Sukobi...

Nastaju često, imaju svoj početak, kulminaciju i kraj, gubitnike i "pobjednike".

Da li je izbjegavanje sukoba uvijek i najbolje rješenje?
Da li je kraj kad se samo jedno makne ili moraju odustati obje strane?
Treba li pustiti slabijeg od sebe da ti se doslovce usere na glavu jer je nesvjesno svoje nemoći?
Drže li nas na lajni oni koje smo pustili da prođu lišo, jer smo bili svjesni da smo puno jači, da nemamo dostojnog protivnika?

zadnjih desetak godina maksimalno izbjegavam sukobe jer me strah mog temperamenta (kao što reče dromsica da neću znati stati )... ali... sve više sam sigurna da to nije baš najbolji odabir...

Btw je napisao/la:Nastaju često, imaju svoj početak, kulminaciju i kraj, gubitnike i "pobjednike".

Da li je izbjegavanje sukoba uvijek i najbolje rješenje?
Da li je kraj kad se samo jedno makne ili moraju odustati obje strane?
Treba li pustiti slabijeg od sebe da ti se doslovce usere na glavu jer je nesvjesno svoje nemoći?
Drže li nas na lajni oni koje smo pustili da prođu lišo, jer smo bili svjesni da smo puno jači, da nemamo dostojnog protivnika?

zadnjih desetak godina maksimalno izbjegavam sukobe jer me strah mog temperamenta (kao što reče dromsica da neću znati stati )... ali... sve više sam sigurna da to nije baš najbolji odabir...

evo me tu sam u boj u boj.
Provjereno kad god sam odšutila, izbjegla sukob obilo mi se trostruko, poseremeteš me još više, umislilo se pa postalo još bahatije, mrcvarili me ko ranjenu zvjerku na izdahu. Zbog mira, zbog drugih dragih ljudi znala sam se stisnut. Na kraju moje pravo ja, moje kerozin u žilama je podivljal i svatko je dobio kaj ga ide i nije mi žao ni jedne jedine izgovorene rječi. Interesantno nakon prvotnog šoka postali su pitomi i mili. Zube treba pokazati, onako malo zarežati ko pas kad mu se previše približiš kosti, treba i ugristi ako se bez mog pristanka grabi za kost.
Ljudi su takvi, moraju imati respekta.

Btw je napisao/la:Nastaju često, imaju svoj početak, kulminaciju i kraj, gubitnike i "pobjednike".

Da li je izbjegavanje sukoba uvijek i najbolje rješenje?
Da li je kraj kad se samo jedno makne ili moraju odustati obje strane?
Treba li pustiti slabijeg od sebe da ti se doslovce usere na glavu jer je nesvjesno svoje nemoći?
Drže li nas na lajni oni koje smo pustili da prođu lišo, jer smo bili svjesni da smo puno jači, da nemamo dostojnog protivnika?

zadnjih desetak godina maksimalno izbjegavam sukobe jer me strah mog temperamenta (kao što reče dromsica da neću znati stati )... ali... sve više sam sigurna da to nije baš najbolji odabir...

ne znam ....nisam konfliktna osoba, ali ću ako procjenim da je neophodno potrebno inzistirati i istjerati pa makar mi to bilo zadnje u životu. Procjena vrijednosti je osnovno polazište. Nebitne životne situacije, samo zbog nekog dokazivanja nikada ne pretvaram u bitne u smislu da ću na njih trošiti vrijeme i energiju...
Ovo zadnje pitalje "drže li nas na lajni ....? " .... neke stvari su neminovne, sad je na nama da procjenimo hoćemo li popustiti ili se suprostaviti, hoćemo li se bolje osjećati kao pobjednici ili kao gubitnici ....
to je životna vaga

Btw je napisao/la:Nastaju često, imaju svoj početak, kulminaciju i kraj, gubitnike i "pobjednike".

Da li je izbjegavanje sukoba uvijek i najbolje rješenje?
Da li je kraj kad se samo jedno makne ili moraju odustati obje strane?
Treba li pustiti slabijeg od sebe da ti se doslovce usere na glavu jer je nesvjesno svoje nemoći?
Drže li nas na lajni oni koje smo pustili da prođu lišo, jer smo bili svjesni da smo puno jači, da nemamo dostojnog protivnika?

zadnjih desetak godina maksimalno izbjegavam sukobe jer me strah mog temperamenta (kao što reče dromsica da neću znati stati )... ali... sve više sam sigurna da to nije baš najbolji odabir...

Puno ovisi o protivniku.
Ako naspram sebe imaš razumnog protivnika onda vjerujem da je sukob bolje izvesti do kraja i kraj će zaista i postojati.
Nekad će naizgled biti kraj, ali u stvari neće nego će se zlopamtiti i koristiti svaka prilika da ju se nabije na nos.
Tu su valjda u pitanju oni manje razumni koji imaju osjećaj da nisu "pobijedili" ili dobili što su htjeli pa nastavljaju sukob do beskraja.
Ne znam u kojim bi situacijama trebalo izbjegavati sukob osim u onima kad je protivnik bliska osoba pa zataškaš problem jer se bojiš da bi moglo doći do trajnog narušavanja odnosa i straha da ne povrijediš tu osobu.

U svim ostalim slučajevima mislim da je bolje izvesti mak na konac, što se kaže.

Uglavnom se sukobi teško kad dovedu do kraja, odnosno pomirenja jer do njih najčešće i dolazi zbog toga što ljudi na različite načine percipiraju istu situaciju i što potpuno vjeruju svojoj percepciji pa u tome ne popuštaju.
Ali oni su sastavni dio našeg života i ne bismo trebali imati u cilju spriječiti ih već ih znati pametno riješiti.

dromsin je napisao/la:

Btw je napisao/la:Nastaju često, imaju svoj početak, kulminaciju i kraj, gubitnike i "pobjednike".

Da li je izbjegavanje sukoba uvijek i najbolje rješenje?
Da li je kraj kad se samo jedno makne ili moraju odustati obje strane?
Treba li pustiti slabijeg od sebe da ti se doslovce usere na glavu jer je nesvjesno svoje nemoći?
Drže li nas na lajni oni koje smo pustili da prođu lišo, jer smo bili svjesni da smo puno jači, da nemamo dostojnog protivnika?

zadnjih desetak godina maksimalno izbjegavam sukobe jer me strah mog temperamenta (kao što reče dromsica da neću znati stati )... ali... sve više sam sigurna da to nije baš najbolji odabir...

evo me tu sam u boj u boj.
Provjereno kad god sam odšutila, izbjegla sukob obilo mi se trostruko, poseremeteš me još više, umislilo se pa postalo još bahatije, mrcvarili me ko ranjenu zvjerku na izdahu. Zbog mira, zbog drugih dragih ljudi znala sam se stisnut. Na kraju moje pravo ja, moje kerozin u žilama je podivljal i svatko je dobio kaj ga ide i nije mi žao ni jedne jedine izgovorene rječi. Interesantno nakon prvotnog šoka postali su pitomi i mili. Zube treba pokazati, onako malo zarežati ko pas kad mu se previše približiš kosti, treba i ugristi ako se bez mog pristanka grabi za kost.
Ljudi su takvi, moraju imati respekta.

znaš dromsi da sam par put pomislila koliko si ti pristnija od mene jer si ono što jesi i ne trudiš se ići protiv svoje prirode i biti ono što nisi... a ja izgleda baš to činim...

Btw je napisao/la:

dromsin je napisao/la:

Btw je napisao/la:Nastaju često, imaju svoj početak, kulminaciju i kraj, gubitnike i "pobjednike".

Da li je izbjegavanje sukoba uvijek i najbolje rješenje?
Da li je kraj kad se samo jedno makne ili moraju odustati obje strane?
Treba li pustiti slabijeg od sebe da ti se doslovce usere na glavu jer je nesvjesno svoje nemoći?
Drže li nas na lajni oni koje smo pustili da prođu lišo, jer smo bili svjesni da smo puno jači, da nemamo dostojnog protivnika?

zadnjih desetak godina maksimalno izbjegavam sukobe jer me strah mog temperamenta (kao što reče dromsica da neću znati stati )... ali... sve više sam sigurna da to nije baš najbolji odabir...

evo me tu sam u boj u boj.
Provjereno kad god sam odšutila, izbjegla sukob obilo mi se trostruko, poseremeteš me još više, umislilo se pa postalo još bahatije, mrcvarili me ko ranjenu zvjerku na izdahu. Zbog mira, zbog drugih dragih ljudi znala sam se stisnut. Na kraju moje pravo ja, moje kerozin u žilama je podivljal i svatko je dobio kaj ga ide i nije mi žao ni jedne jedine izgovorene rječi. Interesantno nakon prvotnog šoka postali su pitomi i mili. Zube treba pokazati, onako malo zarežati ko pas kad mu se previše približiš kosti, treba i ugristi ako se bez mog pristanka grabi za kost.
Ljudi su takvi, moraju imati respekta.

znaš dromsi da sam par put pomislila koliko si ti pristnija od mene jer si ono što jesi i ne trudiš se ići protiv svoje prirode i biti ono što nisi... a ja izgleda baš to činim...

sa mnom si na čisto u svakom trenutku, jednostavno ne trudim se biti suptilna. Zašto, sviđa mi se - ne sviđa mi se, volim - ne volim, hoću - neću.
Isto ko i peglanje veša. Nitko ga neće speglat umjesto mene , žderem se dok hrpa raste i raste, imam grižnju savjest pred sa mom sobom, samu sebe tjeram moraš, ajde, bit će ti još teže... A ne, više ne, tjedno peglanje, početi od najteže stvari ili najmrskije prema najlakšem.
Povremeno se zapitaj ko tebi titra ( sad možda Kekec, al da njega nema) i koliko je ljudi titralo tebi a da netom poslje nije nešto trebalo.
Meni NITKO, ja ovakva kerozinka ipak sivima titram, bližim a i daljima kad im zatreba. Samo daj, daj daj.... Pa evo onda malo i jezikove juhe. Ja nakon svojeg "ispada" ne zatvaram vrata ,za vrlo kratko vrijeme se odljutim, pa možemo ispočetka. Puno treba da da se kanta napuni do vrha pa da ju poklopim i više ne dižem poklopac, Imam i takvih u životu, zaslužili su.

ulazim u sukobe bez grča na licu ( govorim u one u rl, ne ove u virtuali ) i odgovaram na njih redovno, odrađujem ih doslovno kako mi se koji pojavi pred nosom ... najčešće to nisu sukobi nastali mojom voljom ( iako nije pravilo) ali ih obavezno privedem kraju tako da upotrijebim volju a ne prepuštam da se odvija stihijski i kako ga nametne onaj koji sukob započinje ... ne radim to na prvu loptu, ne odrađujem ih ako osjetim da sam pod utjecajem jakih emocija ( tada se umirim i pustim da sve da sjedne ) , pričekam da se sve stiša, a onda hladne glave odradim do kraja ono što sam uvjerena da treba privesti kraju ... nisam brzopleta nit lako zapaljive prirode pa to obično prođe dobro i za mene i za onog koji je otvorio sukob sa mnom ... virtualno se stiče pogrešan dojam da sam temperamenta u sukobima i da sam glasna osoba al to nije tako... vrlo smireno pričam pogotovo kad rješavam sukobe ... tada sam čak i poniježna al uporna ko jarac

moje je mišljenje da treba sukobe privoditi kraju na način da se suprostaviš problemu a ne izbjegavaš il odmičeš od njega ... iako, u nekim slučajevima nije besplodan ni taj pristup, al sve zavisi od situacije do situacije... al nekako sam primijetila da ljudi koji imaju običaj izbjeći svaki sukob, nikako ih se riješiti do kraja sami sebi rupu kopaju vlastitim koračanjem unazad jer svima daju do znanja da su laki za "izgurat" i onda im se to i dešava ... svak dobije i volju i želju da ih "izgura" sa bilo koje životne pozicije... baš danas sam pričala sa jednom svojom poznanicom koja mi je prije mnogo mnogo godina zamjerala na mojem neuzmicanju i tvrdoglavosti jer je ona zagovarala nenasilno rješavanja ama svakog sukoba na način da se uzmiče i u stilu pametniji popušta... danas joj eto i vlastiti podstanari blago rečeno seru po glavi, žive u njenoj kući i uporno odbijaju i iselit i plaćat najamninu jer su je procijenili kao nekog kome to mogu lako raditi... i danas mi je po ne znam koji puta u zadnjih par godina ponovila kako tek sad kuži kako je bolji moj pristup... meni se doslovno nitko ne bi usudio tako nešto izvoditi ... ima i ona izreka koja meni daleko više leži: dok god pametniji popuštaju, budale vladaju svijetom

danima imam situaciju, u kojoj zbog inertnosti i lijenosti ganjam da se nešto učini, da se učine radnje koje bi zapravo trebale biti normalne.... i već sam umorna od toga. Ne bih to nazvala sukob, više vršenje pritiska. Izluđuje me kad se čovjek mora iskilavit, potrošit brdo vremena i riječi, maksimalno zaoštrit odnos da dobije tj. istjera nešto što bi trebalo biti redovno i normalno ....

ne mislim da sukobe treba uvijek izbjegavati, ali ne mislim ni da su sukobi stvar idjenja na zivot ili smrt i da su, opcenito govoreci, nekakva borba. sukob je neka vrsta nesporazuma i treba poraditi da se razlicito vidjenje stvari odradi, fer i ljudski. svako od nas zeli da ga se cuje i cijeni, tako isto i "protivnik." ja sam uvijek otvorena za opciju da je samo "protivnik" kriv, nego da sam mozda i ja nesto napravila da se on ili ona osjeca kao da ga se nije culo. ja sam za fer tretman svih ljudi, pa tako i protivnika. a to da se ide u nekakve pobjede i kojesta - nije mi takvo sta nikada padalo na pamet. kome i cemu se ja imam dokazivati i sta meni znaci, recimo, neka "pobjeda" nad recimo nekim meni totalno bezznacajnim likom s posla ili stajaznam...

sara je napisao/la:ne mislim da sukobe treba uvijek izbjegavati, ali ne mislim ni da su sukobi stvar idjenja na zivot ili smrt i da su, opcenito govoreci, nekakva borba. sukob je neka vrsta nesporazuma i treba poraditi da se razlicito vidjenje stvari odradi, fer i ljudski. svako od nas zeli da ga se cuje i cijeni, tako isto i "protivnik." ja sam uvijek otvorena za opciju da je samo "protivnik" kriv, nego da sam mozda i ja nesto napravila da se on ili ona osjeca kao da ga se nije culo. ja sam za fer tretman svih ljudi, pa tako i protivnika. a to da se ide u nekakve pobjede i kojesta - nije mi takvo sta nikada padalo na pamet. kome i cemu se ja imam dokazivati i sta meni znaci, recimo, neka "pobjeda" nad recimo nekim meni totalno bezznacajnim likom s posla ili stajaznam...

Saritze imam jedno lagano pitanjce - jel može pp

naravno... slobodno pitaj.

sara je napisao/la: ja sam za fer tretman svih ljudi, pa tako i protivnika. a to da se ide u nekakve pobjede i kojesta - nije mi takvo sta nikada padalo na pamet. kome i cemu se ja imam dokazivati i sta meni znaci, recimo, neka "pobjeda" nad recimo nekim meni totalno bezznacajnim likom s posla ili stajaznam...

saro to ide tako gdje možeš... i ako možeš i ovisi o struci... bokte, da nisam bila spremna na sve i svašta i učila ne samo sukobit se nego baš izaći i kao pobjednik mene bi na poslu pojeli za doručak dok sam još bila mala

i ona tvoja kiri je itekako ušla u sukob sa više njih pa vid do kud je bila dogurala

e moja glisto, jasno je to meni sve. zato to valjda [meni] ide kako ide... al ne zalim se.

sara je napisao/la:e moja glisto, jasno je to meni sve. zato to valjda [meni] ide kako ide... al ne zalim se.

tvoj pristup je drugačiji...ti prospeš kiselinu po glavi onom tko ti ide na živac i onda gledaš kroz mikroskop kako se bacterijica migolji i hoćeš preživjet kataklizmu manjih razmjera koju si joj servirala

nije. ima tu svega.... vidjela sam ljudski sljam na svakom nivou. svako svakome kopa jamu... jako lose se snalazim u kulturi nasilja, al bice valjda nesto od svega toga. za sada mi je glavno da sam otkrila da su na zapadu izlgeda bolji ljudi i bolje energije da teku,,, onako opcenito govoreci... sljedeci korak ce biti west pa cemo vidjeti.

sara je napisao/la:nije. ima tu svega.... vidjela sam ljudski sljam na svakom nivou. svako svakome kopa jamu... jako lose se snalazim u kulturi nasilja, al bice valjda nesto od svega toga. za sada mi je glavno da sam otkrila da su na zapadu izlgeda bolji ljudi i bolje energije da teku,,, onako opcenito govoreci... sljedeci korak ce biti west pa cemo vidjeti.

a saro, zajebavam... mislila sam na tvoj način izbacivanja postova na forumu kad uletiš ko oluja i ošineš postom u kojem tko živ tko mrtav

nisam ja uopce ostra. odo malo prosetat cukicu. eno sam ti dala glas na anketi looooool odlicna je.

sara je napisao/la: nisam ja uopce ostra. odo malo prosetat cukicu. eno sam ti dala glas na anketi looooool odlicna je.

ma gdje je taj glas?...ja ga ne vidim

orion je napisao/la:danima imam situaciju, u kojoj zbog inertnosti i lijenosti ganjam da se nešto učini, da se učine radnje koje bi zapravo trebale biti normalne.... i već sam umorna od toga. Ne bih to nazvala sukob, više vršenje pritiska. Izluđuje me kad se čovjek mora iskilavit, potrošit brdo vremena i riječi, maksimalno zaoštrit odnos da dobije tj. istjera nešto što bi trebalo biti redovno i normalno ....

to je sića..

koliko vrijedi ona izreka: pametniji popušta? da li je ovisna o veličini stvari zbog koje smo u sukobu s nekim?

Btw je napisao/la:Nastaju često, imaju svoj početak, kulminaciju i kraj, gubitnike i "pobjednike".

Da li je izbjegavanje sukoba uvijek i najbolje rješenje?
Da li je kraj kad se samo jedno makne ili moraju odustati obje strane?
Treba li pustiti slabijeg od sebe da ti se doslovce usere na glavu jer je nesvjesno svoje nemoći?
Drže li nas na lajni oni koje smo pustili da prođu lišo, jer smo bili svjesni da smo puno jači, da nemamo dostojnog protivnika?

zadnjih desetak godina maksimalno izbjegavam sukobe jer me strah mog temperamenta (kao što reče dromsica da neću znati stati )... ali... sve više sam sigurna da to nije baš najbolji odabir...

nisam konfliktna osoba i uvijek idem putem "možemo sve riješiti".....i uglavnom i uspjevam....nekad i na svoju štetu,ali ko mi je kriv.....volim se potrudit do krajnih granica,pa tek onda tražim druge solucije....

u sukobe idem isključivo kad vidim i osjetim nepravdu....e ništa me ne može zaustaviti onda.....prezirem nepravdu i na nju uvijek burno reagiram.....a kad se zainatim nema šanse da ne napravim po svome

Lena je napisao/la:prezirem nepravdu i na nju uvijek burno reagiram.....a kad se zainatim nema šanse da ne napravim po svome

evo još jedne koja podmeće leđa

Btw je napisao/la:

Lena je napisao/la:prezirem nepravdu i na nju uvijek burno reagiram.....a kad se zainatim nema šanse da ne napravim po svome

evo još jedne koja podmeće leđa

ko ja?maaaaa niiiikad!!!!ni u snu!!

Lena je napisao/la:

Btw je napisao/la:

Lena je napisao/la:prezirem nepravdu i na nju uvijek burno reagiram.....a kad se zainatim nema šanse da ne napravim po svome

evo još jedne koja podmeće leđa

ko ja?maaaaa niiiikad!!!!ni u snu!!

.... nek pati tko mora ... a ja nisam magarac i ne nosim sve torbe ....

nisam ni ja magarica nego jarica....nosim dok ne popizdim.....tek onda skužim da mogu i drugi nosit dio

Lena je napisao/la:..prezirem nepravdu i na nju uvijek burno reagiram....

mislim da smo svi takvi, i tu je glavni problem s tim. koliko smo objektivni u procjeni toga kaj je to nepravda?