Zamišljena sjećanja

pizda je napisao/la:

Dudette je napisao/la:Neka mjesta uporno me zovu i mame da dodjem. Medjutim, nesto iznutra uporno me prijeci da se tamo otputim. I sama pomisao na neku lokaciju ponekad je dovoljna da osjetim nelagodu ili nemir. Ali, naucila sam slusati svoj unutarnji glas kad mi prisapne - nemoj! Ukratko, vjerujem da neka mjesta nisu za nas i da ih je najbolje zaobici. Jednako tako osjetim 'pozive' koje bez zadrske rado prihvacam.Kao i magnetizam mjesta na koje se vise ili manje redovno vracam. Tu pronalazim privremeno utociste i utjehu; tu se osjecam dobro i sigurno.

mene nit mami nit tati...inertan neki lik...

Vel'ka Maca je napisao/la:Ovqj odgovor gore se prvenstveno odnosi na sliku... op.a.

besposlenpop je napisao/la:

Dudette je napisao/la:Neka mjesta uporno me zovu i mame da dodjem. Medjutim, nesto iznutra uporno me prijeci da se tamo otputim. ...

iks

Dudette je napisao/la:

besposlenpop je napisao/la:

Dudette je napisao/la:Neka mjesta uporno me zovu i mame da dodjem. Medjutim, nesto iznutra uporno me prijeci da se tamo otputim. ...

iks

Tjesi si da ti Antarctica nije na listi...    


For $80,000 a week, you can stay at the most exclusive hotel on Earth — in Antarctica  

besposlenpop je napisao/la:

Dudette je napisao/la:

besposlenpop je napisao/la:

Dudette je napisao/la:Neka mjesta uporno me zovu i mame da dodjem. Medjutim, nesto iznutra uporno me prijeci da se tamo otputim. ...

iks

Tjesi si da ti Antarctica nije na listi...    


For $80,000 a week, you can stay at the most exclusive hotel on Earth — in Antarctica  

Pingvini liju zamrznute suze zamnom.
Uostalom, kad stignem u Invercargill, toimje blizu, pa nek svrate. 

whisperer je napisao/la:

Zanimljivo, šuma je idealno mjesto za iscjeljivanje. Nedostaju još patuljci, vilenjaci, demoni i trolovi, kao dom bezbrojnih folklornih bića i praznovjerja.  Jesi li znala da su Druidi i germanski pogani obožavali drveće? Nije ni čudo da je šuma, u svoj svojoj eteričnoj veličanstvenosti, idealno mjesto za osamljene šetnje.

Ovaj osjećaj nostalgije koji opisujem na temi neki vežu za njemačku riječ fernweg. To je pojam koji je usko povezan sa pojmom lutanja? Kako se on doslovno prevodi?

Vel'ka Maca je napisao/la:Malo su mi premekani i on i njegov kompa s balerinama, uvijek mi idu u paru...

besposlenpop je napisao/la:

Vel'ka Maca je napisao/la:Malo su mi premekani i on i njegov kompa s balerinama, uvijek mi idu u paru...

Mone, Mane i Dane.

Dudette je napisao/la:

Vel'ka Maca je napisao/la:Ovqj odgovor gore se prvenstveno odnosi na sliku... op.a.

Izbor na Moneta pao je zato sto mi se cijelo vrijeme vrtio po glavi dok sam pisala onaj odlomcic. A i zbog razbarusenosti i opustenosti prizora. Volim i minimalizam potkresanih zivica i travnjaka podsisanih na p. dlaku. Ali onda ti neugodno gaziti po travi... 

whisperer je napisao/la:Negdje sam pročitala članak koji govori o tome da možemo osjetiti nostalgiju za mjestima na kojima nikada nismo bili i vremenima u kojima nikada nismo živjeli. Na primjer, osjećamo nostalgiju za Parizom u 20-tim godinama, periodu kada još nismo bili ni rođeni. Ovo stanje očito ima veze sa činjenicom da sjećanja uključuju uporabu mašte, otprilike na isti način na koji možemo sebe zamisliti na mjestima o kojima smo čitali i koja nas zanimaju. Pa čak i onda kada se sa nostalgijom prisjećamo nečega, dijelom zamišljamo to sjećanje, a ne da ga se sjećamo explicitno.

Ja imam neka bliska daleka mjesta kojima nikada nisam svjedočila. Tamo je nebo vedro, gotovo kraljevske plave boje, a morska trava rubi dno njegova pogleda nijansama zelene i zlatne. Kada zatvoriš oči i sve postane narančasto, i kapcima zaplešu mrvice prašine, prizor je nestvaran i znam da se divim nečemo što mi je nedostižno. S druge strane, ponekad se osjećam blisko i sa sinajskom pustinjom, tamo gdje vjetar i danas neumorno raznosi prašinu po bezbrojnim dinama nepreglednog pješćanog oceana najveće, najsurovije, najzagonetnije i ujedno najljepše pustinje na svijetu. Identične unutarnje! karakteristike ljudi koji me u mom stvarnom životu privlače. 



Koja su vaša mjesta?

Dudette je napisao/la:Neka mjesta uporno me zovu i mame da dodjem. Medjutim, nesto iznutra uporno me prijeci da se tamo otputim. I sama pomisao na neku lokaciju ponekad je dovoljna da osjetim nelagodu ili nemir. Ali, naucila sam slusati svoj unutarnji glas kad mi prisapne - nemoj! Ukratko, vjerujem da neka mjesta nisu za nas i da ih je najbolje zaobici. Jednako tako osjetim 'pozive' koje bez zadrske rado prihvacam.Kao i magnetizam mjesta na koje se vise ili manje redovno vracam. Tu pronalazim privremeno utociste i utjehu; tu se osjecam dobro i sigurno.

blitwa je napisao/la:

Da... 
Nikad nisam bila u Provansi, a imam osjećaj da sam tamo već živjela i u vrijeme cvatnje lavande osjećam čežnju za njom. Kad zatvorim oči krenu poznate slike portuna obraslih cvijećem, beskrajna ljubičasta polja, zabljesne me plavetnilo neba, opeče kamen užaren na suncu, zamiriše lavanda....

whisperer je napisao/la:

blitwa je napisao/la:

Da... 
Nikad nisam bila u Provansi, a imam osjećaj da sam tamo već živjela i u vrijeme cvatnje lavande osjećam čežnju za njom. Kad zatvorim oči krenu poznate slike portuna obraslih cvijećem, beskrajna ljubičasta polja, zabljesne me plavetnilo neba, opeče kamen užaren na suncu, zamiriše lavanda....

Da, Provansa, to si ti.

Pogledaj film A good year/ Dobra godina. Dopast će ti se. 

whisperer je napisao/la:

Dudette je napisao/la:Neka mjesta uporno me zovu i mame da dodjem. Medjutim, nesto iznutra uporno me prijeci da se tamo otputim. I sama pomisao na neku lokaciju ponekad je dovoljna da osjetim nelagodu ili nemir. Ali, naucila sam slusati svoj unutarnji glas kad mi prisapne - nemoj! Ukratko, vjerujem da neka mjesta nisu za nas i da ih je najbolje zaobici. Jednako tako osjetim 'pozive' koje bez zadrske rado prihvacam.Kao i magnetizam mjesta na koje se vise ili manje redovno vracam. Tu pronalazim privremeno utociste i utjehu; tu se osjecam dobro i sigurno.

Zanimljiv mi je smjer koji si indirektno dotakla, kao i Gnječ na Art forumu, a to je, kako se osjećamo kada ne pripadamo mjestu u kojem živimo? Mene je oduvijek vukao osjećaj kojim ne moram pripadati samo jednom mjestu. Osjećaj o mnoštvu otvorenih mogućnosti za život, kao i osjećaj da sam građanka svijeta. No, kada zaista duboko usustavljeno živiš u mjestu koji si odabrao, ulaziš dublje u osvještavanje koje ono vuče. Po meni, ne pripadam društvu u kojem moram stavljati masku na lice pretvarajući se da sam dio njih. Ne pripadam mjestu gdje moram ispunjavati društvene standarde umjesto vlastitih, gdje moram prikrivati svoje pravo ja kako bih se uklopila. Ne prippadam mjestu na koje moraš uložiti napor da se uklopiš jednostavno zato što mjesto na kojem zapravo pripadamo nikada neće tražiti da se uklopimo, već jednostavno hoćemo. Trebamo pripadati mjestu na kojem smo cijenjeni zbog svojih ideja, misli i vrijednosti. Mjestu gdje nas ljudi prihvaćaju takvim kakvi jesmo, da ne traže od nas da budemo manje ili više. Mjestu koje podržava naše snove i pomaže da ih se ostvari, jer samo to mjesto ima snove poput naših. Treba pripadati mjestu gdje se ne osjećaš usamljeno i drugačije, gdje možeš ostvariti svoj potencijal, talent i strast u najvećoj mjeri bez da se osjećaš prosuđenim. Mjestu gdje možeš istražiti manje putovane puteve i osjetiti stvari koje nikada prije nisi osjećao. Zaslužujemo osjetiti uzbuđenje zbog nečega novog, raditi stvari zbog kojih se svakodnevno osjećamo živima. Pripadati mjestu gdje nas ljudi potiču da se riješimo svojih nesigurnosti i natjeraju nas na nove avanture. Ali, najviše od  svega, pripadati mjestu gdje možemo više voljeti sebe, gdje volimo biti to što jesmo. Takvo mjesto trebalo bi biti sa druge strane naših strahova i nesigurnosti. Na kraju krajeva, zemlja je dovoljno široka, a na njoj 7 milijardi ljudi, što možemo izgubiti?

Slažem se s Dudom, pouzdati se u svoju intuiciju je ključno.

Dudette je napisao/la:

whisperer je napisao/la:

Dudette je napisao/la:Neka mjesta uporno me zovu i mame da dodjem. Medjutim, nesto iznutra uporno me prijeci da se tamo otputim. I sama pomisao na neku lokaciju ponekad je dovoljna da osjetim nelagodu ili nemir. Ali, naucila sam slusati svoj unutarnji glas kad mi prisapne - nemoj! Ukratko, vjerujem da neka mjesta nisu za nas i da ih je najbolje zaobici. Jednako tako osjetim 'pozive' koje bez zadrske rado prihvacam.Kao i magnetizam mjesta na koje se vise ili manje redovno vracam. Tu pronalazim privremeno utociste i utjehu; tu se osjecam dobro i sigurno.

Zanimljiv mi je smjer koji si indirektno dotakla, kao i Gnječ na Art forumu, a to je, kako se osjećamo kada ne pripadamo mjestu u kojem živimo? Mene je oduvijek vukao osjećaj kojim ne moram pripadati samo jednom mjestu. Osjećaj o mnoštvu otvorenih mogućnosti za život, kao i osjećaj da sam građanka svijeta. No, kada zaista duboko usustavljeno živiš u mjestu koji si odabrao, ulaziš dublje u osvještavanje koje ono vuče. Po meni, ne pripadam društvu u kojem moram stavljati masku na lice pretvarajući se da sam dio njih. Ne pripadam mjestu gdje moram ispunjavati društvene standarde umjesto vlastitih, gdje moram prikrivati svoje pravo ja kako bih se uklopila. Ne prippadam mjestu na koje moraš uložiti napor da se uklopiš jednostavno zato što mjesto na kojem zapravo pripadamo nikada neće tražiti da se uklopimo, već jednostavno hoćemo. Trebamo pripadati mjestu na kojem smo cijenjeni zbog svojih ideja, misli i vrijednosti. Mjestu gdje nas ljudi prihvaćaju takvim kakvi jesmo, da ne traže od nas da budemo manje ili više. Mjestu koje podržava naše snove i pomaže da ih se ostvari, jer samo to mjesto ima snove poput naših. Treba pripadati mjestu gdje se ne osjećaš usamljeno i drugačije, gdje možeš ostvariti svoj potencijal, talent i strast u najvećoj mjeri bez da se osjećaš prosuđenim. Mjestu gdje možeš istražiti manje putovane puteve i osjetiti stvari koje nikada prije nisi osjećao. Zaslužujemo osjetiti uzbuđenje zbog nečega novog, raditi stvari zbog kojih se svakodnevno osjećamo živima. Pripadati mjestu gdje nas ljudi potiču da se riješimo svojih nesigurnosti i natjeraju nas na nove avanture. Ali, najviše od  svega, pripadati mjestu gdje možemo više voljeti sebe, gdje volimo biti to što jesmo. Takvo mjesto trebalo bi biti sa druge strane naših strahova i nesigurnosti. Na kraju krajeva, zemlja je dovoljno široka, a na njoj 7 milijardi ljudi, što možemo izgubiti?

Slažem se s Dudom, pouzdati se u svoju intuiciju je ključno.

Ne moras uvijek znati (sve) sto zelis. Za pocetak, dobro je prepoznati ono sto ne zelis.  

Od djetinjstva znam da ne pripadam i da mi je tesko poistovjetiti se s bilo kojim politickim ili drugim establishmentom. To se potpuno iskristaliziralo krajem srednje/pocetkom faksa. Odjednom hop, uskocis u zivot. I sad, sto je-tu je. Izbor uvijek postoji, ali gotovo uvijek je bitno suzen. Iz sigurnosti koja je to samo naizgled bila, odlucis da bude kako kocka padne. Super je kad imas odstupnicu. Nije bas super kad ju nemas. Onda ti sam bacas kocku. U medjuvremenu vozis najbolje sto mozes dok mjesta nalaze tebe, a ne ti njih. Putem se kalibriras. 

Sve dok mi netko ili nesto ne ugrozi kompromis slobode na koji pristajem - ide. 

whisperer je napisao/la:Negdje sam pročitala članak koji govori o tome da možemo osjetiti nostalgiju za mjestima na kojima nikada nismo bili i vremenima u kojima nikada nismo živjeli. Na primjer, osjećamo nostalgiju za Parizom u 20-tim godinama, periodu kada još nismo bili ni rođeni. Ovo stanje očito ima veze sa činjenicom da sjećanja uključuju uporabu mašte, otprilike na isti način na koji možemo sebe zamisliti na mjestima o kojima smo čitali i koja nas zanimaju. Pa čak i onda kada se sa nostalgijom prisjećamo nečega, dijelom zamišljamo to sjećanje, a ne da ga se sjećamo explicitno.

Ja imam neka bliska daleka mjesta kojima nikada nisam svjedočila. Tamo je nebo vedro, gotovo kraljevske plave boje, a morska trava rubi dno njegova pogleda nijansama zelene i zlatne. Kada zatvoriš oči i sve postane narančasto, i kapcima zaplešu mrvice prašine, prizor je nestvaran i znam da se divim nečemo što mi je nedostižno. S druge strane, ponekad se osjećam blisko i sa sinajskom pustinjom, tamo gdje vjetar i danas neumorno raznosi prašinu po bezbrojnim dinama nepreglednog pješćanog oceana najveće, najsurovije, najzagonetnije i ujedno najljepše pustinje na svijetu. Identične unutarnje! karakteristike ljudi koji me u mom stvarnom životu privlače. 



Koja su vaša mjesta?

Lena je napisao/la:



Kad negdje idemo najbolji je onaj uzbudljivi osjećaj da idemo u nešto novo....malo plaši, ali je i genijalno u isto vrijeme....pustolovina....baš poseban osjećaj....

Lena je napisao/la:Jako volim biti negdje uz more, osjeti se taj zrak koji je blizu mora.....ali mora biti neka osama, nije smirujuće imati puno ljudi u blizini....pa mi je krasan lagan vjetar navečer....onaj koji donese olakšanje od danjih žega.....i dođe u pravo vrijeme....negdje sjedneš vani, a vjetar te umiri, ohladi malo...taman koliko treba...i kad uroniš u more, ispod površine se sve drugačije čini, ona distrozija zvukova....šumovi....

Ali privlače me i šume....ne kao mjesto gdje bi stalno bila, ali za biti neko vrijeme za gušt, to da....gusta stabla, koja te vuku da ideš još dalje, ono želiš vidjeti šta još tu ima....i osjećaj hlada koja visoka stabla daju....zaštićen si i zapravo totalno nezaštićen, izgubljen....meni je to neki smirujući osjećaj...

Dudette je napisao/la:

Lena je napisao/la:Jako volim biti negdje uz more, osjeti se taj zrak koji je blizu mora.....ali mora biti neka osama, nije smirujuće imati puno ljudi u blizini....pa mi je krasan lagan vjetar navečer....onaj koji donese olakšanje od danjih žega.....i dođe u pravo vrijeme....negdje sjedneš vani, a vjetar te umiri, ohladi malo...taman koliko treba...i kad uroniš u more, ispod površine se sve drugačije čini, ona distrozija zvukova....šumovi....

Ali privlače me i šume....ne kao mjesto gdje bi stalno bila, ali za biti neko vrijeme za gušt, to da....gusta stabla, koja te vuku da ideš još dalje, ono želiš vidjeti šta još tu ima....i osjećaj hlada koja visoka stabla daju....zaštićen si i zapravo totalno nezaštićen, izgubljen....meni je to neki smirujući osjećaj...

Sve pogodjeno i gotovo u dlaku isto.