ide. Nije mi Bog dao tu sposobnost brige oko novca. A što se tiče reklama, napravio sam ih masu, doslovno pisanih. Pa gdje su »Grejp«, »Nara«, sve te stvari, »Bombon Kraš kvalitete« (smijeh). Ma sve sam radio. A što sam u životu imao raditi nego raditi. Netko se sklanja u politiku, netko u alkohol, netko u erotiku, ja sam se najviše u životu, uz ove druge nedostatke, sklanjao u rad. To isto ovog časa činim čim se vas oslobodim, odmah idem raditi.
  Spomenuta pjesma »Sanjam te« posebno se sviđala Sergiu Endrigu. Naišao sam na jedan novinski tekst iz 1968. gdje kažete da vas je Endrigo dočekao jednom u Parizu pjevušeći baš tu pjesmu.
  – Kad je prvi put došao u Zagreb, bio je to siječanj 1965. On mi je bio kao stariji brat. Upravo se sada bavim Sergiom jer me je njegova kćerka Claudia koja radi veliku monografiju o ocu zamolila da ispišem i zbrojim njegove zagrebačke godine. U Zagrebu bi ponekad sjedio kod onih koji su ga jako voljeli, jednu večer kod Krajača, drugu večer kod Nikice Kalogjere, pa bi mu svaki od nas predočio nešto od toga što radi. I kad sam mu ja odsvirao »Sanjam te«, onda je rekao: »To je moj čovjek, čovjek za mene«. Eto, tako je počelo sve. Do posljednjeg dana. I posljednji put kad je izišao iz kuće, iz Italije, došao je u Zagreb. Zaljubio se u moju unuku, i ona u njega. I onda mi je Sergio rekao: »Ako ikada više dođem u Zagreb, doći ću zbog Lu, a ne zbog tebe«. I onda me je dva dana prije Uskrsa 2005. zvao i rekao da ide u bolnicu. Nažalost, nije se vratio.








Moj naklon maestro imao si zasta zivjeti,,iskreno napjevo si se kao rijetko tko od nas, Uvijek sam uzivao u tvojim shansonama posebno u nocima za dvoje.Hvala ti sto ce mnogi nastaviti pjevati tamo gdje si ti stao.

_________________
ma bjaz tam ,,nabijem vas na kuratz..
avatar
zingaro

Broj postova : 3106
Join date : 31.01.2014
Age : 102
Lokacija : dzungla

[Vrh] Go down

Re: intervju

Postaj  zingaro on 18.08.15 5:32


_________________
ma bjaz tam ,,nabijem vas na kuratz..
avatar
zingaro

Broj postova : 3106
Join date : 31.01.2014
Age : 102
Lokacija : dzungla

[Vrh] Go down

Re: intervju

Postaj  Sponsored content


Sponsored content


[Vrh] Go down

Stranica 24 / 24. Previous  1 ... 13 ... 22, 23, 24

Prethodna tema Sljedeća tema [Vrh]

- Similar topics

 
Permissions in this forum:
Ne moľeą odgovarati na postove.