Ovo je moj kamenolom
Stranica 3 / 6. • Share
Stranica 3 / 6. • 1, 2, 3, 4, 5, 6
Re: Ovo je moj kamenolom
Vel'ka Maca je napisao/la:metilda je napisao/la:Vel'ka Maca je napisao/la:Ameeee, sta ste slatke sad opet reci da to nisi ti i kcer nego neke dve s interneta
a sto se posta tice, slazem se u potpunosti. Obozavam svoju mamu, obozavam provoditi vrijeme s njom i odlicne smo si prijateljice... cujemo se 100 puta dnevno
Je, ovo smo moja starija kćer i ja. Danas joj je rođendan pa smo napravile selfie. Naravno, pitala sam je smijem li ga staviti za avatar. Kad nije ovdje i nas dvije se čujemo stalno. I s mlađom kćeri imam takav odnos ali ona je jednu mrvicu samostalnija i bolje se slaže s ocem.
sretan joj rodjendan... bas je dobra fotka...
Ovako narocito sam bliska s mamom zadnjih par godina... prije nisam imala "vremena"...
Hvala, prenijet ću joj čestitku. Ja na žalost nisam bila bliska s mamom sve dok se nije razboljela. Zato nastojim koliko je do mene imati blizak odnos s djecom i uglavnom mi uspijeva. Naravno, u svakoj obitelji postoji "crna ovca" pa tako i u mojoj. Do "nje/ga" ne mogu nikako doprijeti. Moram sada ići, forum me zeza a utakmica je izgleda gotova pa idem na obiteljsko druženje. Laku noć.
P.S. Vjerujem da će pasti koji trojme.
Gost- Gost
Re: Ovo je moj kamenolom
It is cruel, you know, that music should be so beautiful.
It has the beauty of loneliness of pain: of strength and freedom.
The beauty of disappointment and never-satisfied love.
The cruel beauty of nature and everlasting beauty of monotony.
It has the beauty of loneliness of pain: of strength and freedom.
The beauty of disappointment and never-satisfied love.
The cruel beauty of nature and everlasting beauty of monotony.
Gost- Gost
Re: Ovo je moj kamenolom
Spoznaja
Tamo, kamo gledam, vidim da se pod natiskom nužde povlači i u se stiska svaki
uspjeh i slava,
tamo satovi, mjeseci, godine – tamo poslovni promet, ugovori, ustanove, i sve ono najmanje, tamo svakodnevni život, govori, mete, politika, osobe, imanje;
tamo također i mi,
ja s mojim vjernim i udivljenim lišćem i pjesmama,
poput oca koji ide svojem ocu,
te uzima svoju djecu sa sobom.
Walt Whitman: Vlati trave
Tamo, kamo gledam, vidim da se pod natiskom nužde povlači i u se stiska svaki
uspjeh i slava,
tamo satovi, mjeseci, godine – tamo poslovni promet, ugovori, ustanove, i sve ono najmanje, tamo svakodnevni život, govori, mete, politika, osobe, imanje;
tamo također i mi,
ja s mojim vjernim i udivljenim lišćem i pjesmama,
poput oca koji ide svojem ocu,
te uzima svoju djecu sa sobom.
Walt Whitman: Vlati trave
Gost- Gost
Re: Ovo je moj kamenolom
Kuće i sobe su pune miomirisa, police su ispunjene mirisima,
ja sam udišem taj mirluh i poznajem ga i volim ga,
isparivanje bi me moglo također opiti,
ali ja to ne dopuštam,
toga se čuvam.
Atmosfera nije miomiris, nema ukus ishlapljivanja,
ona ne govori njuhu,
ona je za moja usta zanavijek; ja sam u nju zaljubljen.
Poći ću na hum uz šumu, svući se potpuno go,
ludujem za tim da dođem s njome u dodir.
Dim mojega vlastitoga disanja, jeke, žubori, zujav šapat,
ljubavni korijen, svileni konac, čvor stabla, loza, moje disanje i udisanje,
kucanje mojega srca, prelaženje krvi i zraka kroz moja pluća,
vonj zelenoga lišća i žutoga lišća, i obale i tamnih morskih hridi, i sijena u staji,
zvuk izušćenih riječi koje je moj glas predao vrtlozima vjetra,
nekoliko laganih cjelova, malo zagrljaja,
dohvatanje u naručaj,
igra sunca i sjene na stablima, dok se gipke grančice tresu,
naslada samoće ili naslada gužve ulica ili uzduž polja i pristranaka brda,
osjećaj zdravlja, ćurlik u puno podne, pjesma mene koji se ustajem s kreveta i sačekujem sunce.
Jesi li smatrao da je 500 akra mnogo? Jesi li zemlju smatrao prevelikom?
Jesi li se tako dugo mučio da se naučiš čitati?
Jesi li se tako uznio što prodireš u smisao pjesama?
Ostani danas i noćas kod mene i ti ćeš posjedovati porijeklo
svih pjesama, posjedovat ćeš dobro zemlje i sunca
(milijuni drugih sunaca još preostaju),
odsada nećeš uzimati stvari iz druge ili iz treće ruke,
niti ćeš gledati kroz oči mrtvaca,
niti ćeš se hraniti utvarama iz knjiga,
ni na moje oči ne smiješ gledati, niti uzimati stvari od mene,
ti moraš osluškivati na sve strane i bistriti ih iz sebe sama.
ja sam udišem taj mirluh i poznajem ga i volim ga,
isparivanje bi me moglo također opiti,
ali ja to ne dopuštam,
toga se čuvam.
Atmosfera nije miomiris, nema ukus ishlapljivanja,
ona ne govori njuhu,
ona je za moja usta zanavijek; ja sam u nju zaljubljen.
Poći ću na hum uz šumu, svući se potpuno go,
ludujem za tim da dođem s njome u dodir.
Dim mojega vlastitoga disanja, jeke, žubori, zujav šapat,
ljubavni korijen, svileni konac, čvor stabla, loza, moje disanje i udisanje,
kucanje mojega srca, prelaženje krvi i zraka kroz moja pluća,
vonj zelenoga lišća i žutoga lišća, i obale i tamnih morskih hridi, i sijena u staji,
zvuk izušćenih riječi koje je moj glas predao vrtlozima vjetra,
nekoliko laganih cjelova, malo zagrljaja,
dohvatanje u naručaj,
igra sunca i sjene na stablima, dok se gipke grančice tresu,
naslada samoće ili naslada gužve ulica ili uzduž polja i pristranaka brda,
osjećaj zdravlja, ćurlik u puno podne, pjesma mene koji se ustajem s kreveta i sačekujem sunce.
Jesi li smatrao da je 500 akra mnogo? Jesi li zemlju smatrao prevelikom?
Jesi li se tako dugo mučio da se naučiš čitati?
Jesi li se tako uznio što prodireš u smisao pjesama?
Ostani danas i noćas kod mene i ti ćeš posjedovati porijeklo
svih pjesama, posjedovat ćeš dobro zemlje i sunca
(milijuni drugih sunaca još preostaju),
odsada nećeš uzimati stvari iz druge ili iz treće ruke,
niti ćeš gledati kroz oči mrtvaca,
niti ćeš se hraniti utvarama iz knjiga,
ni na moje oči ne smiješ gledati, niti uzimati stvari od mene,
ti moraš osluškivati na sve strane i bistriti ih iz sebe sama.
Gost- Gost
Re: Ovo je moj kamenolom
Kućice u svemiru i prozori.
Jezivo je sa njih pogledati u dubine u
bezdan.
Otvori vrata.
Usudi će sići s praga svog i susjednoj otići
kućici,
ljuljajuć se po praznini.
Za tobom ne zaostaju stope, nema ničijih tragova.
Idi, idi.
Približuj se, teturaj, glavinjaj.
U zagrljaj ćeš svome susjedu odletjeti pahuljasto lak.
Od radosti jedan će drugog hitati u zrak.
Nikola Šop
Jezivo je sa njih pogledati u dubine u
bezdan.
Otvori vrata.
Usudi će sići s praga svog i susjednoj otići
kućici,
ljuljajuć se po praznini.
Za tobom ne zaostaju stope, nema ničijih tragova.
Idi, idi.
Približuj se, teturaj, glavinjaj.
U zagrljaj ćeš svome susjedu odletjeti pahuljasto lak.
Od radosti jedan će drugog hitati u zrak.
Nikola Šop
Gost- Gost
Re: Ovo je moj kamenolom
Just like how the dandelions disperse
with a sudden yet firm kiss of the wind,
I hope these unvoiced feelings of passion,
of longing,
of dreaming,
of loving
will soon be swept away by fate
so it may find its way to flourish
within the tall fences of your own world.
with a sudden yet firm kiss of the wind,
I hope these unvoiced feelings of passion,
of longing,
of dreaming,
of loving
will soon be swept away by fate
so it may find its way to flourish
within the tall fences of your own world.
Gost- Gost
Re: Ovo je moj kamenolom
jel mogu ja u tvoj kamenolom uklesati Nerudine "najtužnije stihove"
OVE NOĆI
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini”.
Noćni vjetar kruži nebom I pjeva.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je a katkad je I ona mene voljela.
U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Voljela me, a katkad sam I ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomične oči.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.
Slušati beskrajnu noc, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.
Nije važno sto moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita I ona nije uz mene.
Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo vise isti.
Vise je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.
Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oci.
Vise je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.
Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju,
Moja je duša nespokojna sto ju je izgubila.
Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pišem.
OVE NOĆI
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini”.
Noćni vjetar kruži nebom I pjeva.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je a katkad je I ona mene voljela.
U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Voljela me, a katkad sam I ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomične oči.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.
Slušati beskrajnu noc, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.
Nije važno sto moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita I ona nije uz mene.
Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo vise isti.
Vise je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.
Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oci.
Vise je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.
Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju,
Moja je duša nespokojna sto ju je izgubila.
Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pišem.
_________________
imam dobar šešir
orion- Broj postova : 5983
Join date : 22.09.2012
Re: Ovo je moj kamenolom
orion je napisao/la:jel mogu ja u tvoj kamenolom uklesati Nerudine "najtužnije stihove"
Naravno.
Mir za sutone, koji nadolaze,
Mir za mostove, mir za vino,
mir za slova, koja me pretražuju,
koja u mojoj krvi rastu i sjedinjuju
stari pjev sa zemljom i ljubavima,
mir za grad u rano svitanje
kada se budi kruh, mir za rijeku,
mir za pekara i njegove ljubavi
i mir za brašno, mir za sve žito,
koje će se roditi, za svu ljubav
koja će tražiti grmlje,
mir za sve koji žive:
mir za sve zemlje i vode...
Ovdje se opraštam sa vama, vraćam se
svojoj kući i svojim snovima
Neka nitko ne misli na mene.
Neću da krv ponovo natopi kruh,
sočivo i muziku...
Ja ne dolazim da bilo šta rješavam.
Ja sam došao ovdje da pjevam
i da ti pjevaš sa mnom zajedno.
Pablo Neruda
Gost- Gost
Re: Ovo je moj kamenolom
ja sam stara škola....top su mi Neruda, Tin, Pupačić, Bowie, naša Vesnica ...
tri moja brata i ja
Kad sam bio tri moja brata i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Imao sam glas kao vjetar,
ruke kao hridine,
srce
kao viganj.
Jezera su me slikala.
Dizali su me jablani.
Rijeka me umivala za sebe.
Peračice su lovile moju sliku.
Kad sam bio
tri moja brata
i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Livade su me voljele.
Nosile su moj glas
i njim su sjekle potoke.
Radovao sam se sebi.
Imao sam braću.
(Imao sam uspravan hod.)
To su bila tri moja brata:
moj brat, moj brat, i moj brat.
J. Ppačić
tri moja brata i ja
Kad sam bio tri moja brata i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Imao sam glas kao vjetar,
ruke kao hridine,
srce
kao viganj.
Jezera su me slikala.
Dizali su me jablani.
Rijeka me umivala za sebe.
Peračice su lovile moju sliku.
Kad sam bio
tri moja brata
i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Livade su me voljele.
Nosile su moj glas
i njim su sjekle potoke.
Radovao sam se sebi.
Imao sam braću.
(Imao sam uspravan hod.)
To su bila tri moja brata:
moj brat, moj brat, i moj brat.
J. Ppačić
_________________
imam dobar šešir
orion- Broj postova : 5983
Join date : 22.09.2012
Re: Ovo je moj kamenolom
orion je napisao/la:ja sam stara škola....top su mi Neruda, Tin, Pupačić, Bowie, naša Vesnica ...
Ja čitam svašta, ali stara škola je stara škola. Volim Maka Dizdara, jako. De stavi neku Bowievu piesmicu.
Gost- Gost
Re: Ovo je moj kamenolom
Evo malo Vesnice.
šumom krila što uče nas prolaznosti.
Ali šta marim ja da su noći moje i dani izbrojeni.
Neka trava spasi moju nježnost.
Pijesak neće me naučiti voljeti.
Ne mogu u zlu živjeti, a za dobrotu ismijat će me.
Gdje je taj za koga vrijedi kleknuti na cestu
i dotaknuti usnama prah s njegove obuće?
Taj koji će kao livada svakog proljeća cvjetati u meni.
Neka dođe jedno proljeće što će nas naučiti biti radosti
jedni drugima, i ostati lijepi.
Jer vječnoj mijeni usprkos, ja znam da moram naći
prije nego napustim ovu zemlju i ovo nebo
cvijet koji će zadržati bezazlenost
i ljubav koja neće prestati.
Vesna Parun
Elegija
Eto: vjetar s mora vraća nam natrag odbjegle pticešumom krila što uče nas prolaznosti.
Ali šta marim ja da su noći moje i dani izbrojeni.
Neka trava spasi moju nježnost.
Pijesak neće me naučiti voljeti.
Ne mogu u zlu živjeti, a za dobrotu ismijat će me.
Gdje je taj za koga vrijedi kleknuti na cestu
i dotaknuti usnama prah s njegove obuće?
Taj koji će kao livada svakog proljeća cvjetati u meni.
Neka dođe jedno proljeće što će nas naučiti biti radosti
jedni drugima, i ostati lijepi.
Jer vječnoj mijeni usprkos, ja znam da moram naći
prije nego napustim ovu zemlju i ovo nebo
cvijet koji će zadržati bezazlenost
i ljubav koja neće prestati.
Vesna Parun
Gost- Gost
Re: Ovo je moj kamenolom
PEĆINA S IZVOROM I SVIJETOM
Jesam li sjećanje u kamenu
ili patnja koja se odmara?
K meni stižu mnogi beskućnici
koji ne čuju godišnja doba,
jer u ovoj pustari raste
samo jesan bezimen cvijet
posrednik između vas i mjeseca
i pokazuje zalutalima
tragove magarca u pijesku
a žednima raspuklinu
gdje se je stijena nekoć davno
sažalila nad putnicima.
Ovamo stižu sa četiri strane svijeta
oni koji misle da su nesretni,
i drugi podjednako ubogi
koji ne znaju što bi nazvali srećom.
Oni se napiju. Otpočinu
i krenu dalje pognuvši leđa
kao da razgovaraju sa zločincem.
A ja ostajem opet sama
i gledam sjenke kako se udaljuju
uznemirujući obzorje.
Neke od njih zaboravljam odmah
a druge pamtim. Oni me ispunjaju
tamnom čežnjom nerazjašnjivo
kao što je nejasno rastenje cvijeta
na bespuću između zemlje i neba.
I misleći na njih postajem
još više golet i još više stijena.
Sjećanje koje tješi kamen
i patnja koja ne može otpočinuti.
Vesna Parun
Jesam li sjećanje u kamenu
ili patnja koja se odmara?
K meni stižu mnogi beskućnici
koji ne čuju godišnja doba,
jer u ovoj pustari raste
samo jesan bezimen cvijet
posrednik između vas i mjeseca
i pokazuje zalutalima
tragove magarca u pijesku
a žednima raspuklinu
gdje se je stijena nekoć davno
sažalila nad putnicima.
Ovamo stižu sa četiri strane svijeta
oni koji misle da su nesretni,
i drugi podjednako ubogi
koji ne znaju što bi nazvali srećom.
Oni se napiju. Otpočinu
i krenu dalje pognuvši leđa
kao da razgovaraju sa zločincem.
A ja ostajem opet sama
i gledam sjenke kako se udaljuju
uznemirujući obzorje.
Neke od njih zaboravljam odmah
a druge pamtim. Oni me ispunjaju
tamnom čežnjom nerazjašnjivo
kao što je nejasno rastenje cvijeta
na bespuću između zemlje i neba.
I misleći na njih postajem
još više golet i još više stijena.
Sjećanje koje tješi kamen
i patnja koja ne može otpočinuti.
Vesna Parun
Gost- Gost
Re: Ovo je moj kamenolom
Kad je rat završio, vojnik se vratio kući.
Ali nije imao kruha.
Tad ugleda jednoga, taj je imao kruha. Toga je ubio.
Ta ne smiješ ubijati, reče sudac.
A zašto ne, upita vojnik.
Wolfgang Borchert
Ali nije imao kruha.
Tad ugleda jednoga, taj je imao kruha. Toga je ubio.
Ta ne smiješ ubijati, reče sudac.
A zašto ne, upita vojnik.
Wolfgang Borchert
Gost- Gost
Re: Ovo je moj kamenolom
There is a sacredness in tears.
They are not the mark of weakness, but of power.
They speak more eloquently than ten thousand tongues.
They are the messengers of overwhelming grief, of deep contrition, and of unspeakable love.
They are not the mark of weakness, but of power.
They speak more eloquently than ten thousand tongues.
They are the messengers of overwhelming grief, of deep contrition, and of unspeakable love.
Gost- Gost
Re: Ovo je moj kamenolom
Hope is being able to see that there is light despite all of the darkness.
Gost- Gost
Stranica 3 / 6. • 1, 2, 3, 4, 5, 6
Stranica 3 / 6.
Permissions in this forum:
Ne moľeą odgovarati na postove.
|
|