Zamišljena sjećanja

Negdje sam pročitala članak koji govori o tome da možemo osjetiti nostalgiju za mjestima na kojima nikada nismo bili i vremenima u kojima nikada nismo živjeli. Na primjer, osjećamo nostalgiju za Parizom u 20-tim godinama, periodu kada još nismo bili ni rođeni. Ovo stanje očito ima veze sa činjenicom da sjećanja uključuju uporabu mašte, otprilike na isti način na koji možemo sebe zamisliti na mjestima o kojima smo čitali i koja nas zanimaju. Pa čak i onda kada se sa nostalgijom prisjećamo nečega, dijelom zamišljamo to sjećanje, a ne da ga se sjećamo explicitno.

Ja imam neka bliska daleka mjesta kojima nikada nisam svjedočila. Tamo je nebo vedro, gotovo kraljevske plave boje, a morska trava rubi dno njegova pogleda nijansama zelene i zlatne. Kada zatvoriš oči i sve postane narančasto, i kapcima zaplešu mrvice prašine, prizor je nestvaran i znam da se divim nečemo što mi je nedostižno. S druge strane, ponekad se osjećam blisko i sa sinajskom pustinjom, tamo gdje vjetar i danas neumorno raznosi prašinu po bezbrojnim dinama nepreglednog pješćanog oceana najveće, najsurovije, najzagonetnije i ujedno najljepše pustinje na svijetu. Identične unutarnje! karakteristike ljudi koji me u mom stvarnom životu privlače. 



Koja su vaša mjesta?

whisperer je napisao/la:...
Koja su vaša mjesta?

Stockholm, Oslo, Groningen, Utrecht, Liege, Lisabon, Porto, Engleska, Wells, Škotska, Irska, Reykjavik, Bermuda, Azori, Karibi, New Orleans, New York, Boston, Chicago, Montreal, Vancouver, Seattle, San Francisco, Denver, Salt Lake City, Hawaii, Tahiti, Auckland, Wellington, Dunedin, Inwercargill, Sydney, Brisbane, Adelaide, Alice Springs, Darwin, Perth, Singapur, Tokio, Osaka, Kyoto, Ulan Bator, Sejšeli, Maldivi, Kanari, Marakeš, Fes, Casablanca, Malta, Rim, Atena, Cipar ... 

Kod mene je krenulo s djetinjom fascinacijom parizom, francuskim jezikom koja se kasnije izmjestila iz urbane francuske u polja lavande i provanse...iako lavanda i njen miris u biti nije mi omiljeni diiz dejs   slicna vibra toj provansi je toscana... onda su se pocele javljati ceznje (?), sklonosti sjevernom pojasu krenuvsi od islanda preko skandinavije i tih oooogromnih i divljih sumetina, pa transibirskom prugom do azije... kad je priroda u pitanju, onda mongolija, kad je kultura i tradicija - onda kina... sve do turbokalifradjilistikespealidousus spaljenog japana... kad smo onda opet kod jezika i pitomijih i poznatijih krajeva europe - onda portugal i fado... njezno i jug spanjolske...

Kad smo kod mora... more sam odradila, dozivjela, prezivjela i obozavala u ranom, ranom djetinjstvu.... stvarno sam ga se nauzivala i to iznutra sad me ne privlaci nikako, prekrcano, nakrcano, zakrcano... more - da - ali iskljucivo u jebovukina aranzmanu.... znaci ni groblje u blizini, a kamoli ziv covik, nedo bog - turist 


kod ljudi i karaktera me privlace, naravno, dva principa - jedan dnevni, danjiii, onaj leprsavi, bezbrizni, lagani (kristalna kocka vedrine)... i onaj nocni, mjesecev, soul mejtovski - miran, dalek, dubok, tih, spokojan... naravno, savrsenstvo je u objedinjenosti/balansu oba principa u jednoj osobi jer ako je zastupljen samo jedan, nije dobro, nije dovoljno, dosadi...  i tako...

Suma, miris cetinara, mekana mahovina po kojoj mogu hodati bosa, cvrkut ptica, zraci sunca koji podrhtavaju kroz drvece, nezni, milujuci vetar, svezina...Tamna, gusta, crna suma, tisina, skrivenost, tajnovitost. Suma u snegu, dah koji magli, pahulje, belilo i mir.
Sume. Oduvek sume. I zauvek sume. Ja sam sumsko bice.
Planine. Ogromne. Visoke. Snazne. Prosarane bisernim potocima, kristalnim jezerima, cvetnim proplancima, snegom.  
Sve sam to nasla ovde.

Cat_ je napisao/la:Suma, miris cetinara, mekana mahovina po kojoj mogu hodati bosa, cvrkut ptica, zraci sunca koji podrhtavaju kroz drvece, nezni, milujuci vetar, svezina...Tamna, gusta, crna suma, tisina, skrivenost, tajnovitost. Suma u snegu, dah koji magli, pahulje, belilo i mir.
Sume. Oduvek sume. I zauvek sume. Ja sam sumsko bice.
Planine. Ogromne. Visoke. Snazne. Prosarane bisernim potocima, kristalnim jezerima, cvetnim proplancima, snegom.  
Sve sam to nasla ovde.

imas i djetelina sa cetiri lista kolko hoces...

pizda je napisao/la:
imas i djetelina sa cetiri lista kolko hoces...

Da...


Proslu nedelju smo proveli na raznim jezerima u Austriji. Bilo je prekrasno. Puno sam plivala, veslala na SUB-u, citala u hladovini drveca, ali mi je u jednom trenutku nedostajao miris mora. Secanje na taj miris me je iznenadilo.
Mislim da sam pre ovoga samo jedno (ratno) leto izostala, tj. ostala kod kuce.

Volim zvuk talasa, puste plaze, rana jutra kad nigde nikog nema, ali i onu vecernju veselost i setnje obalom, tamna mesta gde se zvezde najbolje vide.[/quote]

whisperer je napisao/la:Negdje sam pročitala članak koji govori o tome da možemo osjetiti nostalgiju za mjestima na kojima nikada nismo bili i vremenima u kojima nikada nismo živjeli. Na primjer, osjećamo nostalgiju za Parizom u 20-tim godinama, periodu kada još nismo bili ni rođeni. Ovo stanje očito ima veze sa činjenicom da sjećanja uključuju uporabu mašte, otprilike na isti način na koji možemo sebe zamisliti na mjestima o kojima smo čitali i koja nas zanimaju. Pa čak i onda kada se sa nostalgijom prisjećamo nečega, dijelom zamišljamo to sjećanje, a ne da ga se sjećamo explicitno.

Ja imam neka bliska daleka mjesta kojima nikada nisam svjedočila. Tamo je nebo vedro, gotovo kraljevske plave boje, a morska trava rubi dno njegova pogleda nijansama zelene i zlatne. Kada zatvoriš oči i sve postane narančasto, i kapcima zaplešu mrvice prašine, prizor je nestvaran i znam da se divim nečemo što mi je nedostižno. S druge strane, ponekad se osjećam blisko i sa sinajskom pustinjom, tamo gdje vjetar i danas neumorno raznosi prašinu po bezbrojnim dinama nepreglednog pješćanog oceana najveće, najsurovije, najzagonetnije i ujedno najljepše pustinje na svijetu. Identične unutarnje! karakteristike ljudi koji me u mom stvarnom životu privlače. 



Koja su vaša mjesta?

Koja lijepa tema

Moram priznati da nemam zamišljena sjećanja kako su opisana u uvodu teme, ali imam snove koji su izrazito upečatljivi i onda imam potrebu naći mjesta koja sam sanjala u snovima. Zadnji takav san je bio o travnatim brežuljcima, pitomim, gradićima sa predivnim vrtovima i cvijetnjacima. Sanjala sam ga prije kakvih desetak godina i nikako da ga izbijem iz glave. Našla sam to mjesto. U mom snu je na kraju rečeno da će tu biti meni i mojoj djeci dom. Fora je kad kreneš u potragu za takvim mjestima pa ih i nađeš. Mislim da svi mi podsvijesno znamo gdje nam je mjesto pa otuda i ta nostalgija za mjestima na kojima još nismo bili a pojavljuju nam se, meni u snu, ali očito drugima i u javi.

besposlenpop je napisao/la:

whisperer je napisao/la:...
Koja su vaša mjesta?

Stockholm, Oslo, Groningen, Utrecht, Liege, Lisabon, Porto, Engleska, Wells, Škotska, Irska, Reykjavik, Bermuda, Azori, Karibi, New Orleans, New York, Boston, Chicago, Montreal, Vancouver, Seattle, San Francisco, Denver, Salt Lake City, Hawaii, Tahiti, Auckland, Wellington, Dunedin, Inwercargill, Sydney, Brisbane, Adelaide, Alice Springs, Darwin, Perth, Singapur, Tokio, Osaka, Kyoto, Ulan Bator, Sejšeli, Maldivi, Kanari, Marakeš, Fes, Casablanca, Malta, Rim, Atena, Cipar ... 

To su sve mjesta u kojima se osjećaš kao kod kuće, iako nikada nisi bio tamo? Nadahnjuju li ta mjesta jedinstveni osjećaj čežnje? 

Cat_ je napisao/la:Suma, miris cetinara, mekana mahovina po kojoj mogu hodati bosa, cvrkut ptica, zraci sunca koji podrhtavaju kroz drvece, nezni, milujuci vetar, svezina...Tamna, gusta, crna suma, tisina, skrivenost, tajnovitost. Suma u snegu, dah koji magli, pahulje, belilo i mir.
Sume. Oduvek sume. I zauvek sume. Ja sam sumsko bice.
Planine. Ogromne. Visoke. Snazne. Prosarane bisernim potocima, kristalnim jezerima, cvetnim proplancima, snegom.  
Sve sam to nasla ovde.

Zanimljivo, šuma je idealno mjesto za iscjeljivanje. Nedostaju još patuljci, vilenjaci, demoni i trolovi, kao dom bezbrojnih folklornih bića i praznovjerja.  Jesi li znala da su Druidi i germanski pogani obožavali drveće? Nije ni čudo da je šuma, u svoj svojoj eteričnoj veličanstvenosti, idealno mjesto za osamljene šetnje.

Ovaj osjećaj nostalgije koji opisujem na temi neki vežu za njemačku riječ fernweg. To je pojam koji je usko povezan sa pojmom lutanja? Kako se on doslovno prevodi?

Vel'ka Maca je napisao/la:Kod mene je krenulo s djetinjom fascinacijom parizom, francuskim jezikom koja se kasnije izmjestila iz urbane francuske u polja lavande i provanse...iako lavanda i njen miris u biti nije mi omiljeni diiz dejs   slicna vibra toj provansi je toscana... onda su se pocele javljati ceznje (?), sklonosti sjevernom pojasu krenuvsi od islanda preko skandinavije i tih oooogromnih i divljih sumetina, pa transibirskom prugom do azije... kad je priroda u pitanju, onda mongolija, kad je kultura i tradicija - onda kina... sve do turbokalifradjilistikespealidousus spaljenog japana... kad smo onda opet kod jezika i pitomijih i poznatijih krajeva europe - onda portugal i fado... njezno i jug spanjolske...

Kad smo kod mora... more sam odradila, dozivjela, prezivjela i obozavala u ranom, ranom djetinjstvu.... stvarno sam ga se nauzivala i to iznutra sad me ne privlaci nikako, prekrcano, nakrcano, zakrcano... more - da - ali iskljucivo u jebovukina aranzmanu.... znaci ni groblje u blizini, a kamoli ziv covik, nedo bog - turist 


kod ljudi i karaktera me privlace, naravno, dva principa - jedan dnevni, danjiii, onaj leprsavi, bezbrizni, lagani (kristalna kocka vedrine)... i onaj nocni, mjesecev, soul mejtovski - miran, dalek, dubok, tih, spokojan... naravno, savrsenstvo je u objedinjenosti/balansu oba principa u jednoj osobi jer ako je zastupljen samo jedan, nije dobro, nije dovoljno, dosadi...  i tako...

Zanimljiv mi je ovaj dio gdje spominješ pojavljivanje čežnje, sklonosti.. Je li ti pomisao na ta mjesta obuzeta mirom, spokojem, slobodom?
Ili sama stvaraš, zamišljaš  nostalgiju za mjestima na kojima nikada nisi bila? Npr., ja često stvaram mjesta koja tehnički ne postoje, osim kao suradnja nečijih verbalnih sjećanja i mojih osobnih nematerijalnih... Kao da u tajnosti tražim svijet u koji ću zaroniti bez obzira na sve. Ili jednostavno uvijek želimo ono što nemamo..

Legolas je napisao/la:
Koja lijepa tema

Moram priznati da nemam zamišljena sjećanja kako su opisana u uvodu teme, ali imam snove koji su izrazito upečatljivi i onda imam potrebu naći mjesta koja sam sanjala u snovima. Zadnji takav san je bio o travnatim brežuljcima, pitomim, gradićima sa predivnim vrtovima i cvijetnjacima. Sanjala sam ga prije kakvih desetak godina i nikako da ga izbijem iz glave. Našla sam to mjesto. U mom snu je na kraju rečeno da će tu biti meni i mojoj djeci dom. Fora je kad kreneš u potragu za takvim mjestima pa ih i nađeš. Mislim da svi mi podsvijesno znamo gdje nam je mjesto pa otuda i ta nostalgija za mjestima na kojima još nismo bili a pojavljuju nam se, meni u snu, ali očito drugima i u javi.

A dok potraga traje, to je samo miris cvijeta koji nismo pronašli, odjek melodije koju još nismo čuli, vijesti iz zemlje koju nismo posjetili... 

whisperer je napisao/la:

Vel'ka Maca je napisao/la:Kod mene je krenulo s djetinjom fascinacijom parizom, francuskim jezikom koja se kasnije izmjestila iz urbane francuske u polja lavande i provanse...iako lavanda i njen miris u biti nije mi omiljeni diiz dejs   slicna vibra toj provansi je toscana... onda su se pocele javljati ceznje (?), sklonosti sjevernom pojasu krenuvsi od islanda preko skandinavije i tih oooogromnih i divljih sumetina, pa transibirskom prugom do azije... kad je priroda u pitanju, onda mongolija, kad je kultura i tradicija - onda kina... sve do turbokalifradjilistikespealidousus spaljenog japana... kad smo onda opet kod jezika i pitomijih i poznatijih krajeva europe - onda portugal i fado... njezno i jug spanjolske...

Kad smo kod mora... more sam odradila, dozivjela, prezivjela i obozavala u ranom, ranom djetinjstvu.... stvarno sam ga se nauzivala i to iznutra sad me ne privlaci nikako, prekrcano, nakrcano, zakrcano... more - da - ali iskljucivo u jebovukina aranzmanu.... znaci ni groblje u blizini, a kamoli ziv covik, nedo bog - turist 


kod ljudi i karaktera me privlace, naravno, dva principa - jedan dnevni, danjiii, onaj leprsavi, bezbrizni, lagani (kristalna kocka vedrine)... i onaj nocni, mjesecev, soul mejtovski - miran, dalek, dubok, tih, spokojan... naravno, savrsenstvo je u objedinjenosti/balansu oba principa u jednoj osobi jer ako je zastupljen samo jedan, nije dobro, nije dovoljno, dosadi...  i tako...

Zanimljiv mi je ovaj dio gdje spominješ pojavljivanje čežnje, sklonosti.. Je li ti pomisao na ta mjesta obuzeta mirom, spokojem, slobodom?
Ili sama stvaraš, zamišljaš  nostalgiju za mjestima na kojima nikada nisi bila? Npr., ja često stvaram mjesta koja tehnički ne postoje, osim kao suradnja nečijih verbalnih sjećanja i mojih osobnih nematerijalnih... Kao da u tajnosti tražim svijet u koji ću zaroniti bez obzira na sve. Ili jednostavno uvijek želimo ono što nemamo..

Osjecaj je doma. I to prvenstveno sjeverni trokut - island, norveska, svedska. To je polaziste. Island je nulta tocka ili vrh trokuta.

whisperer je napisao/la:

besposlenpop je napisao/la:

whisperer je napisao/la:...
Koja su vaša mjesta?

Stockholm, Oslo, Groningen, Utrecht, Liege, Lisabon, Porto, Engleska, Wells, Škotska, Irska, Reykjavik, Bermuda, Azori, Karibi, New Orleans, New York, Boston, Chicago, Montreal, Vancouver, Seattle, San Francisco, Denver, Salt Lake City, Hawaii, Tahiti, Auckland, Wellington, Dunedin, Inwercargill, Sydney, Brisbane, Adelaide, Alice Springs, Darwin, Perth, Singapur, Tokio, Osaka, Kyoto, Ulan Bator, Sejšeli, Maldivi, Kanari, Marakeš, Fes, Casablanca, Malta, Rim, Atena, Cipar ... 

To su sve mjesta u kojima se osjećaš kao kod kuće, iako nikada nisi bio tamo? Nadahnjuju li ta mjesta jedinstveni osjećaj čežnje? 

Ama ne, to su mjesta koja sam želio i još uvijek želim posjetiti. 
Zaboravil sam još Bratislavu, Berlin, Dresden, Leipzig, Varšavu, Vilnus, Kaunas, Rigu i Tallin. 
Ostavljam domorocima da se doma osjećaju ko kod kuće, ja samo želim osjetiti tu atmosferu - i ponijeti ju doma.

besposlenpop je napisao/la:

whisperer je napisao/la:

besposlenpop je napisao/la:

whisperer je napisao/la:...
Koja su vaša mjesta?

Stockholm, Oslo, Groningen, Utrecht, Liege, Lisabon, Porto, Engleska, Wells, Škotska, Irska, Reykjavik, Bermuda, Azori, Karibi, New Orleans, New York, Boston, Chicago, Montreal, Vancouver, Seattle, San Francisco, Denver, Salt Lake City, Hawaii, Tahiti, Auckland, Wellington, Dunedin, Inwercargill, Sydney, Brisbane, Adelaide, Alice Springs, Darwin, Perth, Singapur, Tokio, Osaka, Kyoto, Ulan Bator, Sejšeli, Maldivi, Kanari, Marakeš, Fes, Casablanca, Malta, Rim, Atena, Cipar ... 

To su sve mjesta u kojima se osjećaš kao kod kuće, iako nikada nisi bio tamo? Nadahnjuju li ta mjesta jedinstveni osjećaj čežnje? 

Ama ne, to su mjesta koja sam želio i još uvijek želim posjetiti. 
Zaboravil sam još Bratislavu, Berlin, Dresden, Leipzig, Varšavu, Vilnus, Kaunas, Rigu i Tallin. 
Ostavljam domorocima da se doma osjećaju ko kod kuće, ja samo želim osjetiti tu atmosferu - i ponijeti ju doma.

Srecom lista nije podugacka.   Da imas devet zivota kao macka, ili se odlucis na put oko svijeta u trajanju od nekoliko godina... 

nemam bas nekih mjesta koja me neodoljivo vuku. Izuzetak je mozda New York ali mislim da je to utjecaj bezbrojnih krimica sa privatnim detektivima koji su stolovali u tom gradicu. Tu je djelomicno i London ali i utjecaj Jacka trbosjeka. Mislim da je dom ipak negdje drugdje ali nemam nikakvih impulsa, slika, sjecanja pa se vjerojatno samo tjesim...

pizda je napisao/la:nemam bas nekih mjesta koja me neodoljivo vuku. Izuzetak je mozda New York ali mislim da je to utjecaj bezbrojnih krimica sa privatnim detektivima koji su stolovali u tom gradicu. Tu je djelomicno i London ali i utjecaj Jacka trbosjeka. ...

Romantičar s Karaburme. 

pizda je napisao/la:nemam bas nekih mjesta koja me neodoljivo vuku. Izuzetak je mozda New York ali mislim da je to utjecaj bezbrojnih krimica sa privatnim detektivima koji su stolovali u tom gradicu. Tu je djelomicno i London ali i utjecaj Jacka trbosjeka. Mislim da je dom ipak negdje drugdje ali nemam nikakvih impulsa, slika, sjecanja pa se vjerojatno samo tjesim...

  pizdo... ti si toliko talentirani idiot da je to predivno... iliti, sto bi se u new yorku reklo - bud' ti lip nekon drugon 

P.s. super je new york

Vel'ka Maca je napisao/la:

pizda je napisao/la:nemam bas nekih mjesta koja me neodoljivo vuku. Izuzetak je mozda New York ali mislim da je to utjecaj bezbrojnih krimica sa privatnim detektivima koji su stolovali u tom gradicu. Tu je djelomicno i London ali i utjecaj Jacka trbosjeka. Mislim da je dom ipak negdje drugdje ali nemam nikakvih impulsa, slika, sjecanja pa se vjerojatno samo tjesim...

  pizdo... ti si toliko talentirani idiot da je to predivno... iliti, sto bi se u new yorku reklo - bud' ti lip nekon drugon 

da, vidi sto Histori Čejnl veli o meni...

pizda je napisao/la:

Vel'ka Maca je napisao/la:

pizda je napisao/la:nemam bas nekih mjesta koja me neodoljivo vuku. Izuzetak je mozda New York ali mislim da je to utjecaj bezbrojnih krimica sa privatnim detektivima koji su stolovali u tom gradicu. Tu je djelomicno i London ali i utjecaj Jacka trbosjeka. Mislim da je dom ipak negdje drugdje ali nemam nikakvih impulsa, slika, sjecanja pa se vjerojatno samo tjesim...

  pizdo... ti si toliko talentirani idiot da je to predivno... iliti, sto bi se u new yorku reklo - bud' ti lip nekon drugon 

da, vidi sto Histori Čejnl veli o meni...

: )

Neka mjesta uporno me zovu i mame da dodjem. Medjutim, nesto iznutra uporno me prijeci da se tamo otputim. I sama pomisao na neku lokaciju ponekad je dovoljna da osjetim nelagodu ili nemir. Ali, naucila sam slusati svoj unutarnji glas kad mi prisapne - nemoj! Ukratko, vjerujem da neka mjesta nisu za nas i da ih je najbolje zaobici. Jednako tako osjetim 'pozive' koje bez zadrske rado prihvacam.Kao i magnetizam mjesta na koje se vise ili manje redovno vracam. Tu pronalazim privremeno utociste i utjehu; tu se osjecam dobro i sigurno.

Bitno drugaciji je osjecaj s vremenom u kojem nisam zivjela. Tu imam jasne slike perioda, krajolika i arhitekture koje bih voljela nastaniti kad bi se vrijeme moglo vratiti unatrag. Bio bi to Belle Époque. Vizualiziram neko ladanjsko imanje, nista fancy ali oku ugodno i udobno. Psi i macke dio su veselog domacinstva. Dolaze i ptice koje hranimo. Puno vremena provodimo u setnjama po okolnoj prirodi, uzivajuci u svjezem zraku. U blizini je jezerce po kojem se vozimo camcem na vesla. Ovisno o dobu godine, beremo bilje i cvijece po livadama ili u ruzicnjaku. U obliznjem sumarku beremo gljive i skupljamo bobice ili kestenje. Za lijepog vremena objedujemo u vrtu. Navecer promatramo zvijezde uvaljeni u pletene stolice, prekriveni laganim dekicama. Ove slike godinama se ponavljaju i nikad mi ne dosade. Ponekad intenzivno osjetim kako sam zarobljena u pogresnom vremenu. 

Dudette je napisao/la:Neka mjesta uporno me zovu i mame da dodjem. Medjutim, nesto iznutra uporno me prijeci da se tamo otputim. I sama pomisao na neku lokaciju ponekad je dovoljna da osjetim nelagodu ili nemir. Ali, naucila sam slusati svoj unutarnji glas kad mi prisapne - nemoj! Ukratko, vjerujem da neka mjesta nisu za nas i da ih je najbolje zaobici. Jednako tako osjetim 'pozive' koje bez zadrske rado prihvacam.Kao i magnetizam mjesta na koje se vise ili manje redovno vracam. Tu pronalazim privremeno utociste i utjehu; tu se osjecam dobro i sigurno.

mene nit mami nit tati...inertan neki lik...

Dudette je napisao/la:Bitno drugaciji je osjecaj s vremenom u kojem nisam zivjela. Tu imam jasne slike perioda, krajolika i arhitekture koje bih voljela nastaniti kad bi se vrijeme moglo vratiti unatrag. Bio bi to Belle Époque. Vizualiziram neko ladanjsko imanje, nista fancy ali oku ugodno i udobno. Psi i macke dio su veselog domacinstva. Dolaze i ptice koje hranimo. Puno vremena provodimo u setnjama po okolnoj prirodi, uzivajuci u svjezem zraku. U blizini je jezerce po kojem se vozimo camcem na vesla. Ovisno o dobu godine, beremo bilje i cvijece po livadama ili u ruzicnjaku. U obliznjem sumarku beremo gljive i skupljamo bobice ili kestenje. Za lijepog vremena objedujemo u vrtu. Navecer promatramo zvijezde uvaljeni u pletene stolice, prekriveni laganim dekicama. Ove slike godinama se ponavljaju i nikad mi ne dosade. Ponekad intenzivno osjetim kako sam zarobljena u pogresnom vremenu. 

najs, puno blize od stila kojim je oslikana ona lastina golden gi4l, ali ne mogu 4eci da bi ovo bila moja furka... 

Ovqj odgovor gore se prvenstveno odnosi na sliku... op.a.

Dudette je napisao/la:Neka mjesta uporno me zovu i mame da dodjem. Medjutim, nesto iznutra uporno me prijeci da se tamo otputim. ...

iks