intervju

Gost 21.02.15 7:58

Ovakav haos nije viđen otkako je „crk’o maršal“!

Objavljeno: 19/02/2015

Nenad Janković, poznatiji kao Dr Nele Karajlić, legendarni frontmen „Zabranjenog pušenja“ i jedan od kreatora „Top-liste nadrealista“, kaže da se prilikom svoje nedavne posete Sarajevu uverio da u ovom gradu i dalje vladaju mržnja i bijes, kao i da nije mogao verovati da će njegova prva posleratna poseta rodnom gradu izazvati toliki „kermes“!

U ekskluzivnoj ispovesti za Press popularni Nele do tančina objašnjava zbog čega je prošle nedelje odlučio da dođe u Sarajevo, ali i komentariše zastrašujuće poruke koje su se na društvenim mrežama i portalima mogle pročitati odmah nakon što je „provaljen“ njegov tajni dolazak u rodni grad.

Zajebancija

- Sve je, kao i uvek, počelo iz zajebancije. Nakon divne promocije moje knjige na Jahorini, u hotelu „Bistrica“, društvo se malo opustilo i uz šalu i pesmu pade ideja da se sutra u pristojnom broju spustimo u Sarajevo u jedan restoran sa vrhunskom klopom. Ja ih podsetih da moja malenkost nema neku naročitu reputaciju u tom gradu te da ne bih bezrezervno podržao tu ideju. Euforija je, međutim, savladala zdrav razum, te je krenulo ubeđivanje da bih i ja, nakon toliko godina, trebalo da se vidim sa Sarajevom. Na moje pitanje šta to treba da vidim, nikada nisam dobio uverljiv odgovor. Ali, nakon treće ture i fenomenalne meze, osetih da me društvo gleda kao na „patribrejkera“: „Svi hoćemo u Sarajevo, a ti jedini nećeš.“ To probudi avanturistu u meni. Pristadoh, uz opkladu po kojoj, ako me niko ne prepozna, ja plaćam sve u kafani, a ako se dogodi neko sranje, oni račun preuzimaju na sebe – priča Nele.

Dodajući da se na prvi odlazak u Sarajevo, nakon 23 godine, odlučio i zato što je bila nedelja, što je na ulicama bilo malo prolaznika te da se restoran u koji je otišao sa svojim društvom nalazi u mračnoj i uskoj ulici, Karajlić ističe da je, uprkos svim merama „predostrožnosti“, odmah po dolasku bio prepoznat.

Dobio opkladu

- Samo što smo se parkirali ispred samih vrata restorana, kraj nas prođoše dva momka za koje sam odmah osetio da donose nevolju. Oni me prepoznaše. To sam, barem, u ovih trideset i kusur godina, koliko je stara moja popularnost, naučio da osetim. Zatim skrenuše na obalu i trčečim korakom nestadoše u susednoj ulici. Uđosmo u restoran i tu poče onaj lepši deo večeri. Sve je bilo u najlepšem redu dok se ne pojavi konobar koji nam reče da napolju stoji nekoliko ljudi koji sebe nazivaju novinarima. Pitaju da li mogu pričati sa Neletom. Slavodobitno sam zaključio da sam dobio opkladu! Poslasmo im poruku da dođu za pola sata, znajući da je to najjednostavniji način da ih se barem na trenutak oslobodimo. Nekoliko minuta kasnije, rekoše nam da je neki lokalni portal objavio vest da sam u Sarajevu. Ni to nije omelo dobro raspoloženje. Ali, meni đavo više nije dao mira. Upitah svoju prijateljicu, koja je pasionirani pratilac svega onog što je na internetu, koliko ima komentara? Ona reče 107. Dva minuta nakon što je portal postavio vest! To već prestaje da bude smešno. Sarajlije, znači, ne uznemirava teška ekonomska situacija, privredni kolaps, nezaposlenost, skok cena, kulturno mrtvilo. Njih tangira da li je neki pevač došao u grad ili nije. U narednih nekoliko minuta bilo je jasno da će moja poseta Sarajevu dobiti veći publicitet nego dolazak samog pape. Broj komentara razvijao se geometrijskom progresijom, a Fejsbuk i Tviter se usijaše! U nekim delovima grada puče internet zbog prenapregnutosti. U komentarima, naravno, preovladavaju ona dva stara stanovnika grada koje odavno poznajem. Mržnja i bijes. Pomislih, možda rata ne bi ni bilo da su društvene mreže postojale tih devedesetih jer bi se onda silni junaci, da iz sebe izbiju jed, hvatali tastature, a ne „kalašnjikova“. Tu mi već bi nezgodno što sam dobio opkladu. Bolje bi bilo da sam zijanio, pa da na miru popijemo fenomenalno belo vino – kaže Nele.

Oslobođeni pritiska

Ističući da on i njegovo društvo nisu zvali policiju da ih štiti za vreme večere, Karajlić dodaje da je nenadano obezbeđenje, najverovatnije, dobio upravo zbog pretećih poruka na internetu.

- Na vrata zakucaše uniformisane osobe, naoružane onako kako se naoružavaju oni koji imaju zadatak da razbiju demonstracije. Oni ne uđoše u kafanu, ali učtivo proveriše da li je moja malenkost u objektu. Nakon što su primili potvrdan odgovor, oni nam, isto tako učtivo, dadoše do znanja da se ne brinemo, da su oni tu dokle god bude potrebno. Očigledno je policija pomno pratila dešavanja na mreži i uočila da pretnje u nekim komentarima imaju osnovu za krivično gonjenje. Neko od naših za stolom reče da smo sada zaštićeni kao gej parada. Smeh nas sve vreme nije napuštao. Kada smo dobili informaciju da je napolju policija blokirala sve prilaze našem restoranu, odlučih da oslobodim društvo neugodnog pritiska za koji sam, na neki način, snosio odgovornost, te zatražih dozvolu da napustim objekat. U toku vožnje rojile su mi se misli. Ovakav kermes nisam napravio još od „crknutog maršala“! Zar jedna opklada može da pokrene ovoliko ludilo? Ko se to boji mog dolaska u grad? Da li se možda boje dolaska svih onih starih Sarajlija koje su iz njega otišle? To bi im bilo previše – zaključuje Karajlić.
„Pklatovi“ – Konačno smo stigli na slobodno tlo

Navodeći da je restoran napustio kroz sporedni ulaz te da nije video „performans“ koji se održavao napolju, Karajlić kaže da se prilikom povratka na Jahorinu prisetio stihova iz pesme „Zabranjenog pušenja“ koji savršeno pristaju uz situaciju u kojoj se nalazio.

- Ne mogu da budem svedok svih onih izveštaja koji govore o gomili ljudi, motkama, sekirama i ne znam već čim. Mene je čekao automobil na drugoj strani ulice i dok su novinari, koji su pokrenuli ovo ludilo, uzaludno pokušavali da me nađu u restoranu, ja sam, uz diskretnu pratnju federalne policije, već bio na putu ka Jahorini. Sve to vreme kroz glavu su mi se šunjali stihovi jedne pesme moje omiljene rok atrakcije, „Zabranjenog pušenja“. Pesma se zvala „Pklatovi“, a stihovi su išli, nešto kao: „Noćas smo probili obruč zajedno/Iza nas su magla, strah i zlo/U divljem bijegu bez kapi benzina/Konačno smo stigli na slobodno tlo“.

Apatija i beznađe vladaju celom SFRJ

Govoreći o impresijama koje je na njega ostavilo Sarajevo, Nele nam je rekao da je letargija prvo što mu je „upalo u oči“.

- Letargija je rezultat ne baš ružičaste ekonomske i političke situacije. To je ono što dele sve bivše republike SFRJ. Apatiju i beznađe! Klaustrofobija koju nose ulice, poput one u kojoj se nalazi restoran koji smo posetili, pobuđuje misao da je momak koji je pre sto godina pucao na austrijskog prestolonaslednika to učinio da bi se oslobodio ovog mraka – kaže Karajlić.

Gost 21.02.15 8:04

Dva velikana svetskog filma i muzike, Emir Kusturica i Goran Bregović, svirali su sa svojim bendovima sinoć u Kremaljskom dvorcu u Moskvi, na festivalu balkanske muzike. Glavni gost večeri bio je Emir Kusturica i njegov „No smoking orkestar”, dok su kao predgrupe nastupili Goran Bregović i njegov „Orkestar za svadbe i sahrane”, kao i Sanja Ilić i bend „Balkanika”.
– Koncert je već 10 dana rasprodat, a karta je koštala od 100 do 350 evra – rekao je Kusturica za „Politiku” uoči koncerta, ne propustivši da pomene kako je predgrupa njegovom bendu njegov zemljak iz Sarajeva, nekadašnji frontmen „Bijelog dugmeta” Goran Bregović.
– Raspored svirke i činjenica da smo mi glavni gosti, uopšte ne znači da su ostali orkestri manje vredni. Samo da se zna ko okreće antenu, a ko viče – dobar! – nastavio je Kusturica.
Na naše pitanje, da li i dalje ne razgovara sa Goranom Bregovićem, Kusturica je odgovorio:
– Ne sećam ga se. Davno smo sarađivali, ali čujem da dosta dobro svira – odgovorio je režiser.
Na naše insistiranje da li je moguće da se, ako to već ne mogu u Beogradu, dvojica Sarajlija pomire barem u Moskvi, Kusturica je odgovorio:
– Teško, zato što letimo odmah malim avionom u Rigu, potom u Viljnus. Nakon toga, letim u Urugvaj, gde nastavljam snimanje dokumentarnog filma o predsedniku Urugvaja Hoseu Muhiki, koji napušta predsedničku dužnost – kazao je Emir Kusturica.

iluzija 22.02.15 3:44

zingaro je napisao/la:
Ovakav haos nije viđen otkako je „crk’o maršal“!

Objavljeno: 19/02/2015

Nenad Janković, poznatiji kao Dr Nele Karajlić, legendarni frontmen „Zabranjenog pušenja“ i jedan od kreatora „Top-liste nadrealista“, kaže da se prilikom svoje nedavne posete Sarajevu uverio da u ovom gradu i dalje vladaju mržnja i bijes, kao i da nije mogao verovati da će njegova prva posleratna poseta rodnom gradu izazvati toliki „kermes“!
U ekskluzivnoj ispovesti za Press popularni Nele do tančina objašnjava zbog čega je prošle nedelje odlučio da dođe u Sarajevo, ali i komentariše zastrašujuće poruke koje su se na društvenim mrežama i portalima mogle pročitati odmah nakon što je „provaljen“ njegov tajni dolazak u rodni grad.
Zajebancija
- Sve je, kao i uvek, počelo iz zajebancije. Nakon divne promocije moje knjige na Jahorini, u hotelu „Bistrica“, društvo se malo opustilo i uz šalu i pesmu pade ideja da se sutra u pristojnom broju spustimo u Sarajevo u jedan restoran sa vrhunskom klopom. Ja ih podsetih da moja malenkost nema neku naročitu reputaciju u tom gradu te da ne bih bezrezervno podržao tu ideju. Euforija je, međutim, savladala zdrav razum, te je krenulo ubeđivanje da bih i ja, nakon toliko godina, trebalo da se vidim sa Sarajevom. Na moje pitanje šta to treba da vidim, nikada nisam dobio uverljiv odgovor. Ali, nakon treće ture i fenomenalne meze, osetih da me društvo gleda kao na „patribrejkera“: „Svi hoćemo u Sarajevo, a ti jedini nećeš.“ To probudi avanturistu u meni. Pristadoh, uz opkladu po kojoj, ako me niko ne prepozna, ja plaćam sve u kafani, a ako se dogodi neko sranje, oni račun preuzimaju na sebe – priča Nele.
Dodajući da se na prvi odlazak u Sarajevo, nakon 23 godine, odlučio i zato što je bila nedelja, što je na ulicama bilo malo prolaznika te da se restoran u koji je otišao sa svojim društvom nalazi u mračnoj i uskoj ulici, Karajlić ističe da je, uprkos svim merama „predostrožnosti“, odmah po dolasku bio prepoznat.
Dobio opkladu
- Samo što smo se parkirali ispred samih vrata restorana, kraj nas prođoše dva momka za koje sam odmah osetio da donose nevolju. Oni me prepoznaše. To sam, barem, u ovih trideset i kusur godina, koliko je stara moja popularnost, naučio da osetim. Zatim skrenuše na obalu i trčečim korakom nestadoše u susednoj ulici. Uđosmo u restoran i tu poče onaj lepši deo večeri. Sve je bilo u najlepšem redu dok se ne pojavi konobar koji nam reče da napolju stoji nekoliko ljudi koji sebe nazivaju novinarima. Pitaju da li mogu pričati sa Neletom. Slavodobitno sam zaključio da sam dobio opkladu! Poslasmo im poruku da dođu za pola sata, znajući da je to najjednostavniji način da ih se barem na trenutak oslobodimo. Nekoliko minuta kasnije, rekoše nam da je neki lokalni portal objavio vest da sam u Sarajevu. Ni to nije omelo dobro raspoloženje. Ali, meni đavo više nije dao mira. Upitah svoju prijateljicu, koja je pasionirani pratilac svega onog što je na internetu, koliko ima komentara? Ona reče 107. Dva minuta nakon što je portal postavio vest! To već prestaje da bude smešno. Sarajlije, znači, ne uznemirava teška ekonomska situacija, privredni kolaps, nezaposlenost, skok cena, kulturno mrtvilo. Njih tangira da li je neki pevač došao u grad ili nije. U narednih nekoliko minuta bilo je jasno da će moja poseta Sarajevu dobiti veći publicitet nego dolazak samog pape. Broj komentara razvijao se geometrijskom progresijom, a Fejsbuk i Tviter se usijaše! U nekim delovima grada puče internet zbog prenapregnutosti. U komentarima, naravno, preovladavaju ona dva stara stanovnika grada koje odavno poznajem. Mržnja i bijes. Pomislih, možda rata ne bi ni bilo da su društvene mreže postojale tih devedesetih jer bi se onda silni junaci, da iz sebe izbiju jed, hvatali tastature, a ne „kalašnjikova“. Tu mi već bi nezgodno što sam dobio opkladu. Bolje bi bilo da sam zijanio, pa da na miru popijemo fenomenalno belo vino – kaže Nele.
Oslobođeni pritiska
Ističući da on i njegovo društvo nisu zvali policiju da ih štiti za vreme večere, Karajlić dodaje da je nenadano obezbeđenje, najverovatnije, dobio upravo zbog pretećih poruka na internetu.
- Na vrata zakucaše uniformisane osobe, naoružane onako kako se naoružavaju oni koji imaju zadatak da razbiju demonstracije. Oni ne uđoše u kafanu, ali učtivo proveriše da li je moja malenkost u objektu. Nakon što su primili potvrdan odgovor, oni nam, isto tako učtivo, dadoše do znanja da se ne brinemo, da su oni tu dokle god bude potrebno. Očigledno je policija pomno pratila dešavanja na mreži i uočila da pretnje u nekim komentarima imaju osnovu za krivično gonjenje. Neko od naših za stolom reče da smo sada zaštićeni kao gej parada. Smeh nas sve vreme nije napuštao. Kada smo dobili informaciju da je napolju policija blokirala sve prilaze našem restoranu, odlučih da oslobodim društvo neugodnog pritiska za koji sam, na neki način, snosio odgovornost, te zatražih dozvolu da napustim objekat. U toku vožnje rojile su mi se misli. Ovakav kermes nisam napravio još od „crknutog maršala“! Zar jedna opklada može da pokrene ovoliko ludilo? Ko se to boji mog dolaska u grad? Da li se možda boje dolaska svih onih starih Sarajlija koje su iz njega otišle? To bi im bilo previše – zaključuje Karajlić.
„Pklatovi“ – Konačno smo stigli na slobodno tlo
Navodeći da je restoran napustio kroz sporedni ulaz te da nije video „performans“ koji se održavao napolju, Karajlić kaže da se prilikom povratka na Jahorinu prisetio stihova iz pesme „Zabranjenog pušenja“ koji savršeno pristaju uz situaciju u kojoj se nalazio.
- Ne mogu da budem svedok svih onih izveštaja koji govore o gomili ljudi, motkama, sekirama i ne znam već čim. Mene je čekao automobil na drugoj strani ulice i dok su novinari, koji su pokrenuli ovo ludilo, uzaludno pokušavali da me nađu u restoranu, ja sam, uz diskretnu pratnju federalne policije, već bio na putu ka Jahorini. Sve to vreme kroz glavu su mi se šunjali stihovi jedne pesme moje omiljene rok atrakcije, „Zabranjenog pušenja“. Pesma se zvala „Pklatovi“, a stihovi su išli, nešto kao: „Noćas smo probili obruč zajedno/Iza nas su magla, strah i zlo/U divljem bijegu bez kapi benzina/Konačno smo stigli na slobodno tlo“.
Apatija i beznađe vladaju celom SFRJ
Govoreći o impresijama koje je na njega ostavilo Sarajevo, Nele nam je rekao da je letargija prvo što mu je „upalo u oči“.
- Letargija je rezultat ne baš ružičaste ekonomske i političke situacije. To je ono što dele sve bivše republike SFRJ. Apatiju i beznađe! Klaustrofobija koju nose ulice, poput one u kojoj se nalazi restoran koji smo posetili, pobuđuje misao da je momak koji je pre sto godina pucao na austrijskog prestolonaslednika to učinio da bi se oslobodio ovog mraka – kaže Karajlić.

http://www.e-novine.com/kolumna/petar-lukovic/116616-Beanija-All-Over-Baarija.html

proba 22.02.15 3:59

zašto su deca generala bila vidovita

ajmo malo maštu na pašu

proba 22.02.15 4:25

iluzija je napisao/la:
zingaro je napisao/la:
Ovakav haos nije viđen otkako je „crk’o maršal“!

Objavljeno: 19/02/2015

Nenad Janković, poznatiji kao Dr Nele Karajlić, legendarni frontmen „Zabranjenog pušenja“ i jedan od kreatora „Top-liste nadrealista“, kaže da se prilikom svoje nedavne posete Sarajevu uverio da u ovom gradu i dalje vladaju mržnja i bijes, kao i da nije mogao verovati da će njegova prva posleratna poseta rodnom gradu izazvati toliki „kermes“!
U ekskluzivnoj ispovesti za Press popularni Nele do tančina objašnjava zbog čega je prošle nedelje odlučio da dođe u Sarajevo, ali i komentariše zastrašujuće poruke koje su se na društvenim mrežama i portalima mogle pročitati odmah nakon što je „provaljen“ njegov tajni dolazak u rodni grad.
Zajebancija
- Sve je, kao i uvek, počelo iz zajebancije. Nakon divne promocije moje knjige na Jahorini, u hotelu „Bistrica“, društvo se malo opustilo i uz šalu i pesmu pade ideja da se sutra u pristojnom broju spustimo u Sarajevo u jedan restoran sa vrhunskom klopom. Ja ih podsetih da moja malenkost nema neku naročitu reputaciju u tom gradu te da ne bih bezrezervno podržao tu ideju. Euforija je, međutim, savladala zdrav razum, te je krenulo ubeđivanje da bih i ja, nakon toliko godina, trebalo da se vidim sa Sarajevom. Na moje pitanje šta to treba da vidim, nikada nisam dobio uverljiv odgovor. Ali, nakon treće ture i fenomenalne meze, osetih da me društvo gleda kao na „patribrejkera“: „Svi hoćemo u Sarajevo, a ti jedini nećeš.“ To probudi avanturistu u meni. Pristadoh, uz opkladu po kojoj, ako me niko ne prepozna, ja plaćam sve u kafani, a ako se dogodi neko sranje, oni račun preuzimaju na sebe – priča Nele.
Dodajući da se na prvi odlazak u Sarajevo, nakon 23 godine, odlučio i zato što je bila nedelja, što je na ulicama bilo malo prolaznika te da se restoran u koji je otišao sa svojim društvom nalazi u mračnoj i uskoj ulici, Karajlić ističe da je, uprkos svim merama „predostrožnosti“, odmah po dolasku bio prepoznat.
Dobio opkladu
- Samo što smo se parkirali ispred samih vrata restorana, kraj nas prođoše dva momka za koje sam odmah osetio da donose nevolju. Oni me prepoznaše. To sam, barem, u ovih trideset i kusur godina, koliko je stara moja popularnost, naučio da osetim. Zatim skrenuše na obalu i trčečim korakom nestadoše u susednoj ulici. Uđosmo u restoran i tu poče onaj lepši deo večeri. Sve je bilo u najlepšem redu dok se ne pojavi konobar koji nam reče da napolju stoji nekoliko ljudi koji sebe nazivaju novinarima. Pitaju da li mogu pričati sa Neletom. Slavodobitno sam zaključio da sam dobio opkladu! Poslasmo im poruku da dođu za pola sata, znajući da je to najjednostavniji način da ih se barem na trenutak oslobodimo. Nekoliko minuta kasnije, rekoše nam da je neki lokalni portal objavio vest da sam u Sarajevu. Ni to nije omelo dobro raspoloženje. Ali, meni đavo više nije dao mira. Upitah svoju prijateljicu, koja je pasionirani pratilac svega onog što je na internetu, koliko ima komentara? Ona reče 107. Dva minuta nakon što je portal postavio vest! To već prestaje da bude smešno. Sarajlije, znači, ne uznemirava teška ekonomska situacija, privredni kolaps, nezaposlenost, skok cena, kulturno mrtvilo. Njih tangira da li je neki pevač došao u grad ili nije. U narednih nekoliko minuta bilo je jasno da će moja poseta Sarajevu dobiti veći publicitet nego dolazak samog pape. Broj komentara razvijao se geometrijskom progresijom, a Fejsbuk i Tviter se usijaše! U nekim delovima grada puče internet zbog prenapregnutosti. U komentarima, naravno, preovladavaju ona dva stara stanovnika grada koje odavno poznajem. Mržnja i bijes. Pomislih, možda rata ne bi ni bilo da su društvene mreže postojale tih devedesetih jer bi se onda silni junaci, da iz sebe izbiju jed, hvatali tastature, a ne „kalašnjikova“. Tu mi već bi nezgodno što sam dobio opkladu. Bolje bi bilo da sam zijanio, pa da na miru popijemo fenomenalno belo vino – kaže Nele.
Oslobođeni pritiska
Ističući da on i njegovo društvo nisu zvali policiju da ih štiti za vreme večere, Karajlić dodaje da je nenadano obezbeđenje, najverovatnije, dobio upravo zbog pretećih poruka na internetu.
- Na vrata zakucaše uniformisane osobe, naoružane onako kako se naoružavaju oni koji imaju zadatak da razbiju demonstracije. Oni ne uđoše u kafanu, ali učtivo proveriše da li je moja malenkost u objektu. Nakon što su primili potvrdan odgovor, oni nam, isto tako učtivo, dadoše do znanja da se ne brinemo, da su oni tu dokle god bude potrebno. Očigledno je policija pomno pratila dešavanja na mreži i uočila da pretnje u nekim komentarima imaju osnovu za krivično gonjenje. Neko od naših za stolom reče da smo sada zaštićeni kao gej parada. Smeh nas sve vreme nije napuštao. Kada smo dobili informaciju da je napolju policija blokirala sve prilaze našem restoranu, odlučih da oslobodim društvo neugodnog pritiska za koji sam, na neki način, snosio odgovornost, te zatražih dozvolu da napustim objekat. U toku vožnje rojile su mi se misli. Ovakav kermes nisam napravio još od „crknutog maršala“! Zar jedna opklada može da pokrene ovoliko ludilo? Ko se to boji mog dolaska u grad? Da li se možda boje dolaska svih onih starih Sarajlija koje su iz njega otišle? To bi im bilo previše – zaključuje Karajlić.
„Pklatovi“ – Konačno smo stigli na slobodno tlo
Navodeći da je restoran napustio kroz sporedni ulaz te da nije video „performans“ koji se održavao napolju, Karajlić kaže da se prilikom povratka na Jahorinu prisetio stihova iz pesme „Zabranjenog pušenja“ koji savršeno pristaju uz situaciju u kojoj se nalazio.
- Ne mogu da budem svedok svih onih izveštaja koji govore o gomili ljudi, motkama, sekirama i ne znam već čim. Mene je čekao automobil na drugoj strani ulice i dok su novinari, koji su pokrenuli ovo ludilo, uzaludno pokušavali da me nađu u restoranu, ja sam, uz diskretnu pratnju federalne policije, već bio na putu ka Jahorini. Sve to vreme kroz glavu su mi se šunjali stihovi jedne pesme moje omiljene rok atrakcije, „Zabranjenog pušenja“. Pesma se zvala „Pklatovi“, a stihovi su išli, nešto kao: „Noćas smo probili obruč zajedno/Iza nas su magla, strah i zlo/U divljem bijegu bez kapi benzina/Konačno smo stigli na slobodno tlo“.
Apatija i beznađe vladaju celom SFRJ
Govoreći o impresijama koje je na njega ostavilo Sarajevo, Nele nam je rekao da je letargija prvo što mu je „upalo u oči“.
- Letargija je rezultat ne baš ružičaste ekonomske i političke situacije. To je ono što dele sve bivše republike SFRJ. Apatiju i beznađe! Klaustrofobija koju nose ulice, poput one u kojoj se nalazi restoran koji smo posetili, pobuđuje misao da je momak koji je pre sto godina pucao na austrijskog prestolonaslednika to učinio da bi se oslobodio ovog mraka – kaže Karajlić.

http://www.e-novine.com/kolumna/petar-lukovic/116616-Beanija-All-Over-Baarija.html

fino je sve začiniti klicom jugoslovenstva ,,,,,druga gabrila

lijepo je to sjetit se da je sav pakao nastao u paklu jugofašizma da drug druga više ne druguje ,,,,,nikad više ako bog da

zašto ,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,, ja tvrdim zato što biti drug drugu nije ni blizu kao imati istu naciju , pa se pokoljite još koji put da skontate

znači

INTERNACIONALA

nabrzinu
EJSLAVENI

unda

ILAHIJE za raziju

Lena 22.02.15 10:01

nele mi je razočarenje kao čovjek....ali ne veliko jer nisam pratila šta je sve pričao i mislio,ali dovoljno da ga smatram šakom jada

kusturica mi je uvijek bio izuzetno odvratan.....neka sam čudna,ali od odvratnog lika nikako ne mogu ni uvidjeti taj sili talent zbog kojeg ga mnogi štuju.....ne kažem da ga nema,ali taj talent nije blizak i ne volim ni njegove filmove......
ljigavac bio,a u još većeg ljigavca "sazrio"

Gost 23.02.15 6:30

Lena je napisao/la:nele mi je razočarenje kao čovjek....ali ne veliko jer nisam pratila šta je sve pričao i mislio,ali dovoljno da ga smatram šakom jada

kusturica mi je uvijek bio izuzetno odvratan.....neka sam čudna,ali od odvratnog lika nikako ne mogu ni uvidjeti taj sili talent zbog kojeg ga mnogi štuju.....ne kažem da ga nema,ali taj talent nije blizak i ne volim ni njegove filmove......
ljigavac bio,a u još većeg ljigavca "sazrio"

meni kusturica radi odlicne filmove, ali interjue mu je bolje ne citat, neko govno je privatno.... al poslovno, filmski, skidam sesir

Gost 23.02.15 8:43

janković, kusturica, bregović.....zapalit i užgat!
dodala bih im još i šerbedžiju!

proba 23.02.15 11:52

Alhambra je napisao/la:janković, kusturica, bregović.....zapalit i užgat!
dodala bih im još i šerbedžiju!

dogovoreno

tvoje meso moja drva

samo javi kad i di

Gost 23.02.15 12:19

proba je napisao/la:
Alhambra je napisao/la:janković, kusturica, bregović.....zapalit i užgat!
dodala bih im još i šerbedžiju!

dogovoreno

tvoje meso moja drva

samo javi kad i di

ma s guštom

Gost 23.02.15 19:38

Alhambra je napisao/la:janković, kusturica, bregović.....zapalit i užgat!
dodala bih im još i šerbedžiju!

Mozesh im krmahitze popushiti ako ti dozvole,,,bog te jebo,,koja transformacija Probo .. intervju 1354420400

Gost 23.02.15 19:46

Vel'ka Maca je napisao/la:
Lena je napisao/la:nele mi je razočarenje kao čovjek....ali ne veliko jer nisam pratila šta je sve pričao i mislio,ali dovoljno da ga smatram šakom jada

kusturica mi je uvijek bio izuzetno odvratan.....neka sam čudna,ali od odvratnog lika nikako ne mogu ni uvidjeti taj sili talent zbog kojeg ga mnogi štuju.....ne kažem da ga nema,ali taj talent nije blizak i ne volim ni njegove filmove......
ljigavac bio,a u još većeg ljigavca "sazrio"

meni kusturica radi odlicne filmove, ali interjue mu je bolje ne citat, neko govno je privatno.... al poslovno, filmski, skidam sesir

Koja kontradiktornost u jednoj rechenici,,mada znam da ne kuzish po kurtza kad je umjetnost u pitanju a sposobnost da prepoznash kod nekoga neshto pametno kod tebe zove se nula,,,kao i kod ovih par kokoshiju koje su nakon Iluzijinog kokodakanja i one pochele da kokodachu nadajuci se da ce sjesti na nechija jaja,,Jebo te,,koji ste vi "lumeni",,ladno u par rijechi donosite sud o nekome zato shto nije uobichajen kao svi drugi,,,,ajme ,,pa ona moja jaranca je fakat u pravu..a ja mislio imam posla sa popametnim zenskinjem,,O njegovim filmovima si fulala sve,,,a takodje i o njemu kao chovjeku i intelektualcu (za mene ,,jedan od rijetkih koji taj naziv mogu nositi sa ponosom)..Zamisli chovjek dobije nagradu francuske akademije za znanost i kulturu za arhikteturu,,a ova kokosh Amra more o tome samo sanjati ,,bog te jebo s kim sam ja u kupeju,,,dve debil do debila,,, intervju 424959984

Gost 23.02.15 19:52

Lena je napisao/la:nele mi je razočarenje kao čovjek....ali ne veliko jer nisam pratila šta je sve pričao i mislio,ali dovoljno da ga smatram šakom jada

kusturica mi je uvijek bio izuzetno odvratan.....neka sam čudna,ali od odvratnog lika nikako ne mogu ni uvidjeti taj sili talent zbog kojeg ga mnogi štuju.....ne kažem da ga nema,ali taj talent nije blizak i ne volim ni njegove filmove......
ljigavac bio,a u još većeg ljigavca "sazrio"

Ti si mi jasna,,ochiti utjecaj Antonca,,,pa te necu osudjivati ,,,ali ,,bilo bi mi interesantno da remo,,,navedesh neki kuratz,,,zashto si protiv,,i zakaj ti se ne djasvi,,nadams e da te tvoje vijugitze imaju sposobnost razluchiti ,,crno od bijelog,,,kad vec izmedju nema nijansi sivog,,, intervju 3214182331

Gost 23.02.15 19:59

Ajmo malo debili obnoviti gradivo ,,jebo vas profesor koji vas je uchijo,,,(masa debila ima neku jebenu shkolu,ali su sve zaboravili,,,jebo te tko ce pamtiti ono shto je ucheno prije trideset godina,,od tog se more dobit rak mozga)..daklem,,pochinjemo ispochetka,,od tablice mnozenja,, intervju 1354420400

On Humanism and Morality
Noam Chomsky interviewed by Tor Wennerberg
Montreal Serai, Vol. 13, No. 3, Autumn 2000 [conducted in November, 1998]

Tor Wennerberg: One idea that I find extremely interesting and fascinating is the notion that just as our language capabilities are genetically determined, so is our capacity - as human beings - for moral judgement. What do you see as the implications of the idea that our moral capacity is innate?
Noam Chomsky: Well, for one thing, I don't think it can really be much of a question. (That's not to say we understand anything about it.) But, the fact of the matter is that we're constantly making moral judgments in new situations, and over a substantial range we do it in a convergent fashion--we don't differ randomly and wildly from one another. Furthermore, young children do it, very quickly, and they also converge.
Of course, there are cultural and social and historical effects, but even for those to operate, they must be operating on something. If you look at this range of phenomena, there are only two possibilities: one is, it's a miracle, and the other is, it's rooted in our nature. It's rooted in our nature in the same sense in which language is, or for that matter, having arms and legs is. And it takes different forms depending on the circumstances, just as arms and legs depend on nutrition, and language depends on my not having heard Swedish when I was six months old and so on. But basically, it must be something that flows out of our nature, or otherwise we'd never use it in any systematic way, except just repeating what happened before. So, it's got to be there.
What are the implications? One implication is, we ought to be interested in finding out what it is. We'd learn something important about ourselves. You can't hope at this stage that we're beginning to learn anything from biology. Biology doesn't begin to reach that far. In principle it should, but right now it deals with much tinier problems. It has a hard time figuring out how bees function, let alone humans.
But I think we can learn things by history and experience. Take, say, the debate over big issues like slavery or women's rights and so on. It wasn't just people screaming at each other. There were arguments, in fact, interesting arguments on both sides. The pro-slavery side had very substantial arguments that are not easy to answer. But there was a kind of common moral ground in which a good bit of the debate took place, and as it resolved, which it essentially did, you see a consciousness emerging of what really is right, which must mean it reflects our built-in conception of what's right. And that's something that we learn more about over time, we get more insight into what's coming out of our nature. The implications are very substantial, to the extent that we can understand them. It's better to have a conscious understanding of what's guiding you, to the extent you can, than just to react intuitively, without understanding. That's true whether you're a carpenter reacting to how to form wood artifacts or a moral human being reacting to how to decide between behaviors toward others.
One example that comes to mind is that even the most extreme neoliberals never defend income inequality in itself - it's always supposed to benefit the poor.
That's a kind of universal. Every proposal that's made is made because it helps the poor people. Doesn't matter what it is. Actually, that's something that's been noticed by mainstream economists, like Paul Krugman. He has a review article in a professional journal, International Affairs, in their 75th anniversary issue. They had reviews of various topics. He reviewed economic development. He pointed out that people have always had different ideas about economic development, and every time they're completely certain that it's right, and they're completely certain it's going to help everyone. But then it turns out, shortly afterwards, that it was all built on sand, and they switch to some other idea, with equal certainty that it's also going to help everyone, including the poor, although it's recognized in retrospect that the earlier one was a bad idea. He then adds that some people claim that bad ideas flourish because they're beneficial to the people with power. Well, yes, that probably happens--perhaps a hundred percent of the time.
But you're right, it's always rationalized as being for the poor. No individual gets up and says, I'm going to take this because I want it. He'd say, I'm going to take it because it really belongs to me and it would be better for everyone if I had it. It's true of children fighting over toys. And it's true of governments going to war. Nobody is ever involved in an aggressive war; it's always a defensive war--on both sides. Again, you have to present things in such a way that they will accord with people's understanding of what's right or wrong. Sometimes reaching ludicrous levels. Let's take, say, the Nazis and Jews. That was presented to the population as a defensive action. The Germans were defending themselves against the Jewish attack.
If we just make the thought experiment that a whole generation of children were given the opportunity to grow up in a truly loving and respectful environment, through liberatory child-rearing, so that they would be able to fully develop their moral capacity, would it then, do you think, be impossible to uphold a social order based on vast inequality and elite rule?
I wouldn't say it's impossible, but I would think it would generate very considerable resistance. Actually, it always generates resistance. And it would generate even more in that case. It's a striking fact, if you look at the notion of equality, take our own history, from the Greeks to the present, it's very striking that just about every leading figure has regarded equality as an obvious desideratum.
Take the earliest serious work on politics, Aristotle's Politics. Well he points out that he's not a great fan of democracy, it's the best of a bunch of bad systems. But he said a democracy cannot function if there are extremes of wealth. Everyone has to be roughly equal-- everyone has to be middle class, he said. And in fact, he called for a super welfare state. He said in any democratic society, public resources will have to be used in ways that he outlines, like communal meals, to ensure that the poor are relatively well off and that there are no big differences. Otherwise, it's impossible to have a properly functioning democracy.
Or go on to, say, Adam Smith. His argument for markets was nuanced; it's not as extreme as people claim. He argued that under conditions of perfect liberty, markets will lead to perfect equality. That's basically the argument for them. Maybe the first real break with this, apart from pathological cases, is capitalist ideology. So after Ricardo, you start getting the conception that it's better for the poor if I'm rich. As capitalist ideology becomes dominant, this conception that you'll only hurt the poor by helping them, takes over. And then comes the idea that you have no intrinsic rights. The big intellectual revolution for capitalism, I think, was the principle that you human beings, have no rights other than what you can gain on the labor market. So Malthus and Ricardo and others said that if you can't survive by what you can gain on the marketplace, go somewhere else. And any effort to try to help you will just harm you in the long run, because of market interference. This was a real intellectual revolution reflecting the economic emergence of capitalist relations of ownership and production. And people fought against it. The British army was putting down riots in the 1820s and 1830s, because people simply would not accept the fact that they had no right to live. And that goes way back to enclosure of the commons.
Look at what was called liberty in England, the first modern democratic revolution, in the 17th and 18th century. Liberty meant liberty for property, which meant taking away from people their traditional rights. Like their rights to the commons. And this was no small thing. The rights to the commons meant forests, and pasture lands, grazing lands, and so on. That's what kept people alive, and it was considered communal property. With proprietary rights established, with liberty given to the owners, that land was taken away from everyone else. And thereafter you had formal liberty, but popular deprivation, which proletarianized the British working class. And, there was plenty of resistance to that. In fact, and the resistance goes on today. I think this is a deep sentiment, and an understandable one, and we all recognize, at some core of our being, that there's something quite wrong with one person having superfluities and another person starving. You find that all the way through the tradition, in people's actions, in literature.
And now, just looking at the latest Human Development Report, the figures on the combined wealth of the 250-something richest individuals in the world...
But you noticed that they criticized it. They don't say, isn't this wonderful? They say it's something wrong. In fact everybody says there's something wrong. The only arguments that support it are saying, really everybody benefits because it trickles down. The arguments are ludicrous, but it's interesting that they have to give the arguments. The arguments for defensive war are often equally ludicrous. Take the latest U.S. bombing in the Sudan: it wasn't an attack on a Sudanese factory, it was self-defense. Everything has to be self-defense.
If we consider the likelihood that we as humans have an instinct for creativity and a moral instinct, what is it in the way our system of education is functioning, that perverts or inhibits these instincts from fully developing themselves?
A good educational system ought to nurture and encourage these aspects of human life and allow them to flourish. But of course that has problems. For one thing it means that you will encourage challenge of authority and domination. It will encourage questioning of powerful institutions. The fact of the matter is that honesty, integrity, creativity, all these things we're supposed to value, all run up dramatically against the hierarchic, authoritarian structure of the institutional framework in which we live. And since that structure is what sets the basic framework in which things happen, it becomes virtually contradictory to implement the values that you talk about in church on Sunday morning. So you put the values to the side, to the Sunday Service, and get on with existing the rest of the time. So Sunday is when you say, yeah, love and kindness and charity and equality and all that stuff are the soul of life. But the other six days of the week you're working within institutions of authority and domination and control and self-enrichment and so on and you must comply or suffer even graver consequences for not complying.
And schools are like that. So the way schools actually function - of course it's not 100 percent, because there is a contradiction, so all sorts of aspects show themselves depending on the teacher and so on - but, by and large, there's a very strong tendency which works its way out in the long run and on average, for the schools to have a kind of filtering effect. They filter out independence of thought, creativity, imagination, and in their place foster obedience and subordination. I think everyone knows this from their own history. Like, how did I get to a good college myself? I was always very critical and dissident. But I got there by shutting up! I went through high school, thinking it was all really stupid and authoritarian and boring, but I was obedient, I was quiet, I wasn't a behavior problem, I didn't tell the teacher what I thought he was teaching was ludicrous when I thought it was. And I made it to a good college.
There are people who don't accept, who aren't obedient. They are weeded out, they're driving taxi cabs, they're behavior problems. The long-term effect of this is to reward and foster subordination; it begins in kindergarten and goes all the way through your professional or other career. If you challenge authority, you get in one or another kind of trouble. Again, it's not 100 percent the case, and there are some areas of life were it's dramatically not the case, but on average and overwhelmingly in the outcomes, it holds.
Yes, certainly there are counterforces at work but unfortunately, the major effect is disciplinary. This is a point that Orwell notes in works of his that aren't read. Everyone has read Animal Farm, the satire about the Soviet Union. Not many people have read the introduction to Animal Farm, and one of the reasons they never read it is it wasn't published. The introduction to Animal Farm was called "Literary Censorship in England." It wasn't published, it was found in his papers years later.

The point of the intended introduction is that, well, the book is about this totalitarian monster society, but I want to talk about England, a free society, to talk about how opinions are suppressed here, because they're suppressed with remarkable efficiency. He doesn't go into the reasons in any great depth, actually he has two sentences about the reasons. One of them is that the press is owned by wealthy men who have every reason not to want certain thoughts to be expressed. And the other reason is that as you go through a good education - Oxford, Cambridge, that sort of thing--you have instilled into you, you sort of internalize the fact that there are some things it just wouldn't do to say. In fact, deeper: it wouldn't do to think. And you become aware that people who do think those things - now, going beyond Orwell--people who do think those things and do say them tend to elicit a negative reaction, either to be weeded out of the system or to be marginalized or to be punished in some fashion. And the long-term effect is that success is to some considerable extent contingent on subordination to institutions of power, and that that kind of socialization--knowing what it wouldn't do to say--is a good part of our education.
I just reread the chapter "Psychology and Ideology" in The Chomsky Reader, your critique of Skinner. Behaviorism is much less influential today, but I wonder-it is two or three decades ago that you wrote about thi-but what do you think has happened in the time since with the theory of human malleability in a broader sense?
Well, behaviorism was very popular among the managerial classes, for not surprising reasons. For one thing, it gave them a moral right to control and dominate people. If people have no nature, no intrinsic nature, then there is no moral barrier to control or manipulation of them - in their own interest, of course. Somehow "we," the controllers, are immune from this human condition of infinite malleability, however. "We" have a nature and "we" understand what's good, that's kind of like a hidden premise. But for the rest of the slobs out there, they're just passive objects, and we can control and manage and organize them using the latest behavioral techniques, and they'll all be better off.
That's a strain of thought that runs right through the whole intellectual, managerial culture, from priesthoods up to Leninist commissars and to contemporary liberal theorists. And behaviorism gave the perfect intellectual justification for it; it didn't matter that the intellectual foundations were ridiculous. It served a function so it survived. And the parts of the society that need that, they still believe it--in fact, believe it more than ever.
So, instead of talking only about academics, we're sort of minor folk, let's go to the big institutions, like, say, the public relations industry. Now we've gone several orders of magnitude larger in power and significance. They were based from the beginning on the same idea. The idea that it is necessary to control the public mind. In fact, the modern public relations industry was in many ways an outgrowth of the increase in democracy--and consciously so. You read the manuals, they talk about it, in the 1920s and so on. With the extension of the franchise, with the bringing in of working people and others into the public arena, you can no longer ensure that the wealthy and the capable and the enlightened, us good folks, will run everything. So therefore it is necessary to use the techniques of propaganda. And right after the First World War this was very prominent because of the enormous success of Anglo-American propaganda during the war, which had real success in affecting people's views, extremely so, and they were aware of it.
So in England for example--documents have now come out--the British Conservative party recognized that its traditional domination of English politics was threatened seriously by the extension of the franchise. And they therefore concluded that they must turn to the techniques of propaganda, drawing on the war-time experience, when the British Ministry of Information had set off, as they put it, to control the thought of the world--particularly the thought of the United States, because that's what they cared about, that the United States come in and save them from this mess. The Conservative party organized itself around the theme of propaganda to overcome the threat of democracy. Something comparable happened here, but here it happened primarily in the rise of public relations, which became a huge industry devoted to "controlling the public mind." The "intelligent minority" must "regiment the public mind every bit as much as an army regiments the bodies of its soldiers."
I'm quoting from a manual written, incidentally, by a good New Deal liberal intellectual, for whom this was second nature--of course you have to regiment the public mind. He had come out of Woodrow Wilson's wartime propaganda ministry, the first state propaganda ministry in American history, which was very successful. You have to remember, during the first World War, the population here was pacifist, the tradition was: don't get involved in the European bloody nonsense, it's not our business, we're the New World. And somehow, Woodrow Wilson had to - he was elected in 1916 on a slogan of "Peace Without Victory"--and he had to quickly turn the country around to become raving jingoist fanatics, hating everything German. And they did it. With remarkable success. So they were impressed with their achievement. The British Conservative party was impressed, the business world was extremely impressed (then came the huge growth of the propaganda industry). Another person who was impressed, incidentally, was Adolf Hitler. He writes in Mein Kampf that Germany lost the war because of propaganda, and next time we're going to have it too.
The idea that you can control people was supported by that experience. They didn't read Watson or Skinner. You can control people, and you must control people - of course in their own interest, it's always in their own interest. You can read it in the Encyclopedia of the Social Sciences, by one of the founders of modern American political science, Harold Lasswell. In an article on propaganda, he says that we should not succumb to "democratic dogmatisms about men being the best judges of their own interests." They're not, they're too "stupid," they're too "ignorant." We're the best judges of their interests, and although they have this official right to vote, we have to make sure they don't make any use of it in an unreasonable way. We do that by controlling the public mind, by propaganda. This was before the Second World War. After the Second World War the term propaganda took on bad connotations and people did not want to use the word anymore. But that was pre-World War II, so you were allowed to use it.
And it continues. After the second world war, the business world, particularly in the United States but in fact worldwide, was appalled by the fact that most of the world, the industrial world, was being swept by radical democratic ideas--takeover of factories and all sorts of activities, including in the United States incidentally--and the business world was terrified. You can read it in their manuals and pronouncements. They say we have a few years to try to reverse this tide, we have to fight "the everlasting battle for the minds of men," and "indoctrinate citizens with the capitalist story" until "they are able to play back the story with remarkable fidelity." Huge campaigns took place, covering everything you can imagine. In factories you have a captive audience, so they ran what they called economics lectures on the principles of "free enterprise," and Americanism lectures that went on radio and television. They aimed at churches and schools, even to sports leagues. There was a huge coordinated campaign, with many purposes. It demonized unions. It instilled the idea that the government can't do anything for you--it's not your government anyway, it's some thing out there which takes money from you. The government isn't anything that you have, and what it does is harmful, stealing your money and taxes and so on, and the only real kind of freedom is freedom to function in a market economy. You should be a consumer and not worry about anything else except maybe diversions, entertainment, sports and so on.
These are self-conscious campaigns, designed to control people and to make sure that the formal mechanisms of democracy really don't function. In a third world country you can do what is essentially the same thing more simply: put in a military dictatorship and send out the death squads. In societies where people have won a degree of freedom from state coercion, you have to turn instead to the techniques of propaganda, control of the mind, of course all on the assumption that people are not only malleable but that they're better off if they're molded and you are the one who molds them. There is a very striking similarity between Leninist and Western liberal doctrine on this, they're almost interchangeable. I've sometimes run paragraphs side by side, and if you change a few names you can hardly see the difference.
I think that helps account for the appeal of behaviorist doctrine. It gives a kind of moral basis for all this.
So it lives on outside of academia, outside of science?
As an intellectual claim about how people actually are, it's pretty hard to take seriously in the sciences anymore.
With the global economic crisis growing deeper and deeper ever since last summer, several mainstream economists are finally saying that we're about to see a replay of the Great Depression. Even Clinton and Blair produce rhetoric about the need to regulate markets and Business Week argues the case for capital controls. What is happening and what does this tell us about this past decade of capitalist triumphalism?
The triumphalism was an expression of the fact that a very small section of the population was becoming enriched. But this crisis happens to be now at a point where it's hitting rich people, and that's why it's a crisis. But in fact the crisis has been going on for 25 years. There was a period after the second world war, sometimes called the Golden Age of capitalism, in which there were historically unprecedented growth rates over most of the industrialized world. There was also growth of the social contract, labor rights, workplace reforms, as well as growth of both the economy and productivity. That sort of continued into the late 1960s, more or less.
From the early 1970s, the industrial world has been in a long downturn. Since the early 1970s growth rates have slowed, both of the economy and of productivity, wages and incomes have basically stagnated for most of the population; for a period, corporate profits were lowered, but in the 1990s--and that's the triumphalism--corporate profits shot up, sky-high. Read the business press in the United States, every year: "dazzling," "stupendous," they ran out of adjectives a long time ago. And that's the triumphalism. For a small sector of the population, this long downturn happened to lead to extreme wealth mostly via redistribution upward. That is why inequality is so radically increased.
Take, say, the recovery in the United States, the latest stage of the business cycle in the United States, from about 1991 until now. In fact, it's the slowest postwar recovery. And it's the first one in American history in which most of the population has been left out. Wages and incomes are barely getting back to their 1989 level, let alone their level of the 1970s. One thing that is booming, however, is the stock market. When you read - this is pre-August, still triumphalist - the stories about "the fairy-tale economy," about Americans being "smug and prosperous," there is only one example that's given: that's the stock market. But close to 50 percent of the stocks are held by one percent of households; and most of the rest is held by the top ten percent so that roughly 90 percent of the stocks are held by ten percent of the population. And in fact if you look more closely, the richest one half percent holds about forty percent of the stock. And for that sector, the economy no doubt is a fairy-tale economy. But for maybe two thirds of the population or perhaps as much as 70 percent of working people, wages have either stagnated or declined, working conditions have gotten worse, working hours have gotten longer, and you have to have both husband and wife working just to keep food on the table. It's been a long slowdown across the industrial world, and it has hit the underdeveloped world in much harsher ways.
You can roughly date when it happened, it's from the early 1970s. And there was one crucial event that took place in the early 1970s, namely the Bretton Woods system was dismantled. The Bretton Woods system - the postwar economic system - was based on an effort to free trade from restraints (freedom of trade was considered something to work for), but to simultaneously regulate finance. So the Bretton Woods system was not solely a liberalization system - it called for liberalization of trade but regulation of finance and fixed exchange rates. Capital controls were permitted, and there was something like a gold standard except that it was a dollar standard, with the dollar pegged to gold. The IMF in its rules was to maintain stability of exchange rates and to cut back capital flight. For example the rules of the IMF prohibit giving credits to cover capital flight. The rules are not honored nowadays, but they're there.
This system was dismantled from the early 1970s. The U.S. took the first steps to break it down, Britain went along, and gradually other financial powers went along as well, and so the rest of the world just had to do it too. Some parts held back, like South Korea, they maintained the system of controls through the late 1980s. And then they were more or less forced to give them up. That was a condition for entry into the OECD. And the United States put enormous pressure on them to overvalue their currency and to take more American imports and to deregulate their financial markets and so on, and they gave in. Next you had this huge market failure, which is largely what it is: the so-called Asian crisis. By now it's fairly widely recognized.
First, the pundits were talking about crony capitalism and that sort of thing, as an explanation, which is nonsense - I mean, it's there, of course, but it's here too, it's everywhere, and it was there during the growth period as well. What was different about the recent period of decline was that you had an almost classic failure of financial markets, a huge flow of capital, huge borrowing, private borrowing, private lending, and an extraordinary flow of herd-like behavior, and then pulling it all out in another irrational, herd-like action. And this is very familiar. Keynes warned about it 60 years ago, when he argued that finance ought to be closely regulated and controlled, as indeed it sort of is internally. So internally to the United States, the banks want to keep it controlled or otherwise everything blows up.
But during this neoliberal escapade of the rich after dismantling Bretton Woods, they were having a ball, and it was great for them, the super rich, while most of the population suffered. And they spread the conditions supporting this sort of triumph far and wide. And now the crisis is hitting home, hitting them too, so now it's called a crisis.
Notice that there is nothing new about the volatility - since the early 1970s, markets have become much more volatile, contrary to the predictions of many famed economists. Milton Friedman predicted with confidence that, free the exchange rates, let the market rule, and everything will settle down, it will all be stable. It went exactly the other way. With capital restraints reduced, with limits on how capital could be moved about, markets became far more volatile, with very sharp ups and downs. The IMF recently released a report saying that of its roughly 180 members, about 20% had suffered severe financial crises, and about 60 percent, some number around that neighborhood, had suffered fairly serious ones, over this post World War Two triumphalist period (1980 to 1995). This is the way financial markets operate. There is no theory of financial markets. It's mostly amateur psychology. When you read economists - Alan Greenspan and so on - talking about economic policy, it's mostly, this is going to inspire confidence, or this will make people feel better, or something like that. You can sort of dress it up in formulas if you like, but it's a kind of amateur psychology, no real theory applied.
It's known descriptively that highly irrational behavior, even from the point of view of market doctrine, takes place all the time. So in a rational market, investors are supposed to look for economic fundamentals, they're supposed to value solid manufacturing capacity and fiscal austerity and all that kind of stuff. They are not supposed to do what is called technical trading, to look for short-term patterns and see if you can make a tiny gain by playing this and that game over a period of weeks, or days, or even hours. But the latter is exactly what they do. About 80 percent of the capital in foreign exchange has a turnaround time of less than a week, much of it a day or less. And what this is, it's smart guys, a lot of Ph.D.s in math who are working for Wall Street firms on sophisticated techniques to extrapolate little changes in currency fluctuations and so on, so that you can make a lot of money fast.
It finally hit home that this is a real crisis when one of the big hedge funds collapsed, which wasn't supposed to happen, but that's the game they're playing. Not only does it not contribute to the economy, it harms it.
And now the tax payers are paying the bill.
In some manner the public bails it out, that's the name of the game. Capitalism means, we don't take the risks, the public takes the risks, we take the profits. As much as possible, risk and cost have to be socialized, profits privatized. It's the basic principle. But the thing has become so serious that by now even the major establishments are worrying about it.
So what they're now talking about in the G-7, and the finance ministers, and Business Week, and the Financial Times and so on, is what critics have been saying all along, that unless there is some regulation, careful regulation in fact, of financial flows, and some penalty for short-term speculation, you're going to have serious problems. And in fact there have been problems, in blow-up after blow-up. Now they're even willing to talk about things that were anathema to them until recently, like the Tobin tax.
The Tobin tax was proposed more than 20 years ago by a Nobel prize-winning economist, who pointed out that unless you do something to throw sand in the gears of short-term, speculative capital flows, it's going to seriously harm the international economy. Well, nobody wanted to hear that, because that was challenging the orthodoxy that markets are wonderful, which was an orthodoxy precisely because it was benefiting rich people, not because there was any logic in it - the usual story. There was a major study done on the Tobin tax by a group of quite well-known international economists, about five years ago I guess. The UN Development Program wanted to distribute it, and they were apparently put under pressure by the Clinton administration not to so the book is known mostly to technical economists. Not all of the authors thought it was a great idea. It includes people like the chief economist of the IMF, who didn't particularly like it. But it was a serious discussion of its possibility, and this type discussion was just not supposed to be on the agenda. In today's newspapers, however, they're talking about it. What's the difference? Well, now the rich people are in trouble. So it's a sudden crisis -- a crisis for the wealthy and powerful whereas up until now, it was just a crisis for everybody else.
Given the risk that the world economy might spin out of control completely now, and considering that last time, in the 1930s, it took a world war to overcome the depression, how worried do you think we ought to be about the prospect of war?
The prospect of war is much less, but for other reasons. Europe is, in modern history at least, the most violent part of the world. One of the reasons why Europe conquered the world is that it created a culture of war, based on centuries of mutual massacre and slaughter - both a culture of war and a technology of war. But that largely came to an end in 1945, and for a very simple reason. Everybody could understand that the next time we play this game, we're all dead. The techniques of destruction had reached such a point that war is simply not an option for rich and powerful countries. If they try it once more, that's the end. Now, somebody may be irrational enough to do it anyway, but within anything remotely like the domain of rationality, where you can at least begin to talk about prediction, there isn't going to be war among the powerful countries. And this is understood.
For example, right in the middle of the Gulf War, somebody at the Pentagon leaked to the press - which buried it -- an interesting document. When any new administration comes in, the CIA and the Defense Intelligence Agency and so on give them a kind of intelligence assessment of the world, a strategic analysis of the world. Someone leaked part of the Bush administration strategic analysis (this would have been from early 1989), and one part of it dealt with war. Here is approximately what it said: it said in case of a conflict with "much weaker enemies" (implication: that's the only kind of conflict we're ever going to get into), we must defeat them "decisively and rapidly," because anything else will "undercut political support." So no more bombing of South Vietnam for fifteen years, and certainly we don't go to war with any major power.
This was well before the Gulf War. In fact at that time Saddam Hussein was a great friend, so he wasn't contemplated as a target - but that's what you can do. You can invade Panama, kidnap Noriega and get out in a couple of weeks, bomb the Sudan, bomb Libya, bomb Iraq from a distance, very fast, and don't get involved in more than a few days of fighting. That kind of thing you can do with a much weaker enemy, rapidly and decisively, but nothing else. So as long as you're within the domain of rationality, the chances of war involving major powers I think, are extremely slight, unless they're fighting a much weaker enemy. And even that's not so simple anymore.
But to return to your other point, what actually overcame the depression was not so much the war as the semi-command economies. The British economy started to pick up in the late 1930s, when it sort of deliberalized and became a kind of semi-command economy. The U.S. was barely at war, there was no fighting here. But the wartime economy not only overcame the depression, it flourished as industrial production tripled, and so on. But that was a semi-command economy, it was highly coordinated from Washington, run by corporate executives, with wage and price controls, industrial policy deciding what would be produced, and so on. And that worked like a charm. Just like it worked in England - England in fact out-produced Germany and came close to the United States.
So the mobilization of the economy did overcome the depression. The war was taking place and that was the justification for it, but the war was not what overcame the depression in itself. This was pretty well understood. The consensus among American economists and businessmen and others in the mid-forties was that with the government-coordinated economy declining, after the war, they were going to go right back to the depression due to market failures. And so there was an interesting discussion in the late forties, quite open. It's in the business press, I've quoted parts of it at times, and it's very interesting. There was recognition that we've got to do something to get the government to stimulate the economy again or else we'll go back to the depression.
It was understood -- you didn't have to read Keynes to figure it out -- that you could stimulate the economy in a lot of different ways. You could stimulate it with social spending, or you could stimulate it with military spending. There there was a perfectly sane discussion, in Business Week actually, of which to do. And the conclusion was: well, social spending is not a good idea, and military spending is a great idea. The reason is that social spending has a downside. Yes, it can pump the economy. But it also has a democratizing effect, because people are interested in social spending; they want to know where you're going to build a hospital or a road or something, and they become involved. They have no opinions about what jet plane to build. Social spending also gives people more security and better conditions, better education, more means of communicating, more ability to withstand threats of unemployment. It makes people, workers, more powerful, that is, and thereby better able to win higher wages and better conditions.
So social spending has a democratizing effect, it has a redistributive effect, and it's not a direct gift to corporations. Military spending, however, has none of those defects; it's non-democratizing - on the contrary, people are frightened and they shelter under the umbrella of power. And while it aids corporations it doesn't directly improve the lot of workers; it rather tends to reinforce workplace discipline. So it's a direct gift to corporations. It redistributes upward. And it's easy to sell if you terrify the public. So what emerges is a Pentagon-based industrial policy program, one which is now buckling a bit, due to the excessive liberalizing of capital movements, and thus, one which has to be repaired a bit, so that it once again benefits the rich, as intended.

Yehudi 24.02.15 12:43

Ai sad to sažmi u pet rečenica.

Nemam volje sve čitati.

Lena 24.02.15 17:08

zingaro je napisao/la:
Lena je napisao/la:nele mi je razočarenje kao čovjek....ali ne veliko jer nisam pratila šta je sve pričao i mislio,ali dovoljno da ga smatram šakom jada

kusturica mi je uvijek bio izuzetno odvratan.....neka sam čudna,ali od odvratnog lika nikako ne mogu ni uvidjeti taj sili talent zbog kojeg ga mnogi štuju.....ne kažem da ga nema,ali taj talent nije blizak i ne volim ni njegove filmove......
ljigavac bio,a u još većeg ljigavca "sazrio"
Ti si mi jasna,,ochiti utjecaj Antonca,,,pa te necu osudjivati ,,,ali ,,bilo bi mi interesantno da remo,,,navedesh neki kuratz,,,zashto si protiv,,i zakaj ti se ne djasvi,,nadams e da te tvoje vijugitze imaju sposobnost razluchiti ,,crno od bijelog,,,kad vec izmedju nema nijansi sivog,,,

dakle otvoriš temu i ljudi nešto napišu,a ti onda da su budale i nemaju mozga....klap klap intervju 1523192931

evo da odgovorim meni se osobno ne sviđa njegov senzibilitet i njegovi filmovi me ne vuku da ih pogledam još jednom....gledala jesam,ne sve,ali dovoljno da imam neki svoj sud o njima.....nisu me "dotakli" jebat ga....tebe,nekog drugog jesu....talenta ima,ali meni nije zanimljiv...pa da je sad dobio nagradu osobno od boga....
previše mi ima one karakteristične crte kojom odiše većina jugoslavanskih filmova od kojih ima stvarno odličnih,a ima i onih koji meni nisu odlični i to ne mogu gledat....

Koja kontradiktornost u jednoj rechenici,,mada znam da ne kuzish po kurtza kad je umjetnost u pitanju a sposobnost da prepoznash kod nekoga neshto pametno kod tebe zove se nula,,,kao i kod ovih par kokoshiju koje su nakon Iluzijinog kokodakanja i one pochele da kokodachu nadajuci se da ce sjesti na nechija jaja,,Jebo te,,koji ste vi "lumeni",,ladno u par rijechi donosite sud o nekome zato shto nije uobichajen kao svi drugi,,,,ajme ,,pa ona moja jaranca je fakat u pravu..a ja mislio imam posla sa popametnim zenskinjem,,O njegovim filmovima si fulala sve,,,a takodje i o njemu kao chovjeku i intelektualcu (za mene ,,jedan od rijetkih koji taj naziv mogu nositi sa ponosom)..Zamisli chovjek dobije nagradu francuske akademije za znanost i kulturu za arhikteturu,,a ova kokosh Amra more o tome samo sanjati ,,bog te jebo s kim sam ja u kupeju,,,dve debil do debila,,,

ovo je bilo napisano maci,ali kako spominješ kokoške i kao povele se za iluzijom stvarno se pitam koliko je tebi godina.....nekad...
jedina kokoš ovdje si ti.....majke ti šta si se usplahirio i mašeš krilcima jer eto neko ne vidi šta ti vidiš u kusturici,neletu.....
ko se sad poziva na nagrade od strane stručno osnovanih žirija,a za neke druge nagrade pljune bez beda jer to je smeće,a ne zaslužena nagrada....smiješno.....
meni nagrade nisu neko mjerilo.....ali neka ih ljudi dobiju...možda ih i često ih i zaslužuju,ali ako mi se nešto ne sviđa,nije mi blisko i ne budi emocije i ne tjera me na promišljanje nije mi važno jel ide uz nagradu ili bez negrade.....
pa bar umjetnost nije unisona i nikako ne bi bilo normalno da svi vidimo i cijenimo kao jako dobro sve isto.....
ovo da je vrhunski intelektualac fakat ni ne želim komentirat intervju 1523192931

Gost 25.02.15 4:45

Yehudi je napisao/la:Ai sad to sažmi u pet rečenica.

Nemam volje sve čitati.

Mosh mislit da cu ti takom polijenom dati rezimeks...chitaj,,,ako ti se ne chita,,preskachi,,,pa ja,, intervju 3776795594

Gost 25.02.15 5:22

Lena je napisao/la:
zingaro je napisao/la:
Lena je napisao/la:nele mi je razočarenje kao čovjek....ali ne veliko jer nisam pratila šta je sve pričao i mislio,ali dovoljno da ga smatram šakom jada

kusturica mi je uvijek bio izuzetno odvratan.....neka sam čudna,ali od odvratnog lika nikako ne mogu ni uvidjeti taj sili talent zbog kojeg ga mnogi štuju.....ne kažem da ga nema,ali taj talent nije blizak i ne volim ni njegove filmove......
ljigavac bio,a u još većeg ljigavca "sazrio"
Ti si mi jasna,,ochiti utjecaj Antonca,,,pa te necu osudjivati ,,,ali ,,bilo bi mi interesantno da remo,,,navedesh neki kuratz,,,zashto si protiv,,i zakaj ti se ne djasvi,,nadams e da te tvoje vijugitze imaju sposobnost razluchiti ,,crno od bijelog,,,kad vec izmedju nema nijansi sivog,,,

dakle otvoriš temu i ljudi nešto napišu,a ti onda da su budale i nemaju mozga....klap klap

evo da odgovorim meni se osobno ne sviđa njegov senzibilitet i njegovi filmovi me ne vuku da ih pogledam još jednom....gledala jesam,ne sve,ali dovoljno da imam neki svoj sud o njima.....nisu me "dotakli" jebat ga....tebe,nekog drugog jesu....talenta ima,ali meni nije zanimljiv...pa da je sad dobio nagradu osobno od boga....
previše mi ima one karakteristične crte kojom odiše većina jugoslavanskih filmova od kojih ima stvarno odličnih,a ima i onih koji meni nisu odlični i to ne mogu gledat....

Koja kontradiktornost u jednoj rechenici,,mada znam da ne kuzish po kurtza kad je umjetnost u pitanju a sposobnost da prepoznash kod nekoga neshto pametno kod tebe zove se nula,,,kao i kod ovih par kokoshiju koje su nakon Iluzijinog kokodakanja i one pochele da kokodachu nadajuci se da ce sjesti na nechija jaja,,Jebo te,,koji ste vi "lumeni",,ladno u par rijechi donosite sud o nekome zato shto nije uobichajen kao svi drugi,,,,ajme ,,pa ona moja jaranca je fakat u pravu..a ja mislio imam posla sa popametnim zenskinjem,,O njegovim filmovima si fulala sve,,,a takodje i o njemu kao chovjeku i intelektualcu (za mene ,,jedan od rijetkih koji taj naziv mogu nositi sa ponosom)..Zamisli chovjek dobije nagradu francuske akademije za znanost i kulturu za arhikteturu,,a ova kokosh Amra more o tome samo sanjati ,,bog te jebo s kim sam ja u kupeju,,,dve debil do debila,,,

ovo je bilo napisano maci,ali kako spominješ kokoške i kao povele se za iluzijom stvarno se pitam koliko je tebi godina.....nekad...
jedina kokoš ovdje si ti.....majke ti šta si se usplahirio i mašeš krilcima jer eto neko ne vidi šta ti vidiš u kusturici,neletu.....
ko se sad poziva na nagrade od strane stručno osnovanih žirija,a za neke druge nagrade pljune bez beda jer to je smeće,a ne zaslužena nagrada....smiješno.....
meni nagrade nisu neko mjerilo.....ali neka ih ljudi dobiju...možda ih i često ih i zaslužuju,ali ako mi se nešto ne sviđa,nije mi blisko i ne budi emocije i ne tjera me na promišljanje nije mi važno jel ide uz nagradu ili bez negrade.....
pa bar umjetnost nije unisona i nikako ne bi bilo normalno da svi vidimo i cijenimo kao jako dobro sve isto.....
ovo da je vrhunski intelektualac fakat ni ne želim komentirat

"Lena mi je najvece razočarenje kao chovjek i zena na ovom forumu....ali ne veliko jer nisam pratio šta je sve pisala i mislila,ali dovoljno da je smatram šakom jada,
Ustvari Lena mi je uvijek bila izuzetno odvratana....neka sam čudan,ali od tako odvratnog lika nikako ne mogu ni uvidjeti tu silnu pamet i talent zbog koje je mnogi štuju na ovom forumu.....ne kažem da je skroz poglupa ,ali ta njena pamet mi je neshvatljiva,,,mozda je blizka Antoncu ali meni je i Antonac poodvratan ne volim ni njegove filmove koje fura na forumu
ljigavica bil,a u još većeg ljigavca "sazriela" od kako je Pizdinom naklonoshcu promovirata u TV zvijezdu,," Kak ti se ovo dopada

E sad ,,ovo bi bilo mozda drugima uvjerljivo kada bih ja naveo neke razloge zashto tako mislim o Leni,,,Je l' tak"_?? To je razlog zbog kojeg sam "popizdio" (mislim ono,,,to mi je najveci zivotni problem shto Amra misli) na benzin,,, intervju 2733991369

Otvorim temu,,jer mi dokurchilo trkeljanje i jebavanju ,kontam si,,jebo te,,ovdje je pametan svijet,,,mozda bi mogo neshto i nauchit,,,kad ono Prtz Milojka,,Ona bi to sve benzinom i zapalila,,ajd da sam to aj izjavio ili proba,,to bi bilo normalno,,jer ja ionako ovdje lupam iz zabave da ljudima chachkam po mozgu,,Vjerojatno je i ova tema u tome stilu nehotice ispala da lisica pokaze svoj trag,,E da je recmo rekla,,,on mi je pobio pola familije,,ili neki drugi razlog,,,,al drito,,,benzinom,,,a bog te jebo koja akademska misao...Ja sam bio tjedan dana na Mokroj Gori,,U Vishegradu,,,(Andric grad)..Koliko sam skuzio bavite se arhikteturom,,a imate negativno mishljenje o chovjeku koji gradi,,i ostvaruje svoje ideje,,U jednom Parizu,,,Londonu,,,Bueno S..Dochekuju ga ko Tita,,a vi mali mishevi iz vukojebine ste nashli da ga mrzitie,,Meni ne treba objashnjavati zashto ga mrzite,,jer vas znam shto cete reci prije nego zinete,,dakle ,,,potvrdlila se moja pretpostavka,,Naravno svatko moze misliti o nekome shto hoce,,,ali pitanje je to koliko u tome mishljenju ima objektivnog a koliko subjektivnog,,,shta to tjera chovjeka da bi nekoga iz chista mira zapalijo,,Neshto se moralo gadno desiti Amri da donosi takve sudove na prechac,,Jebo te,,pochinjem vas upoznavati onakvi kakvi ste ,,,najezim se od straha,,, intervju 1354420400

Za Matzu se ti ne brini,,nas dvoje se kuzimo dobro,,nije ona toliko glupa ko ti da ne razumije moje poruke na jedan pravi nachin,,tak da,,ne uvlachi druge u spiku nego ,,dupe na sunce,, intervju 3214182331

Daklem,,ako ste mislili doc na temu i uopceno pljuvati po nekom bez nekih chvrstih argumenata,,odjebite,,,trebali ste je zaobici,,,Ali,,,taj vash osjecaj za chopor je nenadjebiv,,dodje ona mudzahedinka,,i onda sve kokoshi za njom...Ali kad malo bolje razmislim,,,jebo on majku svoju,,odakle mu pravo da misli svojom glavom i da donosi odluke koje bi ga mogle koshtati mishljenja ,,,neke tamo (nitko chuo za nju,,,osim djece i Antonca) Lene od metar i zwantzieg.Jebena je ljubomora ,,posebno kod zena..da sam ja na Kustinom mjestu,,,nikad ne bi ni rijech javno reko,,drzo bi sve u sebi,,,,tako bi me svi volili..nesh ti balkana,,sve ti mogu oprostiti,,,ali uspjeh nikako,, intervju 424959984

Gost 25.02.15 5:47

INTERVJU, PREDRAG MATVEJEVIĆ: IDEJA KOJA JE KAO LUČ SIJALA U TAMU

Sagovornika Pobjede to ne treba pitati jer i on se, koliko god da je davno otišao ima još dovoljno mostarskog u sebi, makar koliko i sarejavskog, zagrebačkog, francuskog, italijanskog, možda još i jugoslovenskog. Predrag Matvejević (Mostar, 7. oktobra 1932.) odavno je italijanski državljanin, a pisac bosanski (akademik takođe) i hrvatski. Njegov otac bio je Rus (sudija), a majka mu je „Hrvatica iz BiH“. Nakon školovanja u rodnom gradu odlazi na studij romanistike u Sarajevo. Diplomu stiče u Zagrebu, a doktorirao je (1967.) na prestižnom Univerzitetu Sorbona u Parizu, disertacijom o angažiranu i prigodnom pjesništvu. Do 1991. godine predavao je francusku književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, od 1991. do 1994. godine slavensku književnost na Trećem pariškom sveučilištu (Nouvelle Sorbonne), a od 1994. do 2007. srpsku i hrvatsku književnost i srpskohrvatski jezik na Rimskom sveučilištu La Sapienza.
Matvejeviću su urečeni počasni doktorat u Francuskoj (Perpignan) dva u Italiji (Đenova i Trst), a uručen mu je i počasni doktorat na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ u istočnomu Mostaru. Najprevođeniji je hrvatski autor u svijetu. Njegov „Mediteranski brevijar“ tiskan je na dvadesetak jezika, a samo u Italiji prodan je u preko od 300.000 primjeraka. „Druga Venecija“ prevedena je na desetak svjetskih jezika, a njegovu publicističku knjigu „Jugoslavenstvo danas“ objavio je (1984) beogradski BIGZ u džepnom izdanje čak u 30.000 primjeraka. Počasni je potpredsjednik Međunarodnoga PEN kluba. Sa Miloradom Pupovcem, Žarkom Puhovskim i Kočom Popovićem, jedan od osnivača (1989) Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI), na parlamentarnim izborima u Hrvatskoj 1992. godine bio je kandidat za zastupnika u Hrvatskom saboru na stranačkoj listi (projugoslavenske) Socijalno-demokratske unije (SDU).
Jugoslovenstvo Vas neprestano prati?
Jugoslavenska ideja bila je nekoć Južnim Slavenima putokaz u povijesti, ponekad i luč koja je sjala u tami. Rađala se, razvijala i propadala na različite načine, kao kulturna, politička ili državotvorna ideja. Nosila je u sebi nadu da ćemo zajedno biti slobodniji, samostalniji i jači nego što smo bili pod tuđinom. Raspad Jugoslavije, način na koji se odigrao i posljedice koje je ostavio, potisnuo je tu ideju na rub prošlosti.
Kažete da ipak nije zaboravljena?
Sačuvala se u pamćenju dobrog dijela građana. Nisu rijetki oni koji danas priznaju da smo u Jugoslaviji živjeli bolje. U sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga stoljeća životni standard bio je prilično visok, nezaposlenost zanemariva, socijalno osiguranje prošireno, mirovine zajamčene, školstvo besplatno, zdravstvo dostupno. Živjelo se, unatoč raznim ograničenjima, dostojanstvenije nego u zemljama istočne Evrope, koje su stenjale pod totalitarnim režimima, obilježenim staljinizmom. Iz godine u godinu osjećao se napredak, ulijevao je stanovito povjerenje, ohrabrivao. U umjetničkom stvaranju bili su mogući razni izbori i različita opredjeljenja. Neki su sadržaji smatrani nepoželjnima, ali se najčešće nalazilo načina da se izbjegne ili nadmudri politička cenzura. Broj zabranjenih tema s vremenom se smanjivao i ograničavao. Kažnjavani su prije svega kritičari režima i ideologije na koju se oslanjao. Većina stvaralaca bila je donekle zaštićena u materijalnom pogledu, dio ih je bio podržan od ustanova i komisija koje su pod stanovitim uvjetima, ne previše zahtijevnim, podupirale suradnju i pružale pomoć.
I onda su došle devedesete prošlog vijeka?
Nakon sukoba i obračuna koji su dugo tinjali da bi izbili na površinu početkom devedesetih godina, Jugoslavija je propala, po svemu sudeći nepovratno. Zasnovati novu, zajedničku državu Južnih Slavena – takav pothvat izgleda danas nemoguć i neostvariv. Krivice za ono što se dogodilo – materijalne, moralne, povijesne – teško se priznaju i još teže prihvaćaju. Svaka strana nastoji umanjiti svoju odgovornost i uvećati tuđu.
Za sve su svima krivi „drugi“?
U prilikama koje su nastupile nakon raspada Jugoslavije, suočeni smo, na raznim stranama, s pljačkom imovine i korupcijom golemih razmjera, s nečuvenom privatizacijom („prihvatizacijom“, kaže dosjetka), s dugovima za koje nema pokrića, s nezaposlenošću koja je svakim danom veća i sve više pogađa osobito mlađi naraštaj. Pritom je očito da povratka natrag nema – vara se onaj tko pomisli da bi oštrina

izrečenih sudova nosila u sebi poziv na obnovu jugoslavenske države, tako surovo razbijene. Unatoč svemu, moglo se, da je bila više razbora, možda i sreće, izbjeći barem ono najgore što se dogodilo – toliko ljudskih žrtava. Temelji su popustili, zidovi popucali, krov propao, zdanje se urušilo. Samo žaljenje što je tako nije dovoljno da obnovi uništeno ili povrati izgubljeno.
Jugonostalgičari su okuženi?
Danas se malo tko javno poziva na jugoslavensko iskustvo iz straha da ga se ne proglasi „jugonostalgičarom“, izbjegavajući optužbe i osude kojima se služi najzagriženiji dio nacionalizma. Kritički pogled u prošlost i povijest malo tko dočekuje s razumijevanjem i povjerenjem, osobito ako se poziva na neka pozitivna prethodna iskustva i postignuća. Umjesto imena Jugoslavija sve češće čujemo magloviti naziv „regija“. Koja? Gdje je?
Krenulo je, istina, sa strepnjom, u kulturi, sportu?
U kulturi su, unatoč svemu, uočljivi stanoviti pokušaji, rijetki i kako rekoste bojažljivi, koji pokazuju da bi se moglo – prihvaćajući nove državne granice i prevladavajući nepotrebna ograničenja – saobraćati ili surađivati na civiliziran način, s uzajamnom korišću za svakoga ponaosob. Moguće su razmjene i doticaji koji ne dovode u pitanje ničije identitete i posebnosti, nego – naprotiv – potiču plodonosan protok ideja i obogaćujuću razmjenu iskustava. Takve je težnje nužno osloboditi predrasuda kakve su često uvriježene u nacionalnim kulturama malih naroda. „Naša će umjetnost biti nacionalna tek kad bude evropska“, upozoravao je i opominjao, davno već, Antun Gustav Matoš. Tako su mislili i drugi, valjani stvaraoci u raznim južnoslavenskim sredinama. Krleža je svojedobno isticao primjere „stalnog i tvrdoglavog uspona i porasta kulturne južnoslavenske svijesti, koja nije ograničena na pojedine regije ili provincije nego, tinjajući pod zulumom stvarnosti čitavom zemljom uzduž i poprijeko i ne ugasivši se ni za trenutak, svijetli kao jedina moralna svjetlost i utjeha“. Nije li moguće govoriti o južnoslavenskim kulturama i njihovim vezama kao što se govori, primjerice, o nordijskim, srednjoevropskim ili latinoameričkim kulturama i literaturama – a da se pritom ni jednoj od njih ne oduzima ni najmanji dio njezine posebnosti?
Jednom ste rekli da su i hrvatsku kulturu, poput recimo francuske, obogatili oni koji su joj prilazili kako kažete?
Malo je koja kultura poput hrvatske, posebice u uvjetima potčinjenosti kakvi su joj bili nametnuti u prošlosti, otvorila svoje prostore onima koji su joj prilazili i nalazili mjesta u njoj kao glasnici dobre volje i neimari kulturnog razvoja: imena stranoga porijekla nose Strossmayer, Šenoa, Gaj, Demeter, Štoos, Vraz, Zajc, Lisinski, Šulek, Bukovac (prezivao se, zapravo, Faggione), Medulić (Mendola), Papandopulo, Gavella, Ružička (naš prvi Nobelovac, Čeh porijeklom), Sorkočević – iz albanske obitelji koja je prodavala Dubrovniku sijerak: sorgo), itd.. Gotovo zaboravljeni Harambašić je srpskoga roda, kao i Tesla, Preradović ili Desnica među inim. Lista bi se lako dala produžiti i upotpuniti, ona sama po sebi obvezuje jednom vrstom, moglo bi se reći, ekumenske otvorenosti, koju u hrvatskoj kulturi ističu i potvrđuju spomenuti predstavnici.

Svaki od njih stoji nasuprot onim shvaćanjima koja se ne uspijevaju osloboditi jalovog samoljublja i provincijalne uskogrudnosti. Davno je to shvatio Vatroslav Jagić i povjerio Franji Račkome: „Čim tko manje uči i zna, time je bjesniji Hrvat ili Srbin“, godine 1890.
Recite nešto u „hrvatskom ilirizmu“ koji je, kažete, otvorio put jugoslovenskoj ideji?
Oni koji su uvijek spremni optužiti druge za sve što nije išlo s Jugoslavijom ili bez nje te što je stvarno otišlo naopako, morali bi priznati i to da je jugoslavenskoj ideji otvorio put hrvatski ilirizam. U Zagrebu je osnovana Jugoslavenska akademija, u Beogradu srpska, u Ljubljani slovenska. Hrvatsku je himnu uglazbio Josip Runjanin, Srbin iz Hrvatske. Ideja ujediniteljskog Piemonta nije bila strana obrazovanom dijelu hrvatske inteligencije. I nesretna ORJUNA (Organizacija jugoslavenskih nacionalista), kojom se ne možemo podičiti, rodila se u našim krajevima, napose dalmatinskim, da bi u svom zanosu veličala karađorđevićevsko žezlo.
U čemu vidite današnji problem?
Stanovite zablude u vezi s jugoslavenskim zajedništvom prisutne su manjim ili većim dijelom na raznim stranama bivše nam države. I važno bi bilo vidjeti sebe i svoj udio u dobru i zlu prije nego što za to optužimo i osudimo drugoga. Pokazalo se na djelu i u naravi kako je taj nauk težak i bolan. Dodajmo tome da je Srbija, posjedujući vlastitu državu prije južnoslavenskoga ujedinjenja, imala posve drukčiji put nego Hrvati ili Slovenci, te da je za nj platila visoku cijenu, ulog u žrtvama, patnjama, stradanjima.
Nismo, kao drugi, uspjeli da se raziđemo mirnim putem, iako ti procesi i dalje tinjaju?
Povijest i prošlost nas suočavaju s raznim iskustvima s kojima valja računati kad je riječ o nacijama i državama, vezama i savezima među njima: Česi i Slovaci nedavno su se mirno razišli; Rusi i Ukrajinci su sve dalji jedni drugima, danas ih najviše povezuje plin; Španjolci i Katalonci također se međusobno udaljuju – zajednička ih je država jedva zadržala u svojim granicama; u Belgiji, Flamanci i Valonci s mukom uspijevaju formirati zajedničku vladu (kao i naši bosansksohercegovački Srbi, Hrvati i Bošnjaci); Škoti i Englezi odavno su na pragu razlaza, o kojem maštaju i brojni Velšani kao i Irci; Crnogorci i Srbi su se neočekivano i naglo rastali, ne bez muke; Šveđani i Norvežani su to učinili poodavno, mirno i sabrano – u parlamentu su jedni brisali suze, drugi pak nazdravljali čašom šampanjca; Nijemci i Austrijanci su se podijelili dva puta u jednom stoljeću; Frankofoni Kvebek ističe sve odlučnije svoju razliku spram anglofone Kanade; dio Lombardije, „Padania“, prijeti Italiji da će je napustiti. Ajme! U razdoblju višestruke krize koju danas živi i svijet, i Evropa, i Hrvatska – i „regija“ također, tj. naša južnoslavenska braća – taj fenomen valja uzeti u obzir ne precjenjujući ga i ne podcjenjujući, dajući mu značenje i pridajući važnost kakvu zaslužuje. Nužno je suočiti se i s perspektivama moderniteta, traženjima vlastitoga mjesta i smisla u njemu. To smo vjerojatno propustili prije suludog stupanja u ovaj naš posljednji rat – daj Bože da je doista posljednji.
Koliko su tu ideju uzdrmali ubistvo u Beogradu i u Marselju?
U raznim povijesnim razdobljima značenja jugoslavenstva bila su različita. U 19. stoljeću i na početku 20. ono se oslanjalo na slavenstvo uopće, posebice na ideje ponikle u Pragu s kojima su Hrvati bili u najtješnjem odnosu. (Rusija je, prije oktobra 1917, više povijesna sveslavenska referenca nego stvarni uzor, usprkos križanićevskom nadahnuću). Nakon ujedinjenja, jugoslavenstvo je dobilo državni okvir i težilo da se potvrdi ideologijom kojoj nije bio u svemu stran integralizam. Atentat na Radića u Beogradu i na kralja Aleksandra u Marseljeu duboko su uzdrmali krhku zajednicu, koja će se raspasti u Drugom svjetskom ratu, ostavivši za sobom tragičnu memoriju iz toga razdoblja.
Narod se ipak sjedinio u Drugom svjetskom ratu?
Otpor fašizmu, obračun s ustaštvom i četništvom, donosi na povijesnu scenu jedno drukčije jugoslavenstvo, potvrđeno odlukama AVNOJ-a i, nakon Drugog svjetskog rata, federativnim ustrojem zemlje. Ono je kao zajednički stav, pripomoglo našem raskidu sa Staljinom i Sovjetskim savezom. Pridonijelo je da se priznaju pojedine nacije (narodnosti) poput makedonske, crnogorske, muslimanske u Bosni (danas Bošnjaka) kao i raznih manjina među kojima i one albanske s Kosova – da bi, nakon ponovnih sukoba i progona, došlo i do ustanovljenja srpske manjine u Hrvatskoj. Očito je da u svakom od spomenutih razdoblja jugoslavenstvo nema isto značenje i pogrešno je poistovjećivati ga s onim što je prije bilo, na početku ili na kraju.
Postoji jugoslavenstvo koje ne mora biti ni državnost ni nacionalnost, koje ne zaboravlja i ne briše zajednički dio prošlosti i povijesti u kojima su naraštaji dijelili ideje i ideale, nade i zablude, oduševljenja i razočaranja. Južnoslavenski i jugoslavenski stavovi bivali su, uz ostalo, osloncem našega razvitka, jamstvom opstanka. To više nije slučaj.
Ko su danas jugonostalgičari?
„Jugonostalgija“ je danas najviše prisutna u njedrima manjih naroda bivše Jugoslavije i potomaka različita nacionalnog porijekla: što si ako ti je otac, Hrvat a majka Srpkinja, kao što je to bio slučaj „oca domovine“ Ante Starčevića, koji se natjecao za nastavnika u srpskoj gimnaziji u Zagrebu.Iliobrnuto, kad je otac Srbin, a majka Hrvatica? Moraš li se odricati polovice sebe? Žao mi je kad vidim kako se moji prijatelji, pripadnici stare i nove srpske manjine, ne osjećaju dobro u suočavanju sa stanovitim izrazima nacionalizma koji ih okružuje i opominje.
Neki novi savez?
Povijesna kriza koju proživljavamo nije kadra ponuditi nove sadržaje uzajamnim odnosima naroda koji su do jučer bili u istoj državi. Evropska unija, u koju Hrvatska ulazi nakon Slovenije, uklanja tvrdu granicu među svojim članicama, potiče ih da potraže prikladna mjerila i oblike kulturne, političke i ekonomske suradnje. Takve veze nemaju gotovo ništa zajedničkog s preživjelim oblicima unitarizma i asimilacije, kojima ideolozi plaše ili ohrabruju svoju klijentelu. Pruži li nam se sreća da se zajedno s drugim južnoslavenskim zemljama nađemo u takvu savezu, mogli bismo imati, uza sve što smo već prije stekli, i nešto više i bolje od toga: suvremeniju i značajniju vezu sa svijetom i pozitivnim svjetskim tekovinama, koja ne umanjuje samostalnost i posebnost. Te riječi ne izgovaram ovdje kao utjehu ili opravdanje – tješiti se ne mogu a pravdati ne želim.

Osuđen zbog difamacije
U zagrebačkom Općinskom sudu 2. novembra 2005. osuđen je na petomjesečnu uslovnu kaznu zatvora „zbog difamacije“ (javnog blaćenja, klevetanja – prim. D.B.) jer je u novinskom članku „Naši talibani“, (Jutarnji list, 10. XI. 2001) tražio da se hrvatskim i srpskim književnicima (Ivanu Aralici, Dobrici Ćosiću, Anđelku Vuletiću, Matiji Bećkoviću, Momi Kaporu, Mili Pešordi, Rajku Petrovu Nogi) sudi neki posebni sud „stroži od Haškoga tribunala“ kao ekstremistima „talibanima“ i „kvislinškim piscima“ odgovornima za zločine počinjene u BiH… Nije se žalio, ali nije priznao ni sud ni presudu i pokrenuo internacionalnu političku kampanju. Dva dana poslije presude protivno se izjasnio ondašnji premijer Ivo Sanader, više istaknutih evropskih pisaca je protestvovalo, a pet godina kasnije Vrhovni sud RH odbio zahtjev glavnoga državnog odvjetnika da poništi presudu.
Regija – nova mustra Evropi
„Jugoslavenska ideja često je zapisivana lošim rukopisom na stranicama naše povijesti. Ono što je od nje ostalo može se upotrijebiti u evropskome sklopu na bolji način nego što se to činilo. Jugoslavija je u svoje doba zaslužila međunarodno priznanje zahvaljujući borbi protiv fašizma, otporu staljinizmu, politici nesvrstanoga pokreta u kojem se okupilo više od milijarde stanovnika planete – među kojima je ta naša bivša država imala doista značajno mjesto, važnije neko ikad u povijesti Južnih Slavena. Bilo bi štetno i nedostojno odbaciti sve to na smetlište povijesti. Sama povijest može kazniti onoga tko to pokuša“, kaže Matvejević.
O srpskom i hrvatskom
„Kada god se na ovim prostorima zaoštre odnosi Srba i Hrvata uvijek sve počne od spora sa jezikom. Najbliža mi je ideja Miroslava Krleže da su hrvatski i srpski jedan jezik koji Hrvati zovu hrvatski, a Srbi srpski jezik. Kada je reč o Zagrebu, a druge sredine nisam pozorno pratio, ultranacionalistički pristup oko jezika je, ipak, razoružan, nije više takav kakav je bio“.
Matija Ban krstio Jugu
„Prenesi dičnim Crnogorcima dvije zanimljivosti. Prije nekoliko godina sam pročitao podatak koji mi je promicao, da je pravoslavni patrijarh na neki način zaredio bana Jelačića. I da postoji Jelačićev poklon na srebru – ćirilicom napisan. Ne treba zaboraviti one koji su pisali ćirilicom, a bili katolici, toliko rimokatoličkih svećenika je izmjenjivalo pisma na ćirilici. Druga: Riječ „Jugoslavija“ je nastala u Dubrovniku, javlja se u poslanici Matije Bana, manje poznatog pjesnika, po kome je i dio Beograda, Banovo brdo, dobilo ime. Srbi mu ni ne pominju ime, ne kažu Matije Bana, već Banovo brdo. Taj Matija Ban iz Dubrovnika, dakle, spominje riječ „Jugoslavija“, a pismo šalje u Beograd Knjazu. Sad zamislite, kad bi neko respektirao sve te veze, kako bi sve drugačije bilo“.
O roditeljima i različitosti
„Otac mi je porijeklom iz Odese. Emigrirao je kao mladić (21) i došao uBeograd, gdje je svirao i pratio na klaviru nijeme Čaplinove filmove. Tu je završio pravo, a prvo radno mjesto dobio je u Mostaru i tu upoznao lijepu Mostarku, katolkinju, moju majku. Rodio sam se u tom miješanom braku. Miješanost, međutim, nikada nije djelovala na moj svjetonazor, ja sam svoje stavove birao ne zbog toga što mi je otac ovo, a majka ono – smatrao sam da inteligencija treba da djeluje, da reaguje. Ja sam dugo bio profesor francuske književnosti, napisao sam dvije ili tri knjige direktno na francuskom i tako su se kulture nekako splele sa mojom sklonošću da mislim različito. “
Gorbačov, Putin, Krleža i Tuđman
„Imao sam simpatiju prema Gorbačovu, ali nikada prema Putinu. Desilo se da sam u Italiji, na jednom međunarodnom skupu, upoznao novinarku Anu Stjepanovnu Politkovskaju, čuvenu Anu koja je revolverskim hicima ubijena u liftu zgrade u kojoj je stanovala, u moskovskoj ulici Ljesnaja. Od nje sam saznao mnoge stvari. Saopćila mi je kako je ubijen, recimo, Pavel Hljebnikov, o kojem nismo ništa znali, zatim, kako je stradala Galjina Starovojteva, Nadežda Čajkova – serija osoba koje su stradale pod Putinovim režimom“.
„Jedne večeri se Tuđman raspojasao i rekao da bi granica Hrvatske trebala ići do Drine. Na to ga je Krleža sav zajapuren upitao: Pa, šta je vama, da li to znači da treba da zaratimo sa Srbima i Muslimanima iz BiH?! Zatim se digao, otišao i više nikada i ni pod koju cijenu nije htio ništa čuti o Franji Tuđmanu. U međuvremenu je došla Krležina bolest, a Franjo je otišao svojim putem“.

proba 25.02.15 6:38

zingaro je napisao/la:INTERVJU, PREDRAG MATVEJEVIĆ: IDEJA KOJA JE KAO LUČ SIJALA U TAMU

najdebilnija osoba koju je moje oko vidilo

razija i glista sa pizdom su divne u odnosu na ovog majmuna

Gost 25.02.15 6:45

nele forever in my car ....

Gost 25.02.15 9:20

zingaro je napisao/la:
Alhambra je napisao/la:janković, kusturica, bregović.....zapalit i užgat!
dodala bih im još i šerbedžiju!

Mozesh im krmahitze popushiti ako ti dozvole,,,bog te jebo,,koja transformacija Probo ..

ma ne daju, kažu da im ti to najbolje radiš intervju 3776795594

iluzija 25.02.15 15:22

zingaro je napisao/la:
Lena je napisao/la:
zingaro je napisao/la:
Lena je napisao/la:nele mi je razočarenje kao čovjek....ali ne veliko jer nisam pratila šta je sve pričao i mislio,ali dovoljno da ga smatram šakom jada

kusturica mi je uvijek bio izuzetno odvratan.....neka sam čudna,ali od odvratnog lika nikako ne mogu ni uvidjeti taj sili talent zbog kojeg ga mnogi štuju.....ne kažem da ga nema,ali taj talent nije blizak i ne volim ni njegove filmove......
ljigavac bio,a u još većeg ljigavca "sazrio"
Ti si mi jasna,,ochiti utjecaj Antonca,,,pa te necu osudjivati ,,,ali ,,bilo bi mi interesantno da remo,,,navedesh neki kuratz,,,zashto si protiv,,i zakaj ti se ne djasvi,,nadams e da te tvoje vijugitze imaju sposobnost razluchiti ,,crno od bijelog,,,kad vec izmedju nema nijansi sivog,,,

dakle otvoriš temu i ljudi nešto napišu,a ti onda da su budale i nemaju mozga....klap klap

evo da odgovorim meni se osobno ne sviđa njegov senzibilitet i njegovi filmovi me ne vuku da ih pogledam još jednom....gledala jesam,ne sve,ali dovoljno da imam neki svoj sud o njima.....nisu me "dotakli" jebat ga....tebe,nekog drugog jesu....talenta ima,ali meni nije zanimljiv...pa da je sad dobio nagradu osobno od boga....
previše mi ima one karakteristične crte kojom odiše većina jugoslavanskih filmova od kojih ima stvarno odličnih,a ima i onih koji meni nisu odlični i to ne mogu gledat....

Koja kontradiktornost u jednoj rechenici,,mada znam da ne kuzish po kurtza kad je umjetnost u pitanju a sposobnost da prepoznash kod nekoga neshto pametno kod tebe zove se nula,,,kao i kod ovih par kokoshiju koje su nakon Iluzijinog kokodakanja i one pochele da kokodachu nadajuci se da ce sjesti na nechija jaja,,Jebo te,,koji ste vi "lumeni",,ladno u par rijechi donosite sud o nekome zato shto nije uobichajen kao svi drugi,,,,ajme ,,pa ona moja jaranca je fakat u pravu..a ja mislio imam posla sa popametnim zenskinjem,,O njegovim filmovima si fulala sve,,,a takodje i o njemu kao chovjeku i intelektualcu (za mene ,,jedan od rijetkih koji taj naziv mogu nositi sa ponosom)..Zamisli chovjek dobije nagradu francuske akademije za znanost i kulturu za arhikteturu,,a ova kokosh Amra more o tome samo sanjati ,,bog te jebo s kim sam ja u kupeju,,,dve debil do debila,,,

ovo je bilo napisano maci,ali kako spominješ kokoške i kao povele se za iluzijom stvarno se pitam koliko je tebi godina.....nekad...
jedina kokoš ovdje si ti.....majke ti šta si se usplahirio i mašeš krilcima jer eto neko ne vidi šta ti vidiš u kusturici,neletu.....
ko se sad poziva na nagrade od strane stručno osnovanih žirija,a za neke druge nagrade pljune bez beda jer to je smeće,a ne zaslužena nagrada....smiješno.....
meni nagrade nisu neko mjerilo.....ali neka ih ljudi dobiju...možda ih i često ih i zaslužuju,ali ako mi se nešto ne sviđa,nije mi blisko i ne budi emocije i ne tjera me na promišljanje nije mi važno jel ide uz nagradu ili bez negrade.....
pa bar umjetnost nije unisona i nikako ne bi bilo normalno da svi vidimo i cijenimo kao jako dobro sve isto.....
ovo da je vrhunski intelektualac fakat ni ne želim komentirat
"Lena mi je najvece razočarenje kao chovjek i zena na ovom forumu....ali ne veliko jer nisam pratio šta je sve pisala i mislila,ali dovoljno da je smatram šakom jada,
Ustvari Lena mi je uvijek bila izuzetno odvratana....neka sam čudan,ali od tako odvratnog lika nikako ne mogu ni uvidjeti tu silnu pamet i talent zbog koje je mnogi štuju na ovom forumu.....ne kažem da je skroz poglupa ,ali ta njena pamet mi je neshvatljiva,,,mozda je blizka Antoncu ali meni je i Antonac poodvratan ne volim ni njegove filmove koje fura na forumu
ljigavica bil,a u još većeg ljigavca "sazriela" od kako je Pizdinom naklonoshcu promovirata u TV zvijezdu,," Kak ti se ovo dopada

E sad ,,ovo bi bilo mozda drugima uvjerljivo kada bih ja naveo neke razloge zashto tako mislim o Leni,,,Je l' tak"_?? To je razlog zbog kojeg sam "popizdio" (mislim ono,,,to mi je najveci zivotni problem shto Amra misli) na benzin,,,

Otvorim temu,,jer mi dokurchilo trkeljanje i jebavanju ,kontam si,,jebo te,,ovdje je pametan svijet,,,mozda bi mogo neshto i nauchit,,,kad ono Prtz Milojka,,Ona bi to sve benzinom i zapalila,,ajd da sam to aj izjavio ili proba,,to bi bilo normalno,,jer ja ionako ovdje lupam iz zabave da ljudima chachkam po mozgu,,Vjerojatno je i ova tema u tome stilu nehotice ispala da lisica pokaze svoj trag,,E da je recmo rekla,,,on mi je pobio pola familije,,ili neki drugi razlog,,,,al drito,,,benzinom,,,a bog te jebo koja akademska misao...Ja sam bio tjedan dana na Mokroj Gori,,U Vishegradu,,,(Andric grad)..Koliko sam skuzio bavite se arhikteturom,,a imate negativno mishljenje o chovjeku koji gradi,,i ostvaruje svoje ideje,,U jednom Parizu,,,Londonu,,,Bueno S..Dochekuju ga ko Tita,,a vi mali mishevi iz vukojebine ste nashli da ga mrzitie,,Meni ne treba objashnjavati zashto ga mrzite,,jer vas znam shto cete reci prije nego zinete,,dakle ,,,potvrdlila se moja pretpostavka,,Naravno svatko moze misliti o nekome shto hoce,,,ali pitanje je to koliko u tome mishljenju ima objektivnog a koliko subjektivnog,,,shta to tjera chovjeka da bi nekoga iz chista mira zapalijo,,Neshto se moralo gadno desiti Amri da donosi takve sudove na prechac,,Jebo te,,pochinjem vas upoznavati onakvi kakvi ste ,,,najezim se od straha,,,

Za Matzu se ti ne brini,,nas dvoje se kuzimo dobro,,nije ona toliko glupa ko ti da ne razumije moje poruke na jedan pravi nachin,,tak da,,ne uvlachi druge u spiku nego ,,dupe na sunce,,

Daklem,,ako ste mislili doc na temu i uopceno pljuvati po nekom bez nekih chvrstih argumenata,,odjebite,,,trebali ste je zaobici,,,Ali,,,taj vash osjecaj za chopor je nenadjebiv,,dodje ona mudzahedinka,,i onda sve kokoshi za njom...Ali kad malo bolje razmislim,,,jebo on majku svoju,,odakle mu pravo da misli svojom glavom i da donosi odluke koje bi ga mogle koshtati mishljenja ,,,neke tamo (nitko chuo za nju,,,osim djece i Antonca) Lene od metar i zwantzieg.Jebena je ljubomora ,,posebno kod zena..da sam ja na Kustinom mjestu,,,nikad ne bi ni rijech javno reko,,drzo bi sve u sebi,,,,tako bi me svi volili..nesh ti balkana,,sve ti mogu oprostiti,,,ali uspjeh nikako,,

jebote koji izljev ega samo zato sto netko nema isto misljenje. sta ti znas o Kusturici i Neletu? znas onoliko koliko ti mediji kazu, a ja ih znam uzivo. znam sto i kako su prije pricali, a vidjela sam i njihove interviewe od kojih mi se zeludac dizao. tebi je drago sve sto vuce na veliko srpstvo, a nesto kritiziras Probu. i ne daj Boze da se netko usudi imati drugacije misljenje, ti odmah pocnes piziditi.

znam ih ja sve dok ti nisi ni znao da postoje. bili su raja. znam i Mincu kojeg je zaposlio Kusturica, i sjedili smo zajedno na Ilidzi bas u vrijeme velike slave Kusturice, i pricali smo o njegovoj ulozi roma. taj i nije glumio. on je zaista bio rom, i prava raja. znam i Neleta, a dobra sam raja i dan danas sa Siberom ( Boris Siber), a jebala sam sve po spisku Darku Ostojicu ( Minka) , koji mi se u sred diska Bosna, pijan kao letva , popisao na nogu.

nitko ne zamjera Kusturici ( sto je promjenio religiju, nacionalnost....to je sve njegovo demokratsko pravo), niti Neletu ( sto se ipak deklarirao kao srbin, zapucao u Beograd... sve je to njegovo demokratsko pravo)..... znaci, ne zamjera im se sto su otisli, nego sto su poslije pljuvali po raji, i opravdavali granatiranje Sarajeva. a plus toga , Nele je slagao da je protjeran iz Sarajeva, a pobjegao je prije rata..... nije valjda da su ga protjerala raja, medju kojima je i Zoran Siber, koji je i dan danas u Sarajevu.

nasa raja je bila multireligijska, multinacionalna i zivot bi dali jedne za druge. a govoriti o 'nepostojecem Sarajevu', 'crnoj rupi', lagati da je protjeran,....itd. je podlo, jer upravo je raja ta koja ih je podrzala, i postali su ono sto jesu. dok raja su samo nagadjala da ce mozda biti rata, a neki su tvrdili da nece, Nele je znao da ce biti rata, cuo od onih sa Pala, i pobjegao je.   a Kusturica je pio votku sa Milosevicem, i opravdavao agresiju , bas kada su granate ubijale u Sarajevu raju s kojima je odrastao i njegovu rodbinu. ja sam mogla sve shvatiti, ali zar mu nije zao biilo ubijenih?

Nele pisac? mozes si ga misliti. krao sale i provale raje iz Parkuse i sa Skenderije, prilagodjavao ih novonastalim vremenima, i proslavio se. njegove sale iz Nadrealista znam i prije nego su nastali Nadrealisti..... znam ih sve. i zato mi su mi Kusturica i Nele gadljivi.
sto se tice Kusturice i njegovih filmova, da si procitao Andrica, kojeg navodno obozavas ( Put Alije Djerdjeleza), ili Mesu Selimovica ( Tvrdjava), i da ne nabrajam dalje, prepoznao bi u dijalozima glumaca neke recenice iz filmova koje je navodno pravio. i onda kada je primao nagradu, pitala sam se da li taj covjek ikada opere onu masnu ulojenu kosu. a Nele kao pisac je smijurija. polupismen, a naskrabao lazi . ti ih mozes obozavati , to je tvoja stvar, ali ja sam rekla onako kako je, pa se ti pusi od bijesa. a to sto vrijedjas, da Bog da ti krava ( ona susjeda koju stalno spominjes u ertockim mastarijama...) prdila kao konj, a ruke ojacale od onaniranja nakon erotckih virtualnih mastarija.
i mudzahedinka ti je u gacama, a golub u glavi. ciju ciju tup :-)))))))   prvo se informiraj, pa onda kipi od bijesa. pojma ti nemas sta je to raja. i smanji onaniranje, lipsat ces.

**pizda** 25.02.15 16:02

zahvaljujuci blagodati zvanoj internet, procesljao sam prosle prostore i rat u njima, uzduz i popreko gledajuci i citajuci sve strane tj. sve ono sto zahvaljujuci Sranji i Vrdoljaku nismo mogli vidjeti jer tim zivotinjama to nije odgovaralo.
Stoga znam da stvari, pogotovo u Bosni nisu nikad bile crno-biele, tamo su svi bili agresori i zrtve, svi su imali logore, psihopate, svi su silovali, palili ali i oplakivali svoje. Obzirom na "tigrovu kozu"na koju je Bosna licila, nije ni moglo drukcije, sve ostalo je iluzija.
I Nele i Emir (Nemanja) su dijo te price i ljudi su postupili najvjerojatnije onako kako se postupalo prema njima. Tesko je to prosudjivat i osudjivat na osnovu nekih povrsnih emocia. Opet, postoje neki fakti koje stvaraju odredjenu sliku. Obojica su bili stanovnici Sarajeva, grada koji je imao svoju raju i multikulturalnost i koji se opirao ludilu u koje su ostale mrljice tigrove kože dobrano zagazile znatno prije. Ne moze mi jedan Nele pricat kako se i sam cudio razaranju Sarajeva ali mu je sve postalo jasno kad je prebjegao na drugu stranu. Kao, bilo je razloga!? Ne postoji niti jedan razlog da se jedan veelgrad u nasim okvirima, sustavno razara i rusi sa brda, i da se prema ljudima postupa kao prema glinenim golubovima. Cak su dolazili neki ruski novinari da za rekreaciju malo pucaju po Sarajevu. To je Neletu opravdano i gledao sam ga kako sav zazaren i uzbudjen ko pubertetlija, Milomiru Mricu daje intervju i objasnjava neobjasnjivo. Sam Nele je goli kurac, ko muzicar nikakav, ko pjevac smijurija, kao glumac jeziv (Đuro je za njega klasika) a ko piscu mu je Nives Celzijus nedostizna. Kad nakon svega "za okladu" dolazi u Sarajevo da se najede i napije i to prezentira nivoom sprdnje, nije zasluzio nego li da ga "prosetaju" vezanog za noge kakvim ficom po sarajevskim ulicama. Kusturica vele da je dobar reziser. Sjecam se samo Doli Bel i nista posebno, uobicajeni jugo film. One ostale sa silnim ciganima i ne pamtim. Cigani su omiljena tema balkanskih prostora, kad nekom zataji kreativnost uvijek su tu cigani da ga izvuku a svijetu izgleda cigana nikad dosta kao svojevrsne "tamo daleko"egzotike. Istim se sluzio i najveci lopov ovih prostora, smrad Bregovic koji je ama bas svaku pjesmu besramno pokrao gdje god je stigao i umotao u svoju prirodjeno seljacku viziju muzike.
Nemanja sad gradi neki Andric grad u Visegradu na cijem je mostu pobijeno na stotine muslimana a van mosta jos par tisuca,odreda civila. Ne znam, taj covjek hoce posto poto biti zapamcen kao boem a ostat ce zapamtit po prljavstini. I onoj unutrasnjoj a bogami i vanjskoj jer se nije oprao vise od par puta u zivotu. Nele ce pak kao i Emir, ostat dezurni pajac raznih Dodika, graditi drvene western gradice i "kule u vazduhu" ali svejedno sebe i svoje mjesto nigdje nece pronaci jer ih niko normalan i ne trazi a jos manje treba. Toliko ja o tome a bogme oduzijo...
Cigu u svakom slucaju nabiem nakurac...

iluzija 25.02.15 16:44

pizda je napisao/la:zahvaljujuci blagodati zvanoj internet, procesljao sam prosle prostore i rat u njima, uzduz i popreko gledajuci i citajuci sve strane tj. sve ono sto zahvaljujuci Sranji i Vrdoljaku nismo mogli vidjeti jer tim zivotinjama to nije odgovaralo.
Stoga znam da stvari, pogotovo u Bosni nisu nikad bile crno-biele, tamo su svi bili agresori i zrtve, svi su imali logore, psihopate, svi su silovali, palili ali i oplakivali svoje. Obzirom na "tigrovu kozu"na koju je Bosna licila, nije ni moglo drukcije, sve ostalo je iluzija.
I Nele i Emir (Nemanja) su dijo te price i ljudi su postupili najvjerojatnije onako kako se postupalo prema njima. Tesko je to prosudjivat i osudjivat na osnovu nekih povrsnih emocia. Opet, postoje neki fakti koje stvaraju odredjenu sliku. Obojica su bili stanovnici Sarajeva, grada koji je imao svoju raju i multikulturalnost i koji se opirao ludilu u koje su ostale mrljice tigrove kože dobrano zagazile znatno prije. Ne moze mi jedan Nele pricat kako se i sam cudio razaranju Sarajeva ali mu je sve postalo jasno kad je prebjegao na drugu stranu. Kao, bilo je razloga!? Ne postoji niti jedan razlog da se jedan veelgrad u nasim okvirima, sustavno razara i rusi sa brda, i da se prema ljudima postupa kao prema glinenim golubovima. Cak su dolazili neki ruski novinari da za rekreaciju malo pucaju po Sarajevu. To je Neletu opravdano i gledao sam ga kako sav zazaren i uzbudjen ko pubertetlija, Milomiru Mricu daje intervju i objasnjava neobjasnjivo. Sam Nele je goli kurac, ko muzicar nikakav, ko pjevac smijurija, kao glumac jeziv (Đuro je za njega klasika) a ko piscu mu je Nives Celzijus nedostizna. Kad nakon svega "za okladu" dolazi u Sarajevo da se najede i napije i to prezentira nivoom sprdnje, nije zasluzio nego li da ga "prosetaju" vezanog za noge kakvim ficom po sarajevskim ulicama. Kusturica vele da je dobar reziser. Sjecam se samo Doli Bel i nista posebno, uobicajeni jugo film. One ostale sa silnim ciganima i ne pamtim. Cigani su omiljena tema balkanskih prostora, kad nekom zataji kreativnost uvijek su tu cigani da ga izvuku a svijetu izgleda cigana nikad dosta kao svojevrsne "tamo daleko"egzotike. Istim se sluzio i najveci lopov ovih prostora, smrad Bregovic koji je ama bas svaku pjesmu besramno pokrao gdje god je stigao i umotao u svoju prirodjeno seljacku viziju muzike.
Nemanja sad gradi neki Andric grad u Visegradu na cijem je mostu pobijeno na stotine muslimana a van mosta jos par tisuca,odreda civila. Ne znam, taj covjek hoce posto poto biti zapamcen kao boem a ostat ce zapamtit po prljavstini. I onoj unutrasnjoj a bogami i vanjskoj jer se nije oprao vise od par puta u zivotu. Nele ce pak kao i Emir, ostat dezurni pajac raznih Dodika, graditi drvene western gradice i "kule u vazduhu" ali svejedno sebe i svoje mjesto nigdje nece pronaci jer ih niko normalan i ne trazi a jos manje treba. Toliko ja o tome a bogme oduzijo...
Cigu u svakom slucaju nabiem nakurac...

to o cemu pricas da su svi bili agresori i zrtve , to je bilo kasnije. u pocetku, raja nije nista znala. snajperisti su pucali, i mi se jos uvijek pitali koji to idioti pucaju na narod. i dalje smo se kleli u Jna, ni ne znajuci da ona nije vise Titina, nego Miloseviceva. bila sam na protestima protiv rata, i predvodio nas je Rade Serbedzija. i kada su barikade stavili, jos uvijek je vecina nas bila optimisticna, i govorila da ce JNA te huligane sjebati i dovesti pameti. e kada su mi izresetali kucu, onda su se muski skupili da navodno brane ulicu. to je bila tzv policija. ne moze se ulica braniti sa jednim pistoljem sa par metaka, ali opet je bilo onih koji su rekli da nece to dugo trajati, nego ce se usijane glave smiriti. jeb ga , sta se moze sto smo 'glupi Bosanci'. ja sam se izvukla bas kada je dobro pucalo. oni koji su znali da ce biti rata, i to iz provjerenih informcija ( medju kojima je bio Nele), pobjegli su prije svega toga. nitko nije bio protjeran, nego smo pobjegli. kako se to postupalo prema Nemanji Kusturici ( zovi ga onako kako on zeli da se zove, jer to je njegovo demokratsko pravo), ako se zna da su ga slavili svi kao zivu legendu. a Nele je bio na relaciji Pale -Sarajevo i raja su ga obozavala. zgadio im se tek nakon sto je poceo lagati na raju, i opravdavati granatiranje. smucio se i srbima u Sarajevu , koji znaju istinu. ako si surfao po netu, onda znas da su ga upravo oni popljuvali zbog laganja. e i Djuro je pobjegao, ali je bio i ostao raja. i on je bio i ostao legenda. sto se tice Brege, on je sasvim oke. makar nije pljuvao po raji. i iskren je, kaze da je isao tamo gdje moze zaraditi. Nemanja Kustirca se zajebao zbog Andric grada, jer Ivo Andric je hrvat, a ne veliko srbin. ne sjecam se koja je srpska pjevacica rekla, da im ne trebaju u Srbiji takvi poput njih, jer, kako sada pljuju po svojima, u nekim drugacijim vremenima bi pljuvali po Srbiji. sada se s njom nateze Nemanja po sudovima. i bolje je da nabijes Tzigu na kurac, jer ce lipsati od onaniranja. nabijem ga i ja na vibrac. intervju 1523192931

Sponsored content

intervju

intervju

Ovakav haos nije viđen otkako je „crk’o maršal“!

Objavljeno: 19/02/2015

Re: intervju

Re: intervju

Ovakav haos nije viđen otkako je „crk’o maršal“!

Objavljeno: 19/02/2015

Re: intervju

Re: intervju

Ovakav haos nije viđen otkako je „crk’o maršal“!

Objavljeno: 19/02/2015

Re: intervju

Re: intervju

Re: intervju

Re: intervju

Re: intervju

Re: intervju

Re: intervju

Re: intervju

Re: intervju

Re: intervju

Re: intervju

Re: intervju

Re: intervju

Re: intervju

Re: intervju

Re: intervju

Re: intervju

Re: intervju

Re: intervju

Re: intervju

Re: intervju