Glista u zemlji čudesa

eto, tu ću nastaviti sa svojim bajkama pa da ne smetam a i da mi je sve na jednom mjestu ...

premjestit ću tu i ostale ako naletim na njih

dakle, danas mlađa kćer po prvi puta osjetila fantomsku bol u križima zbog menzisa al ju brzo prošlo ... otišla sa kolegicom prežvakati sat erotiziranja djece i vratila se kad ono cijuk na vratima ...

na kvaki netko objesio vrećicu punu odličnih magazina o prirodi, zemljopisu i svemu što nas istinski zanima ... nemamo još pojma tko nam je to ostavio na vratima, malu kopka za poludjet tko bi to bio i sjetila se ... uzela povećalo, počela posipati brašnom jedan od magazina i pitam ja nju šta radi ... veli, traži otiske prstiju a dobro, velim ja njoj, a kad ih nađeš, šta ćeš sa njima ?

e tu se malo zamislila, razvukla sramežljiv osmijeh preko lica al se snašla ... kaže da će ih odnijet na csi miami i skužila da nema smisla tražiti otiske prstiju ...

moja pretpostavka je da mi neka od cura ima tajnog obožavatelja koji zna na šta se pale ... ako je istina, meni to baš super ... neka su odmah odaslale pravu informaciju o sebi i da ih se peca knjigama, časopisima, znanjem a ne cipelama i čminkama ...

mlađa mi danas imala sat erotizacije pa evo kako to izgleda po njenoj priči

med. sestra je sa curicama otišla u posebnu prostoju i razgovarala s njima o tome ali uglavnom ih pripremala na prvi menzis, održavanje higijene, podijelila im kalendariće i, naravno, uputila mamama na daljnji razgovor ako imaju još pitanja ... veli mala sa vrata, mama, imali smo onaj sramotni razgovor a smije se šeretski

eto, meni ni taj ko slobodniji oblik kurikuluma nije dovoljno slobodan ... da sramotni razgovor ... čula je to od svojih kolegica pa i ona tako zove sad to sramotom ... al predamnom se raspričala ko grlica i odmah rekla da joj ne kupujem tampone jer ona to neće koristiti ... velim joj ja, čekaj da dođe ljeto pa ćeš se brzo predomislit .... al isto mi veli da sam joj lagala da menzis ne boli jer su joj rekli da boli i ona već sad osjeća bolove u križima iako ga nije još dobila ...

eto, kad se negativna iskustva prenose s generacije na generaciju i pitaj boga dal bi bilo tako da se pričalo pozitivnije o svemu ... mene nikad nije ništa boljelo a ni utjecalo posebno na raspoloženje ... koja god se žena aktivno bavila sportom ili na druge načina bila fizički aktivna, lakše je prolazila kroz periode i to znam i po svojim kolegicama ... tako će i ona, rekoh joj ... plešeš, plivaš, skačeš, nema šanse da budeš kilava i da te boli ko neke ... ja sam imala sreću da je na mene jako utjecala jedna balerina kod koje sam dugo vježbala ritmiku i koja me uspjela reprogramirati ... nikad nisam imala nikakvih problema sa time niti pravila probleme iako mi kod kuće mater to prikazala maltene ko žensku golgotu i muku isusovu pa sam prvi menzis doslovno doživjela ko kraj života u kojem sam uživala a sad ko počinju muke ... došla drugoj ženi u ruke koja je to prikazala drugačije i začas se i perspektiva gledanja na stvar promijenila ... drugo, ta balerina nam je govorila da žene koje slobodno vrijeme sjede u polulotusu ili lotusu nemaju mentrualnih tegoba i ja dan danas tako sjedim čak i kad sam u uredu kad nema nikoga il kad sjedim i radim nešto sjedeći ... nemrem dugo sjediti ako mi noge vise do poda ... navika a pitaj boga jel me baš to spasilo do tegoba sa ciklusom ... tako i cure potičem da sjede isto tako dok dokoličare a pogotovo zato jer na taj način kičma prirodno zauzme ravan položaj i ne grbave se

pisala ovo uglavnom radi lene i onih koji su u sličnoj situaciji ko ja i da razmijenimo iskustva sa curicama koje imaju postati ženama ... svoje već odavno zovem malim ženama jer pomalo to i jesu ... i trebaju se osjećati posebno sad kod prelaza a ne šugavo i ustrašito ... kad dobiju menzis, još ću im napraviti mali ritual i svečanost da to proslavimo kao što sam i ja proslavila svoj ulazak u menopauzu ... sve je to prirodno i svaku etapu svog života treba častiti a ne kukati zbog nje ...

(premješteno sa vajtera jerbo sam sam svoj murderator )

16.01.16.

jučer mi baš bio dobar dan ... javi se meni neki tip na fejsu da mi pohvali moje postove i ko strašno hrabra jer otvoreno iznosim svoja stajališta koja on podržava al se ne usudi tako ... i veli da se poznajemo al da ga se ja neću sjetiti i ja mu velim stvarno se ne sjećam, pojma nemam tko je ... i otvorim mu profil kad ono moj super prijatelj iz studentskih dana ! ne samo da sam se sjetila u sekundi tko je nego i svih naših razgovora ... čovjek osto šokiran mojom memorijom al me bar nije mogao optužiti da varam ))))))))))))))) a bio na fejsu par godina i nije mi se javio ... mislio da ga se neću sjetiti ... sad smo jopet prijatelji i još ću mu stan u rijeci adaptirati ... raspričali se satima i drago mi bilo čuti da je dobro, da ima predivnu femili, da se unatoč tome šta je bio neki lumen na elektrotehničkom i on završio na kraju u poljoprivredi i prirodi ... ubio ga menađerski posao pa našo i on ravnotežu u tome ... al mi bilo smiješno što je on moj pratio par godina pa mi veli kako ima osjećaj da me dobro poznaje i da sve zna o meni ... slatko se nasmijala na to ... ha ha ha ... tada sam bila sramežljiva i tiha cura ... al ajd, crte karaktera ostanu uvijek iste pa neće bit nekih velikih iznenađenja kad se sretnemo ... sve ostalo ide pod normlano odrastanje ... život je predivan ... a da se nije javio, stvarno ga se nikad ne bih sjetila ... ni na kraj pameti mi nije bio al eto ...

16.01.16.
na mene neke sitnice ostave doživotni utisak ako me nasmiju ... tako i crtice iz razgovora sa tim čovjekom koji smo vodili još kao studenti ... izgleda da mi memorija narihtana da pamtim u detalje ono što me od srca nasmije ....

pričao mi jednom kako je bio negdje u kafiću sa curom i počeo ih gnjaviti neki pijanac, ovi ga molili da se makne a pijanac neće ... i počeo mu pijanac prijetiti prstom i mahati pred nosom a on od muke nije znao šta će više pa čovjeka ugrizo za taj prst kojim mu je mahao pred nosom )))))))))))) ja si živo mogu osjetiti tu vrstu očaja kad ti netko dosađuje, ti nemu lijepo probaš dat do znanja da je dosadan a taj ne odustaje i onda ti padne na pamet zaprave ugrist

drugi puta je sa curom išao šetati po prirodi ... kako sam i tada bila ljubitelj zmija, on mi reko da ih se užasno bojao i da je u toj šetnji naletio na zmiju i skočio curi u naručje meni je to tada a i danas bilo toliko smiješno ... čuj, šetaš prirodom sa dečkom i naletite na zmiju a on vrisne i skoči tebi u naručje .... a bio je strašno simpatičan dečko a vidim da je ostao isti

ili, kako je on studirao elektrotehniku, jednom ga došla posjetiti i gledam njegove knjige, sve sitno tiskano slova, brojevi, proračuni i velim, odoh da ne smetam, vidim da si u poslu ... a on će meni, pa da, vidiš šta ja jadan moram učiti, eto, to je pravo učenje a ne vi sa arhitekture koji učite iz slikovnica a fakat, moje knjige u usporedbi stvarno bile ko slikovnice ... brdo slika, ništa teksta mene glava zabolila od samog pogleda na njegove

jedva čekam da ga ponovo sretnem

16.01.16.
danas sam odlično zahvaljujući svemu šta sam naštancala diljem interpleta .... neki dan me zvao neki čovjek, ljut ko puška, susjed neke moje stranke, prijeti tužbama, da će mi licencu poništit svašta nešto ... i nikako ga smiriti ... ja njemu, oš se ti smirit da popričamo il da prekinemo razgovor ... a on još ljuće drvljem i kamenjem, propičkaro al baš nako pravo ... i poklopim mu slušalicu

al mislila, jebote, znam da nisam ništa kriva al će mi sad neki manijak potrošit brdo vremena dok ja po sudovima dokažem da nisam kriva ... morat ću sad kopat po starom predmetu da se pripremim i uglavnom, pozlilo mi malo od svega toga ...

i jučer kuvam ručak, zvoni telefon i evo njega opet ... ja se pripremila na novo pičkaranje a on meni, da je kreno googlati o meni ... jebote, smrzla sam se, skoro mi je kuhača pala iz ruke ... prvo mi pali pizdini trojme na pamet i kako ću sad morati dokazivati na sudu da nisam zombi i ne jedem ljude i koješta, kad se čovjek krenuo izvinjavati ... da on nije znao tko sam, da mu je sad žao šta mi je sve istreso i na kraju se sprijateljili i još mi obećo salt stranke al sam ga zaboravila pitati šta je on to našo o meni da se tako naglo predomislio i pitaj boga šta on misli tko sam ja ... možda je naletio baš na trojme pa misli da sam stvarno zombi i jedem ljude

na fejsu upoznala nekog poljaka koji je za vrijeme domovinskog rata došao u hrvatsku iz najboljih namjera pomoć nam obranit se i ostao ovdje ... tip je totalni ljevičar, al onaj pravi .... opičen na prirodu, na sve šta vole mladi i volim pratit njegove stranice i nekad i ulaziti u rasprave sa njim jer je interesantan sugovornik ... napisao je jedno od meni najboljih objašnjenja događanja u zadnje vrijeme al nebitno ...

uglavnom, prije nego smo krenuli sastavljat vladu, tip otišo na cres u neki rezervat, javio se svima da ga neće biti i da neće biti dostupan preko neta jer je van svih mreža i ostavio broj nekog svog frenda sa cresa ako je neka hitnoća gdje ga se može dobit il ostaviti poruku

i! ... eto njega pre neki dan nazad iz divljine, u međuvremenu krenulo ovo sranje sa novom vladom, sa mahnitanjem demona prošlosti i čovjek doslovno ostao u šoku ... napisao status da mi ga došlo žao ... mogu misliti kako se osjeća netko tko ne prati sve iz dana u dan i onda odjednom uleti u sve i krene čitati do kakvi promjena je došlo ... doslovno ko da si uletio u zonu sumraka i nikako se probuditi iz ružnog sna ...

al to me sjetilo mog dolaska na krk iz ljubljane kad je rat počeo samo je kod mene išlo obrnut proces šokiranja i dekontaminacije od onoga što me šokiralo ... jebote, nisam mogla doč k sebi kad sam vidjela svoju obitelj kako pijančuje, pleše na tomsonove poskočice i dobacuje uvrede susjedima srbima i pjeva kako će ih klat ... umrla sam od srama ... a dotad mislila da su ipak neki finiji soj ljudi kad ono, preko noći se pretvorili u ustaške vampire ....

to ljeto sam u nekoliko navrata dolazila na krk jer mi falilo more i bilo mi glupo godišnji provesti u ljubljani, al sam umjesto kod svojih izabrala otić na jednu divlju plažu iza stare baške i tamo podignula šatorčić i živjela doslovno ko robinzon po 15 dana .... vodu dovlačila sa špine u kanistrima, lovila ribe i zamišljala kako rata ni nema, nema moje ustaške obitelji, nema ničega ... samo horizont i otočić sa kojeg sam svako jutro pratila galebove kako lete prema krku i navečer kako se vraćaju nazad u svoje gnijezdišta ...

jedno jutro se na horizontu ukazala dva ogromna ratna broda i mene ulovio smijeh ... osjećaj ko da sam u onom filmu mediteraneo samo obrnuto ... ja vamo sjedim i mislim da je mir i dalje, a ono pitaj boga, možda je cijeli svijet ponovo zaratio ...

a ujutro bih otišla na kavu u najbliži lokal i tu sam se prepala i odustala od daljenjeg robinzovanja ... pijem kavu i čujem kako vlasnik lokala prepričava kako mu je netko preko noći provalio u kunićnjak i svim kunićima odrezao glave i ostavio ih tako mrtve ... u jebote, pomislih ... ovuda noću švrlja neki totalni manijak i bolesnik a ja se i dalje uvjeravam da je sigurno ako sam daleko od ljudi i pizdarija ... spakirala šator i vratila se u "civilizaciju" .... al da je čudan osjećaj napraviti takav totalni pomak iz nje i onda se vratiti, to skroz mogu razumjeti ... doslovno te ljudi šokiraju a ti se osjećaš ko da si sa marsa pao i nisi nimalo dio te lude zajednice ... al tada sam još tako robinzovala bez psa pa me bilo strah ... tih dana mi palo na pamet da bi bilo skroz dobro imati psa i odmah mi uletio jedan odličan kad sam se vratila u ljubljanu ... od tada i dalje tu i tamo robinzujem al bez straha ... zaspem ko klada jer znam da nema šanse prići mi da se pas ne razlaje

tako se i taj poljak morao osjećati kad se vratio sa cresa i vidio ludilo koje je započelo .... tinuninuninu i sad se boji ljudi ko ja onomad ... nije ni čudo

kako se vratio isti dan kad je pobijedila rukometna ekipa pa neki krenuli slavit pucanjem, čovjek se prepo da nisu ovi iz savske krenuli stvarno u rat kako najavljuju od samih početaka

mogu mislit dojmova ... nakon robinzovanja kreneš čitati kako je u državi krenulo gnojište, ali doslovno .... i onda odjednom i pucanje iza toga ...

al toplo svima preporuča odmak sedam dana od svega i onda pogledati ludaru iz zdrave perspektive ... to ja često radim ljeti i dovoljno je odmaknutise jedan dan pa da se perspektiva izravna

danas je trebao netjak ( 3,5 su mu godine tek  ) prespavati kod mene al to otpalo jer nije cijela ekipa na okupu ... al za novu godinu je bio kod mene i još par cura i imali super doček nove godine

starija je sve madrace poredala po podu tako da bude kampiranje u sobi, da mali ne može past sa kreveta, napekla škafova kokica  i imali filmsko veče ... svi se poredali po madracima, ja legla na jedan koji je bio uzduž iznad njihovih glava da ih imam sve pod kontrolom i nagledali se dugometražnih crtića da je milina ...

gušt mi je gledati klince kako se užive u sve i onda il vrište od veselja kad glavni junak pobijedi il se ozbiljno zabrinu ako nije ( psihopate mali ) ... mali netjak mi je ka cukar a priča ko navijen i onda komentira sve redom ... naravno, prvi zaspe ... samo se ušuti i utone u san ...

prvu noć se probudio u snu i počeo plakat za mamom al moja starija mu začas uskočila umjesto mame ... meni je to preslatko gledati kako se djeca iskreno brinu jedan za drugog i sa koliko ljubavi to čine ... mali se skutrio u njenom krilu i odmah umirio i zaspao ...

al sa njegovim pišanjem smo imali malih problema ... zaboravi reć da mu se piša i onda se popiša u gaće a ja na ruke morala prat da se brzo osuši i ima za presvući ako se opet popiša ...  al i to smo brzo sredili i naučio i usred noći tražit da ga se stavi na wc ....

al super mi je kad je čopor klinaca raznih uzrasta zajedno i onda gledati kako sami spontanu krenu preuzimati uloge odraslih i počnu birnuti za najmlađeg i još uživaju u tome ... moje su skroz naučlile malog staviti na wc, presvući ga kad se popiša, pripremiti mu za jest ko da im je lutak ....  samo je kasnije muka razdvojiti ih jer im je tako lijepo pa nitko neće svojoj kući pa krenu  moljakati da nagovaram mame da puste svoju djecu još kod nas ... al najfora je slušati najmlađeg kad ga krene a prava je pričalica i super razgovjetno priča ... počeo je tepati kako je krenuo u vrtić jer je čuo od druge djece pa smo ga morali korigirati ....

to mi je isto bila smijurija ... naučiš dijete lijepo pričati, pošalješ ga u vrtić i vratit ti se unazađen ... i pitam ga ja zašto sad neke riječi pogrešno izgovara ... veli, tako priča njegov najbolji prijatelj pa eto, on se prilagodio da se bolje razumiju ... djete ima dojam da uči strani jezik    

al sad sam se sjetila još nečeg iz te novogodišnje noći ... jebote, kako su gruvali sa petardama da mi se netjak prepao ali onako pravo ... nemreš ga smiriti nikako ... trese se ko šiba, pritišće rukama uši i krenuo ga onaj dječji fras i plakanje ... jebote, ako tad nisam izletila i udavila susjede koji su nam drito pod prozor počeli bacati nešto što je odjekivalo kao da su bombe, neću nikada ....

starija mi isto krenula sa bješnjenjem, potrčala prema ulaznim vratima da se izdere na njih ali sam brzo zbog malog dala znak da ne diže tenzije nego ih smiruje ... kad je vidio nas ljute onda se još više prepo ... i brzo se ušaltale i krenule stvarati mirniju atmosferu al mali i dalje isprepadan i plače kako god koja petarda pukne ... i sjetili se rješenja !

stavili mu na uši slušalice i počeli puštati dječje pjesmice na glas pa se skroz smirio ... u biti smo sam doček proveli oko kauča na kojem je mali sjedio sa slušalicama dobrih pola sata dok nije pucanje popustilo, i glumile veselje ... a u sebi sam svim susjedima u mislima gurala petarde u guzicu i palila i lansirala na mjesec


jebote, što ne podnosim to izražavanje veselja pucanjem ... to mi nikad nije bilo razumljivo

sinoć na kraju šetnje srela jednog svog stalkera koji je to prestao biti ... sad smo ko poznanici postali ...

dakle, prije par godina primijetim nekog meni skroz nepoznatog tipa kako se pojavljuje uvijek na mjestu gdje ja nakon svojih meditacija nastavim šetnju sa psom ... i najprije sam sve to trpala pod slučajnost al jednom se tako namjestio čovjek da je bilo očito da nešto hoće od mene ... al prođem ja kraj njega, pozdravim i odem dalje al osjetim ko da mi leđa gore ... i okrenem se a tip se naštimo sad na drugi zid i bulji ... a kako sam se okrenula, počeo se meškoljiti, smješkati i govor tijela preočito govorio da traži kontakt ...

ok, vratim se ja do njega i pitam, jel se mi poznajemo ? veli on, pa ti meni to reci i meškolji se i ko da se srami ...
pitam ja njega ponovo a on i dalje vrda i nikako reć ... pitam ga kako se zove i čovjek mi kaže a meni skroz nepoznato ime što mu i kažem, izvinim na smetnji i kažem da sam ga očito zamijenila sa nekim i odem ...

a on viče za mnom, pa zar se ne sjećaš ?

mislim si, jebse ... imo si priliku reć sad me pusti na miru i odem

al jok, evo njega opet, i opet, i opet .... a ja ga stavila na ignore i svaki puta prođem kraj njega ko kraj turskog groblja al mi počelo ić na kurac što ne znam tko je on

i jednom se vraćam sa terena i dogodi se situacija da naletim ja na njega al sad sam ja njemu bila iza leđa ... čovjek me skuži i ubrza korak a meni došlo da se zainatim i pomislim, sad ću ja njega slijediti pa nek vidi kako je to ... i stvarno, počeo mi zamicati po uličicama a ja sve za njim ... on ubrza, ja ubrzam i na kraju mu viknem, jebote stani ! dosta ovog igranja

i čovjek stao i dođem do njega i kažem mu sad je kraj igre i nek mi lijepo kaže zašto me prati i tko je on uopće ... i raspričo se ... sve mi reko ... da me kibico još dok smo bili mulci na plaži, da smo čak bili u istom društvu, poimence mi ga nabrojao i stvarno, zano je sva imena mojih prijatelja u to vrijeme ... znao je i čija sam, i to mi ispričao, kako mi se zove otac, majka, brat .... kasnije je radio u nekom dućanu i točno mi ispričao kako sam kad i šta kupila prije dvajst godina ... i to je pamtio ... a ja se njega ne mogu ni u magli sjetiti ... skroz mi nepoznat čovjek

al eto, od tada me više ne prati, sretnemo se tu i tamo u mojim šetnjama, kurtoazno pozdravimo i razmijenimo koju o vremenu ...

tako i jučer ... nije nimalo neugodan, neki povučen tip i srdačan kad mu se obratim

eto, nisu ni svi stalkeri isti al jebote, da su naporni dok im ti ne okreneš njihovu igru naopako, to jesu .... sad mi smiješno sve skupa kad se sjetim kako sam na kraju ja njega jurila o ulicama pa nek vidi kako je to

p.s.
ovdje fali jedanjako zanimljiv dio priče al radi čuvanja privatnosti pojedinih aktera, ostat će samo u mojoj memoriji ... a ovo mi je podsjetnik i na tu smiješnu epizodu

jutros na fejsu naletila na ovaj tekst http://atma.hr/zeni-koja-ti-rodi-dijete-moras-podignuti-spomenik/ ... netko će reć pretenciozan i nema takvih muškaraca ali mene je baš podsjetilo na jednog meni dragog prijatelja i na njegovu priču koju mi je ispričao dok smo radili zajedno u jednoj agenciji

godinama je bio zaljubljen u jednu svoju sumještanku ali nije nikada imao hrabrosti prići joj ... i cura se udala za drugog, odselila u veći grad, rodila dvoje djece al brak nije bio za zadržat i na kraju se razvela i vratila u mjesto gdje je živjela ...

i, čovjeku dopizdilo čekat i konačno skupio hrabrosti i prišao joj ... sada su već godinama u braku, ispalo je da su skroz kompatibilni ali u svemu, oboje vole prirodu, jednostavan život na selu, izgradili su predivnu malu kućicu u kojoj su skoro sve sami napravili od pregradnih zidova do namještaja ... prije toga su godinama živjeli u kontejneru kojeg su isto tako predivno uredili i bio im je privremeni smještaj ... rekli bi neki da su klošarili ali nisu ... nevjerojatno u šta najobičniji kontejner uspiju pretvoriti dvoje ljudi koji dijele zajedničke interese i sa brdo ljubavi uređuju svoj životni prostor ... kuća je bila samo nastavak svega toga ...

ali, ono što me podsjetilo na tog mog prijatelja je rođenje njegovog djeteta ... nije planirao biti na porodu, slučajno se dogodilo da je bio prisutan, znao je od ranije da slabo podnosi i krv i tuđu muku i da će samo odmoći a ne pomoći ... ali, došlo je do komplikacija i zvali su ga da dođe i tako je na kraju prisustvovao porodu svog sina ... nakon toga smo se sreli i čovjek je sa tolikim oduševljenjem govorio o svojoj ženi, da sam ostala ugodno iznenađena da još postoje takvi ljudi ... rekao je da je tek sada, kad je vidio kroz šta žena prolazi tokom poroda skužio koliko mora cijeniti svoju partnericu ... to je govorio sa tolikom iskrenošću da mi je odmah pao na pamet kad sam pročitala gornji tekst ...

eto, nekad odem do njih i uvijek mi je užitak vidjeti šta su novog napravili u svojoj kući ili okućnici ... imaju predivan organski vrt a ono što me oduševilo je da su napravili malo jezerce u podu jedne od soba koja je predviđena za čitanje i druženje i odmor i sve ono što ljudi inače rade u svojim dnevnim boravcima ... u njihovom je oslikana na jednom zidu šuma i poredana debla tako da doslovno sjediš na kauču i imaš osjećaj da si u prirodi ... nevjerojatno lijepe i simpatične ideje su izveli iako su im naravno, svi redom govorili da su ludi ... jedna od ljepših kuća u koje sam ušla ali ne čudi me jer su kuće samo odraz ljudi koji žive u njima a njihova je krcata predivnim ručno rađenim detaljima, slikama i namještajem ...

tu na forumu sam prošlo ljeto, čini mi se, pisala o jednom histeričnom ježu kojeg sam spasila jer je klonuo nasred ulice i tako ga našla tokom jedne od mojih noćnih lutanja po otoku ... jež je stvarano bio u jadnom stanju, krcat nametnika i na kraju se pokazalo da je i star ... kod mene je bio na oporavku ali čim je došao k sebi, očiščen od većine nametnika, udomljen je u dvorištu tog para ... i vjerojatno uživa ko malo prase

a ta prijateljeva žena je sada i moja prijateljica sa kojom rado dijelim iskustva u onome što volimo raditi ...

evo ovakve priče navlače osmjeh na lice ... zapravo, za dobru vezu je upravo to najbitnije, kako osobe provode svoje slobodno vrijeme, jer tad i jesu zajedno..i međusobno poštovanje i uvažavanje... . a koliko je bitan prostor u kojem žive i to da oboje uživaju u njemu, ne treba ni spominjati... barem ne nama zidarima 

btw je napisao/la:evo ovakve priče navlače osmjeh na lice ... zapravo, za dobru vezu je upravo to najbitnije, kako osobe provode svoje slobodno vrijeme, jer tad i jesu zajedno..i međusobno poštovanje i uvažavanje... . a koliko je bitan prostor u kojem žive i to da oboje uživaju u njemu, ne treba ni spominjati... barem ne nama zidarima 

kod mene svaki dan neka lijepa priča pa tko vjeruje vjeruje, tko ne vjeruje tarzan

evo što mi se dogodilo jučer .... pričala sam već o poljaku sa fejsa sa kojim se tu i tamo zapletem u dobre razgovore na razne teme i koji je otišao nedavno u prirodu odmorit se i kad se vratio doživio šok kad je vidio tko nam je na vlasti  ... a upoznali se preko ecega i nekih njegovih tema na kojima smo oboje komentirali ...

i uglavnom, jučer poljak po prvi puta počeo o ornitološkom centru na cresu, uglavnom, centar se raspo, preselio ponegdje što znam otprije i bilo mi silno žao jer sam bila u njemu i htjela i sama volontirati sa djecom ... jedan dio je sada kobajagi i na otoku krku kraj baške i nedavno tamo uputila jednog drugog frenda kojeg zanimaju takve stvari ... al jebat ga, centar postoji samo na tabli koju su postavili usred ničega a u biti nema ni c od centra ... pokoji bjeloglavi sup preleti tu i tamo i to je to .... . tko je bio u njemu ranije ( Eko centra Caput Insulae Beli ) znat će o čem priča a tko nije, badava trošit riječi o svemu čime su se ljudi tamo bavili ... al glavna tema im je bila zaštita jedne prastare šume i bjeloglavih supova ....

jučer taj poljak molio sve na fejsu da proslijede da se udomljuje njihov magarac - maskota centra, prepoznam ja magarca  i to proslijedim i opet se zapričamo ... i jebote, nakon nekog vremena skužim da se mi znamo uživo  mjesecima pričamo vritualno a da nismo skužili da se znamo ... al dobro, uživo nismo pričali o sebi i odakle smo i tko je tko nego je on bio u tom centru vodič pa se sa njim raspričala o problemu lovačkih lobija, ovčarima i svime lijepim što i mene zanima il tlači na mom otoku, raspitivala o uvjetima i terminima za volontiranje al jebat ga, pročli su ti dani jer se sve skupa raspalo a nije trebalo ... centar je prije par godina prozvan najboljim takvim centrom na svjetskom nivou ... baš da me bude sram kad vidim da smo dozvolili da se ako nešto dogodi jer su lovački i politički i svećenički lobiji u biti jednoteisto govno koje ne da nikome oko sebe disati kako treba ....

tada nit sam ja znala da je on poljak, više je izgledo ko neki latino tip sa dugom tamnom kosom nit je on znao da sam ja sa krka jer sam se uvalila u neku skupinu u kojoj je bilo dosta riječana .... uglavnom, ostali paf kad smo skužili kako je svijet mali i kako uvijek nabasaš nazada na ljude sa kojima imaš nedovršenih priča i pričaš a da ni ne znaš s kim pričaš dok eto, ko u ovom primjeru nisam prepoznala magare sa njegove slike jer isto magare i ja imam u svojim albumima  

al eto, konačno mi se prijatelji vraćaju u život nakon dugog perioda kad su samo odlazili ....  i to oni pravi sa kojima me vežu super teme i zanimacije .... tip je inače neki umjetnik, svaštar, izrađuje namještaj od drveta, i dalje vodi radionice u prirodi i o prirodi i svakako se mislimo sresti kad bude opet navraćao u ove krajeve ... sad je jadan završio u zagrebu pa mora svako toliko pobjeć odande da sačuva mentalno zdravlje i ravnotežu    ... skroz ga kužim jer ga se jako dobro sjećam ... nije od onih ljudi koje možeš zamisliti dugo u urbanim sredinama a da ne poludi .... veli on za sebe:
došao tokom rata braniti hrvatsku i ostao jer se zaljubio u zemlju, al jebat ga, on tu spašava neke šume, pastirski način života, ptičurine, biljke, životinje općenito  i nikom nije jasno šta mu je jer ga ne zanima naš ustašluk i primitivna politika ... al političari sjebali taj centar pa mi uletio sa brdo podataka i o tome tko je tu šta radio ... ima kolegu na cresu kojem ću jebat majku kad se opet sretnemo jer je i on u tim krugovima koji su sjebali eko centar a vamo se pravi dobrica ....

pričali dugo u noć o tome .... jebote, baš sramota ... ono čime smo se mogli dičiti jer je cijeli svijet prepoznao kao kvalitetu i čime smo se mogli hvaliti sa pravom i na sva zvona mi uništimo jer je puno bitnije da neki seronje od popoa i političara imaju gdje loviti i pijančevati a eko centri su im onda smetnja ....  

pričala sam ja još na mubarakovoj temi o tome i kako su lovci ubijali bjeloglave supove da bi mogli ukinuti eko centar i na veterini u zagrebu nestajali dokazi i dokumenti o tome da su ubijeni sačmom a ne otrovom kako su na kraju u nalazu pisali ... al eto, nema centra al isti ljudi se i dalje pojedinačno bavi širenjem svijesti o očuvanju prirodnih bogatstava naše države ... i to nam izvana dođu i ne odustaju a mi ko telad odavno odustali ...

super čovac mi je taj poljak ... baš jedan od onih ljudi koji te oduševe svojom životnom pričom ...  

mala mi se vratila skrhana sa natjecanja ... jebem ti te nadobudne trenere koji djecu siluju sa natjecanjima ... provela cijelo prijepodne u negrijanoj dvorani, smrzla se, osvojili i ekipno prvo mjesto al došlo dijete kući nesretno, smoreno i ispijeno  ... i ti onda pusti djecu u sport ... zaspala a ja si razmišljam o sinoćnjem razgovoru ... koji je to splet okolnosti da se opet prepoznamo onaj poljak i ja ... a fora da  i jedan i drugi imamo svoje fotke na profilu al eto, spadamo u soj ljudi kojima izgled ništa ne znači pa nismo ni išli za tim nego se prepoznali po pričama i magarcu

al fora, prolistala sam album sa slikama sa tog izleta ... paradoks je to što je to bio hns-ov team buildig izlet i sad kad gledam ljude sa kojima sam išla obić taj eko centar ... većinu ne bih više ni pozdravila na ulici jer sam popizdila kad su se pokazali ko glumatala i proforme liberali a zatucaniji od otočnog kamena po kojem su hodali ... kurca su oni skužili šta im je taj poljak pričao al na fotkama sve ko slušaju a redom sve neki fićfirići i žene im sponzorušice napirlitane koje izigravaju zainteresirane za promjene u društvu a jedino čime se bave je kojom kremom će se natrackati i u koji noćni klub prošetat svoje dopičnjake ... od cijelog tog društva ostala sam dobra samo sa jednim čovjekom koji se pokazao vjerodostojan i radi ono što priča a ono ostalo za ignorirat i zaboravit da su ti ikadda trošili vrijeme u životu

al fora, jebate, da se nisam sprijateljila sa ercegom, da se ne motam često i po njegovim temama i uključujem u razgovor, ne bih se nikad ponovo srela i prepoznala ovog poljaka ... eto ... otvoriš jedna vrata i odjednom ti se počnu otvarati i druga i vratiš se na mjesto gdje ti je bilo ne lijepo nego te inspiriralo da i sam radiš zaokrete u svom životu ... nakon tog odlaska u centar, počela sam sa djecom sama voditi svoje male izlete u prirodu i sakupljati fotodokumentaciju o svemu na što nailazimo, jače prenositi sve to na djecu da im životi ne budu isprazni i dosadni ko većini ljudi  ...

al sad me smijeh ulovi kad se sjetim koliko smo do sada toga iskomunicirali preko fejsa, i to se odmah ušaltamo u priču iako smo po nekim temama i suprotnih mišljenja al je komunikacija i dalje ugodna i smislena .... i sinoć nam tek sinulo da se poznajemo od ranije ...   i to se prepoznamo ne po slici, iako se nismo ni on ni ja nešto bitno promijenili što se izgleda tiče, nego po priči i po magarcu  

ona zmijica koju nosim oko vrata kao privjesak mi je uspomena na taj izlet i postao nakon godina nošenja i moj talisman ... boktejebo, baš je život super !

i onda se moja kolegica čudi kad ne primijetim da je ofarbala kosu u crveno ... jebote, ja ne primijetim ni da sam ponovo srela tipa koji baš odskače po izgledu od drugih i izgleda ko da mi je neki rod ... al odmah sam prepoznala magarca

eto, nisam ni znala da živim usred kratera željeznog meteora koji je puknuo tik do krka prije 2 mil godina a saznala od tog poljaka i sad znam i kome se mogu obratiti kad naletim opet na neko zanimljivo kamenje po otoku ... vele da smo boduli zbog toga magnetizirani ... eto, otud ta moja hiperaktivnost ... živim u epicentru udara

http://www.academia.edu/16377977/KRK_IMPACT_STRUCTURE_EJECTA_BRECCIA_AND_MELT_ROCKS_ON_THE_ISLANDS_OF_KRK_AND_RAB_CROATIAN_ADRIATIC_A_CLUE_ON_THE_IMPACT_TARGET_LITHOLOGY.1086

a sjećam se davno dok sam šetala baš tim krajem koji je označen kao epicentar da sam nalijetala na čudno kamenje ... obzirom da je to bilo prije ere interpleta, klasičnom poštom sam poslala pismo o tome riječkoj zvjezdarnici i pitala ih jesu li zainteresirani da im i pošaljem kamenje koje sam sakupila jer mi izgledalo kao komadići meteora - skroz istopljeno kamenje i opet stvrdnuto ... nisu mi nikada odgovorili i osjećala sam se ko nadobudna budala, zaboravila na sve skupa ... i eto, sad znam da postoji teorija i dokazi da je stvarno tu opičio meteor i da je kraj bogat komadićima rastoplejnog kamena .... jebate, sa kojim guštom čekam ovo proljeće i da se opet zaputim u tom smjeru ... sad znam kome treba javit ako nađem opet nešto zanimljivog ....

dan za pamtiti po gubitku jednog ogromnog dijela "razuma svijeta" ... umro Umberto Eco  

po drugoj strani, neki talijanski književnici predlažu Predraga Matvejevića za Nobelovu nagradu ... nevjerojatno kako uvijek potjeramo u tuđinu svoje najbolje ljude i to pod etiketom državnih izdajnika  a dozvolimo da nam na vlast dođu kojekakvi krivousti diktatorčići sa mozgom veličine koštice marelice i isto tako stisnutim i kompaktnim u mržnji do drugoga .... i nikako se izvuć iz tog šupka svijeta u koji nas takvi stisnu ... al eto, naši slobodoumni ljudi nađu i mjesto pod suncem i one koji ih prepoznaju kao svjetlo ovog svijeta ...

sjećam se dok sam čitala Matvejevićev Mediteranski brevijar i sa koliko ljubavi je opisivao sitne biljke koje rastu po kamenim zidovima naših primorskih gradova ... oduševilo me da ih još netko primjećuje jer su one meni obilježile djetinjstvo i odrastanje u jednom takvom gradiću ... da se mene pita, bile bi sve redom zaštićene ...  dan danas popizdim kad vidim kretena od susjeda kako ih čupa sa zida podno mog prozora i stalno mi je na pameti da moram negdje na svom privatnom posjedu, u svojoj kući napraviti malu zbirku istog ...

nedavno se konačno ulovila i toga i sad mi nad akvarijem gdje uvijek ima dovoljno vlage, na par starih osušenih grana koje sam pokupila u prirodi, raste jedna takva mala zbirka mediteranskog bilja čija imena rijetki znaju - moj mali osobni i živući mediteranski brevijar

i malo slikica da ne bude samo tekst na mom kultnix blogu ... najljepše stvari koje nas okružuju često uopće ne moraju biti velike ... dapače, sitne su i mnogima neugledne al eto, jedan Matvejević ih je zapazio i pisao njima ... iskreno mu želim da ga i nominiraju i da dobije nobela ...

kad god imam osjećaj da je svijet kojeg kreiraju ljudi otišao u sto pički materina, dovoljno je odmaknuti se od njega i dobiti osjećaj da je sve onako kako i treba biti i da je svijet i dalje ok a to što se mi ponašamo kao pošast, samo je jedan mali dio tog svijeta ... i dalje kišno i oblačno nebo visi nisko nad glavama ali, priroda se ne da zbuniti ... inače, mrzim kad ne vidim nebo u dubinu ... počnem se osjećati klaustrofobično i kao da sam zatvorena u nakoj kutiji ... al svaki odlazak u prirodu poništi taj osjećaj .... proljeće samo što nije i upravo je onako kako sam i mislila da će biti nakon svih ovih silnih kišurina - bogato, bujno i mekano ...








mahovine i lišajevi su se razbujali .... mmmm

nakon bujne prirode povratak među ljude i ljudski svijet nekada dođe ko šok ... već je užasno primjetno koliko se mijenja i koliko ima zbunitih ...  nikad kao do  sada mi se ne događa da sve više ljudi na koje nalijećem a skroz mi nepoznati  krenu u priču o svemu i svačemu ... dobro je jehudi reko jučer negdje na nekoj temi ... ljudi su se otuđili usljed svih tih promjena i uvođenja tehnoloških novotarija u svijet komunikacija i sad kao da na drugoj strani prirodno isplivava potreba za normalnom ljudskom komunikacijom ... a sve manje i manje se ima i vremena i volje za druženja ko nekada što se vidi po prometu u kafićima ... nekad mi je bilo nepojmljivo u neke uletiti prije podne i naći mjesto za sjesti a sada sve prazno

ali, na drugoj strani sve teže mi je obić bilo šta po gradu, šaltere, dućane a da netko ne razveže priču ... tako i jučer u fini, nepoznata žena na šalteru i nikad ju vidjela ranije a raspričala se ko grlica ... zabrinuta, ima malu djecu i vidi kuda juri  ovaj svijet u kojem joj djeca imaju odrasti, taj tempo u kojem svi radimo da bi plaćali račune i nikako se ulovit života i živjeti nego sve na kraju ispadne ko puko životarenje ... i sve te loše vijesti kojima smo okruženi dodatno stvaraju psihozu u kojoj se ljudi osjećaju nemoćni i kao dio kotača u kojem gube kontrolu nad svojim životima ... jučer mi tip dođe očitati struju i on se raspričao i u deset minuta mi prenijeo sve loše vijesti koje su se dogodile u okolici ... zabrinut ... veli ne zna šta se to dešava sa ljudima al vidi se da ne ide na dobro ...

 meni najviše žao djece ... tu u manjim mjestima još imaju kakvo takvo djetinjstvo ali sad mi je užasno drago da prije nekoliko godina nisam dobila posao u rijeci koji su mi u početku nudili ... ne mogu zamisliti da mi djeca ne mogu svaki dan biti vani i igrati se bez nekih velikih organizacija ... doslovno samo izađu ko ja kad sam bila dijete i nađu se sa svojom ekipom i onda ih nema do navečer ... il nedajbože da sam ostala u americi ... užas ... sve više se se osjećam kako mi se ipak na kraju obistinila moja želja da živim ko u onoj seriji "život na sjeveru" ... neka mene ovdje što duže ... krk je prema ostatku rvacke ko aljaska - dovoljno daleko a opet povezan sa ostatkom ... ovdje se ljudi ko trgnu i počnu opet susretati i pričati i razmišljati o svijetu i šta je u krivu sa njim

rekoh toj ženi na šalteru da možda nije loše ni to što smo u krizi ... možda nas to potakne da se opet počnemo okretati jedan prema drugome i nalazimo načina kako početi popravljati ono što je pokvareno ... jebga, kad sam optimist

danas me nazvao rođak iz amerike ... jedan od onih sa kojim sam najbliskija što ne čudi jer je mlađi od mene 6 mjeseci, proveli djetinjstvo zajedno i izludirali se ko klinci a očevi su nam jednojajčani blizanci ... javlja da njegov otac umire i da pazim kako ću prenijeti vijest svom ocu i sve to skroz mirnim glasom i kao da se pomirio sa time da gubi svog oca i sada više brine o tome da vijest ne naškodi mom obzirom da su povezani na jedan poseban način koji nama ostalima nikada nije bio jasan ali smo znali da postoji

čudno je to kad imate oca koji ima jednojajčanog blizanca ... iako su karakterno bitno drugačiji, stric je oduvjek bio divljiji i raskalašeno živio, moj je skroz miran i povučen, postoji neka čudna vibra koju osjetite kad uživo vidite sliku i priliku svog oca u drugom čovjeku ... gledate ga i znate da to nije vaš otac al su negdje duboko na energetskom nivou jako slični ... isti pokreti, isti pogledi, mimika, sve isto a znate da je to netko drugi a ne vaš otac ...

oduvijek su imali i iste bolesti i razboljevali se u isto vrijeme ili u kratkom vremenskom razmaku, najprije bi obolio moj stric koji je sedam minuta stariji a onda i moj otac  ... čim jedan završi u bolnici, nakon par mjeseci zbog iste bolesti završi i drugi ... i sad ovakva vijest

od oca sam se al onako duboko i iskreno pozdravljala već par puta jer su mu doktori predviđali smrt i pripremali nas na to ... provela sam brdo kvalitetnog vremena sa njim i znam da smo si rekli sve što je bitno za reć tokom ovih naših života ovdje ... cijenimo se na jednom nivou na kojem nitko od ostatka obitelji nije mogao nikada dokučiti i jedan je od dvije osobe sa kojom sam pouzdano i dokazano razvila i telepatski prenos misli ... mami nikad to nije bilo jasno al se nije previše ni bavila time ... samo bi ostala na čudu kada bih ja unaprijed znala šta moj otac misli i obrnuto i koliko u biti u komunikaciji koristimo malo riječi a sve radimo sinhronizirano i "kao" po dogovoru jer u biti i jeste tako

 nisam bila ni tužna ni šokirana kad sam saznala za njegovog brat blizanca koji upravo u ovom trenutku napušta ovaj svijet ali sam se odmah ustala i krenula posjetiti oca i putem razmišljala kako mu prenijeti vijest na najblaži mogući način - isto kao što je meni moj rođak ... to je ta bitna razlika između očeve i majčine obitelji ... sa jedne strane skroz mirno i staloženo, sve se prihvaća normalno ali ne i bez emocija al nema drame, nema vriske, sve je to život i sve je to prirodno i tako se i prihvaća  .... dočim sa druge svaka sitnica dovoljna da se pokrene čitava drama a smrti u obitelji su ko stvoreni za takve stvari ... znala sam da to i moj rođak zna i da zna da ja nisam takva i oduvjek sam bila bliža po mnogočemu očevoj strani obitelji ... zato je zvao mene a ne moje roditelje da mi prenese vijest i zaduži da je prenes svom ocu - da se izbjegne ta drama i dramatiziranje  i da se moj otac može na miru pripremiti za  rastanak sa svojim bratom na daljinu

tako je i bilo a putem do roditeljske kuće sam smišljala kako to napraviti i na kraju je sve došlo prirodno kao da razgovaramo o nečem što se događa svaki dan ... moj otac je vijest primio sasvim mirno i to me nije čudilo ... probala sam mu iščitati cjelokupno stanje i stvarno je bio miran ... on ionako nikada ništa nije glumio životu ... takav je valjda genetski i dosta toga je preneseno i na mene i nikad neću prestati biti zahvalna da sam imala sreće pokupiti baš tu stranu genetike - mirnu i staloženu

majka je probala započeti dramiti ali smo je srezali u korijenu i onda se i ona smirila ... nakon toga se razgovor vodio o svemu i svačemu što život čini kao da se prije toga nije govorilo o smrti jednog od bliskog člana ... meni sasvim primjereno ... kako se živjelo i kako se odnosilo do života, tako se i oprašta od istog - dostojanstveno i bez straha drame

a na mom ocu nema naznaka da bi i ovo mogao ponoviti za sedam minuta starijim bratom kao što je do sada imao u životu naviku kad su bolesti bile u pitanju ... uostalom, smrt nije bolest ... imam dojam da se njemu još itekako živi i da će još biti sa nama ... al eto, ako ne bude tako, onda su ti jednojajčani blizanci stvarno povezani na jednom sasvim drugom nivou i ako trebaju otići zajedno, tako mora biti

zbog te čitave igre života i smrti koju su moji preci sa očeve strane prenijeli na jedan poetičan i lijep način i neki ga i dalje tako žive, ja dan danas sakupljam i oslikavam životinjske lubanje ... uživam u tome i dok to radim, sjetim se svega što taj kotač života čini a čini ga i smrt ... da je nema, kotač se ne bi vrtio nego stajao na jednom mjestu i time izgubio svaki smisao ... smrti se ne treba bojati ... treba ju častiti isto tako kao što častimo život jer u njoj nema ničeg ružnog ako te stigne u krugu ljudi koji te vole i koje si voljeo a krug je širok pojam kad se riješimo okova koje nam nameće materijalni sviejt

adiós, tío

predvno si to sve napisala i opisala

Alhambra je napisao/la:predvno si to sve napisala i opisala

hvala ... još je živ stric ali ne vide puno nade u oporavak ... u biti ne znaju šta mu je ... imao je upalu pluća i taman bio za pustiti iz bolnice kad mu pozlilo i zadržali ga i to ga bacilo u komu .... toga sam se ja bojala kad je moj bio u bolnici ... ne mogu njih dvoje dugo izdržat u zatvorenom prostoru pa smo ga izvlačili da umre kod kuće a on se oporavio a mi se već pozdravili sa njim ... i tako nas stalno njih dvoje zajebavaju ... jedan legne a ti javljaj obitelji drugog da ne daju ovom drugom zaleć ... ko da održavaju jedan drugog na životu ako jedan hoda

zato ja sada na drugom kontinetu tatu sad upošljavam da ne razmišlja i on previše o umiranju ... danas on ide odvesti malu kod ortodonta ... ne smiš ga sad pustit da ulegne jer je on sad pogonska mašina koja drži oboje na životu ... ... a nije pristojno vikati na glas " biž ča od svjetlosti ! nazad ! ne ideš ti još nikuda "

danas sam imala stranku i jedva jedvice dokusurila obećani projekat pa se raspričali ... veli mi da su i onog astronauta šta je sad sišao konačno na zemlju izabrali jer je jednojajčani blizanac pa dok on leti po svemiru, oni mu prate brata da vide koliko su slični i koliko imaju ujtecaja jedan na drugog ... vidiš, to sam vidjela vijest al nisam pročitala al još ih proučavaju i pojma nemaju koliko su povezani

.... tako mi cijeli život sa mojim ocem ... zna biti fora situacija jer nekad rade i padnu im na pamet skroz identične stvari za raditi ... dotrči mi tata pohvalit se nečim što je napravio i nakon nekoliko dana stiže na fejsu poruka od strica kako i on to isto radi a da pojma nema da mu brat radi istu stvar ...

al jebeno je kad je jedan bolestan jer onda se i drugi osjeća slabo i nekako sam primijetila da se drugi oporavi ako oba ne zalegnu ... bar ja vjerujem da je tako ... vidjet ćemo

a moj tata je i prije nekoliko godina skroz miran dočekivao svoju smrt ... leži u bolnici i priča sa doktorima ... oni njemu tamo neke strašne dijagnoze a on njima mrtav hladan, a šta se može, ako je došao taj trenutak on je ko spreman i ide kud mora ić ... onda je i drugima oko njega lakše sve prihvatiti kad vidiš da čovjeku ta smrt nit je strašna nit je se boji nego više ko da ide u neku novu avanturu ...

kako djecu učiti životu pa i prihvaćanju smrti kad dođe do toga u obitelji i krene ih strah ?

ako se djeca boje zmija, doneseš im bezopasnu zmiju da se igraju sa njom ( tome me učio otac )

ako se boje pada, potičeš ih da sjednu na konje i nauče uzdama zauzdati ga ( i ovome me učio otac )

ako se boje smrti, daš im lubanju u ruke da ju oslikaju i pričaš o smrti kao nečem čemu sami dodaju boje koje žele

danas sam maloj dozvolila  da oslika svoju prvu životinjsku lubanju po njenom izboru i dok je ona slikala, ja sam joj pričala razne priče o smrti ... na kraju me dijete pogledalo i veli, mama, ako ja prva umrem, hoću da ti oslikaš moju lubanju ... tu sam se malo sledila i rekla da o tome nećemo al eto, kroz priču koja prati neki konkretan rad u materijalnom svijetu koji je simbol onoga čega se bojimo, daju se i take stvari djeci usaditi da kasnije lakše prihvate smrt ...

tome me učila moja baka, očeva majka ali i otac koji je jedan dio života proveo preparirajući životinje i dok je radio na tome, pričao mi je priče jer je meni u početku to bila groza gledati i užasavala sam se mrtvih životinja ... baka  je ta druga osoba sa kojom sada pouzdano znam da sam imala telepatski prenos misli ... uvijek ću joj biti zahvalna na tome kao i svom ocu 

tek sada kao odrasla osoba shvaćam koliko su bitne bile te njihove lekcije koje su meni pomogle da svoj život živim bez velike većine strahova kojim su drugi često blokirani i užasnuti

danas mi je u uredu bio programer ... inače, radi se o lokalnom čovjeku koji je iznadprosječno educiran i inteligentan ali je sačuvao ono zdravorazumsko što su mu njegovi preci prenijeli ... i započeli temu o smrti i životu i našli skroz identične stvari i poglede iako dolazimo iz skroz različitih kultura ... eto, paganizam nam je svima domaći teren i čudo živo šta je svijet marketinga učinio da nam odvuče pažnju od toga i pretvorio nas  u strašljive konzumente koji mislimo da je sve na prodaju i sve ima cijenu nema ... neke jednostavno nisu na prodaju

pročitala pizdin jutarnji post i krenula i mene sjećanja i kako ih uporno pokušavam sačuvati onakvim kakva su mi ostala u sjećanju .... ne dam da mi ih itko dira i remeti jer hoću sačuvati i onu "mini me" koja i dalje živi u njima i kakvom je se sjećam

svaki dan prođem kraj kuće u kojoj sam odrasla ... u međuvremenu je kuća promijenila vlasnika, oblik, iz jednog stana, pretvoriše je u dva , dodali nove ograde na balkonu ... i često me radoznalost ponuka pokucati novim vlasnicima na vrata i vidjeti na šta liči ta kuća sada al sam skroz odustala od te ideje ... ne želim ju vidjeti drugačijom i želim ju pamtiti onakvom kakva je ostala u mojim sjećanjima iz djetinjastva ...

često je sanjam i u mojim snovima ima drugačije oblike ali joj te oblike dajem ja ... a i o njoj sam napisala jednu priču djeci kad su bila mala i brdo kasnijih priča je izniklo i čak su ih djeca uobiličila u male slikovnice sa svojim crtežima i čekaju da do kraja isrpičam priču o malom zmaju koji mi je bio izmišljeni prijatelj i za kojeg sam vjerovala da živi u susjednoj kući i izlazi iz nje kroz dimnjak kad nitko ne gleda ...

sjećam se kako sam kao dijete još izmišljala priče o tom mom izmišljenom prijatelju i uživala zamišljati kako izgleda zmajeva kuća i iznutra ... u mojoj dječjoj mašti je sezala katove i katove u dubinu i u njoj sam se u mašti igrala jer je svaka soba na svakom katu bio dom za jednu dječju priču u koju se moglo ulaziti i postajati akterom te priče ... ludirala sam se po toj kući danima u svojoj mašti dok me mama jednom nije povela u posjeti susjedi i stvarno ušla u tu kuću ... ajme, koje sam rzočarenje doživjela kad sam ju vidjela iznutra i nije bila ni nalik onome kako sam ju ja zamišljala ... obična kuća i ni trunke svijeta fantazije

eto, zato ne želim vidjeti ni tu kuću u kojoj sam odrasla i neka je u mojim sjećanjima onako kako sam ju zapamtila ... istina je da sjećanja postoje samo u našim mislima ... istina je da zbog toga za mnoge ona ne postoje ... ali brdo toga što sada postoji je isto bio samo plod nečije mašte, brdo toga se realiziralo baš zato jer je najprije bilo plod nečije mašte i za mene moja sjećanja moraju sotati živa i netaknuta ... ne dam ih nikome pa ni sebi da ih mijenja, prekraja il sakati

mislim da je to i razlog zašto volim pisati ... iako vjerojatno postoji i više razloga od samo tog jednog ... pisanje me opušta i razrmsi mi misli i čim jedna krene, krenu i druge i imam osjećaj kao da se klupko razmotava a nit koja ga čini vodi u beskonačnost i dotiče se i sa drugim nitima i nekad čak i plete nešto ... lijepo mi je zamisliti da te naše misli, niti jesu one koje kreiraju negdje neke svjetove pa kako god ih nazivali - maštom, sjećanjima, nepostojanjem, ništavilom ... ne postoji ta riječ koja mi ih može učiniti manje privlačnim i obezvrijediti .... odavno ljude više vrednujem zbog njihovih misli a ne fizičke pojave pa ispada onda da ljude volim zbog onog nepostojećeg u njima a postojeće, opipljivo i vidljivo mi je nebitno ... uvijek su mi srcu miliji ljudi koji znaju i vole pričati priče bez obzira da li su one samo plod njihove mašte ili prepričavanje svojih sjećanja ... za mene je oboje često daleko smislenije od svega što vidim oko sebe 

jučer popodne mi je nakon dugog razdoblja neviđanja u posjetu došla kolegica sa kojom sam odrasla ... ne živi daleko, ali posao, obitelj i sve drugo što život čini nas je razdvojilo ... obje smo bile oduvjek opičene na prirodu i do kasnih teenagerskih godina smo znale tumarati po okolnim gromačama .... dok su nam prijatelji odavno visili po kafićima i isprobavali prve poroke, nas dvije smo i dalje živjele kao u knjizi družba pere kvržice, čistile stare napuštene pastirske kućice, provodile vrijeme u njima nakon bi ih uredile, pekle krumpire pred njima i zamišljale da ćemo tako jednog dana stalno živjeti - u prirodi

ono što nas je isto tako povezivalo bio je isti smisao za humor ... tokom naših boravaka u prirodi, znale smo jedan drugoj izmišljati smiješne priče, priređivale igrokaze kojima smo se nasmijavale do suza ... nije bilo rijetko da smo se i upišale od smijeha ali doslovno, ne samo figurativno ... kad bi nas ulovilo smijanje, bio je problem vratiti se nazad u mjesto i susrest sa ljudima jer kako objasnit to što smo obje rasplakane od smijeha i nikako prestat ... kako ljudima objasnit koji filmovi su nam se vrtili po glavi i kakav igrokaz smo taj dan smislile kojeg ne možemo više zaboraviti jer je nama bio užas smiješan ... nikako ... protrčale bi mjestom i bjež svaka svojoj kući a onda drugi dan nanovo

toliko smo bile lake na smijanju da nam je problem bilo u školi ne bit izbačene iz razreda ... sjećam se satova povijesti i kad smo došle do poglavalja o hitleru i musoliniju ... nama su njihove slike bile toliko smiješne i nemoguće nam bilo zamisliti da je itko mogao slijediti takve lidere koji liče na likove iz burleski da samo malo malo letile van iz razreda na smirivanje ... najprije bi se jedna počela tresti od suzdržavanja smijeha, a druga čim bi primjetila to podrhtavanje

i jedan dan meni više dopizdilo i sjetim se izrezati papire u obliku tih slika i polijepim svu knjigu tako da  prekrijemslike  i da se vidi samo tekst ... mislila da će nam to pomoći da se riješimo neugodnih situacija na satu  al badava .... počeo sat povijesti, izvadili knjige i ja ponosno otvorim svoju al čim je kolegica vidjela šta sam napravila od svoje knjige, samo je razrogačila oči a onda ko onaj stripi iz crtića probati suzbiti navalu smijeha al nije uspjela ... nije ni dočekala da ju nastavnica izbaci iz razreda nego sama ustala i istrčala van a onda ubrzo iza nje i ja .... nastavnica nam nikada nije na tome zamjerila ... bile smo nemoguće što se toga tiče  iako obje odlične učenice al eto, vječito kao da smo na heliju  

i sinoć po prvi puta došla kod mene i uopće se nisam začudila da ju je zadivilo sve što sam oko sebe naslagala, i šarene životinjske lubanje, i akvarij sa mahovinom i sitnom paprati iznad njega, nedovršenih stvari priča al nju to sve razveselilo kao i kad smo bile djeca i skakutala po mom uredu i otkrivala sve sa neskrivenim veseljem .... a i kod nje isto tako ... brdo toga je sama napravila i sa uživanjem i nikad joj nije dosadno ... prepoznala je par lubanja koje mi je poklonila jer je bila prva među mojim donatorima ... zurila u moj kredenac obljepljen kolažom ... uglavnom, ostala žena ista

i na kraju je otpratim do auta i putem me tužno pogleda i ko neko odraslo dijete  pita: "tebi je jasno koliko je nama godina ?" ... odgovorim, naravno ... i pita me, " pa kako je to brzo proletilo ? jel se ti osjećaš kao drugačije nego kad smo bile djeca ?" ... jok, velim ... niti najmanje

ostale smo iste ... al pljunuto iste i gledam ju i meni čak i izgleda ista vrckava prijateljica sa kojom bi i dan danas mogla preskakivati gromače i onda urlati od smijeha jer više ne možemo ko nekada pa zapinjemo i padamo preko njih

to mi je bilo drago vidjeti ... mnogim ljudima u životu i starenjem najprije umre duh a tek onda tijelo ... nas dvije smo uspjele sačuvati to dijete u nama živo i netaknuto  a tijelo, jebeš tijelo ... naći ćemo jednom neko novo pa se preseliti u njega ko šta rade rakovi samci i samo nastaviti kao i do sada 

danas je donesena konačna odluka da strica ugase ... ljudi više ne umiru na zapadu, oni se gase i to doslovno na klik ko kafe mašine ... mogu te održavati na životu dokad hoćeš jer je medicina toliko napredovala i onda jedan član obitelji mora donijeti odluku kad će netko napraviti taj klik i ugasiti te, kad će morati odustati od nade ... meni je to užasno ...

odluka je pala na mog rođaka, sina stričevog ... poslao mi poruku  ... ne mogu zamisliti kako mora izgledati ugasiti svog oca i odustati od nade ... užas jedan ... treba to provariti

nekako se nadam da ja neću biti u toj poziciji kad dođe red na mog ... neka ga ni ne priključuju na aparate i neka me ne lažu da je živ a da ja moram napraviti reć, e sad kliknite

pročitala vijest, prenijela ju najprije svojoj djeci i starija se rasplakala ... ona je upoznala strica ali nije plakala za njim nego joj bilo žao mog oca ... smirila ju i poslala da se igra sa kolegicom a ja se zaputila k ocu da mu pravim društvo sad kad zna

i sve prošlo ležerno ... sjedi on u fotelji i miruje i čeka da se ja raspričam ... i odmah smislim neku veselu proljetnu priču  i o tome šta ćemo sve saditi i šta je meni sve izraslo od posađenog i nastavili o tome ... pita šta rade djeca i gdje su i kažem mu ... pohvali se sa oslikanom lubanjom koze koju mu je mala poklonila i pita jel to sama slikala ... velim jeste, naslikala je to da ne budeš tužan kad ti umre brat jer sam joj pričala o mexičkom starom vjerovanju i dias de los muertos i bogu xochipilliju i kroz priču sam i njoj pomogla da lakše prihvati smrt i onda i tebi pomogne u tome  ... i tu mu oči zasuze ...

sjetila sam se tada bake i zadnjeg što mi je rekla kad smo se rastajale po zadnji puta  a tada mi bilo čudno  jer je sebe nazivala katolkinjom iako taj njen katolicizam malo veze imao sa ovim ovdje ... zaplakala je i rekla mi da nikad ne zaboravim svoje korijene  ... rekoh joj da neću misleći da misli na obitelj a onda mi je opet pročitala misli, pogledala direkt u oči svojim suzama ispunjenim  i ispravila ...  ne samo to, reče  ... ne zaboravi na one naše stare korijene, astečke ... nemoj to nikada zaboraviti ... tada sam mislila da se starici pobrkalo nešto u glavi od tuge al kasnije sam shvatila da nije ... moja baka je bila jedna od curandera i cijelo djetinjstvo me podučavala kroz priče bez da mi nameće vjerovanje ... utiskivala je u moju podsvijest sve što je znala kroz te svoje priče  i kad sam ju zadnji puta vidjela, bojala se da ne zaboravim ... nisam ... tek sad shvaćam da je bilo nemoguće kad bih i probala