Glista u zemlji čudesa

prije tri godine sam se počela prisjećati fragmenata bakinih priča i još uvijek ih pokušavam zapisati da ostanu i mojoj djeci ako ih zaboravim prepričati ... problem je malo taj što niti jedna priča nije cjelina sama za sebe nego se grana baš poput stabla i svaki fragment pojedine priče kao da sam od sebe prerasta u nove manje koje dalje stvaraju niz još manjih ...

ali sada sam shvatila simboliku sađenja stabala iz koštice koju sam preuzela od bake ... oko svoje kućice je imala ogroman vrt u kojem su rasla stabla naranči, jedan ogromni limun, palma i pekano orah .... i ono što je bilo znakovito za taj njen vrt je to da je svako stablo posadila iz sjemena a kad sam ja rođena, njeno dvorište je već bila prava mala šuma ispod čijih stabala smo se mi djeca igrali i brali plodove kad bi sazreli ... 

kad sam zadnji puta posjetila taj vrt, baka je već odavno bila pokojna a ja sam stvarno zaboravila sve te njene priče koje mi je pričala dok sam bila dijete ali su valjda podsvijesno i dalje živjele u meni ... u toj kući živi i dan danas jedna od mojih dražih tetki sa kojom se redovno čujem i koja mi je na kraju i odala da me baka stvarno podučavala kroz svoje priče i drago joj je kad je čula da sam ih se na kraju sjetila i da ih prenosim dalje na svoju djecu

kada sam odlazila, tetka me odvela do jednog stolića na kojem su bile bakine stvari, pudrijera, nakit, brdo raznih figurica koje je sakupljala i koje su njoj nešto značile ... dala mi je na volju da uzmem šta želim kao uspomenu na baku ... iskreno, ništa od toga mi u početku nije privuklo pažnju niti sam htjela imati ali ubrzo su mi ruke same pošle i zgrabila dva mala mesingana zvončića sa ljudskim obličjima ... dan danas mi vide iznad glave na gredama a često ih volim seliti po kući kad god mi se baka vrati kroz neko sjećanje ... 

tetka se nije ni malo čudila da nisam htjela ništa od zlatnine ili vrijednih stvari ... nakon toga sam rekla da hoću sjeme sa jednog bakinog stabla iz vrta i uzela sam sjeme sa limunovog stabla ... nije to limun kao što ga mi poznamo ... voćke su ogromne i veličine naših naranči ... sazadila sam sjeme i izniknulo je nekoliko mladica od kojih je jedna preživjela i dan danas ju imam na svojoj terasi ... brat me nagovarao da cijepim to stablo da prije  rodi ali nisam dala ... onda to ne bi bilo to isto stablo nego neko drugo ... probala sam mu objasniti simboliku koje to stablo nosi al uzalud ... nemoguće

rado slikam ... ali ne zato da bih svojim slikama zadivila ikoga nego je to oduvjek bio moj način razgovora sa samom sobom ... ne slikam redovno i ne slikam često ali kad me krene inspiracija, u jednoj noći ili danu nastane nova slika ... dok sam nosila drugu malu, tako mi se dogodilo da sam odjednom postala opsjednuta pričom o nasljeđu koja mi je baka pričala ali se nisam mogla sjetiti čitave nego samo nekih fragmenata i tako nemirna sišla u konobu, stavila novo platno na štafelaj i nastala je jedna moja slika koja priča bakinu priču u kojoj mi je u podsvijest utisnula šta nasljeđe uopće jeste i šta se smatra tradicijom - šturo rečeno, prenos života i dok god to umijemo, mi imamo tradiciju i živimo ... imamo korijene, znamo tko smo, odakle smo i kuda idemo ... i ono što je najbitnije, zašto... i mi smo poput stabala, što nam je dublje korijenje, stabilniji smo i jači i teže nas je slomiti

zato je jako bitno slijediti i učiti prepoznavati simbole u snovima jer upravo nu njima nosimo te pečate davnina i prenosimo ih dalje ako ih naučimo održavati na životu


ne da mi se dalje ... još uvijek nisam skužila kako bakine priče prepričati na razumljiv način i da svaka stoji kao cjelina sama po sebi ... hm

ima jedna odlična o ptici pjevici koju sam jednom ubila ( na mubarakovoj temi sam ju spomenula ) ... tada sam se bojala da će se baka ljutiti što sam to napravila ... sada znam da je ona htjela da ju ubijem jer sam morala naučiti nešto o vrednovanju života da bih ga znala kasnije i živjeti .... super mi je bila baka ... mudra žena   moram smisliti kako sada sve to prenijeti na svoju djecu što je ona prenijela na mene ... zanimljiv zadatak kojem se veselim i uspijem tu i tamo i bude mi drago pomisliti kako će se i moja djeca svega sjetiti jednom kad im bude najpotrebnije

priče pričamo ne da se zabavimo ... pričamo ih da ne zaboravimo tko smo

priče pričamo da ne zaboravimo tko smo...  lijepo rečeno...
aj da popijem kavu u tvom kamenolomu... i podsjetim se tko sam...

i mene kao i tebe biljke podsjećaju na one kojih nema... i mirisi... 

tvoja baka je pustila dubok pečat na tvojoj duši... ja svoje djedove i bake ne pamtim, umrli su prije mog rođenja... 
osoba koja je do kraja obojila moju dušu je moja mama... da je živa sutra bi joj bio rođendan... ja bih je rano ujutro nazvala i poželjela bih joj još puno roćkasa... a ona bi bila sretna jer sam se, eto, sjetila tog "nebitnog" datuma... i danas točno mogu zamisliti njen osmijeh dok razgovara sa mnom... 

jedne godine, točno na njen rođendan, umro je moj otac... nedugo zatim i ona... prošlo je od tada puno proljeća, ali baš svake godine, kad se sunce počne prpošno nadmetati s kišom, sjećanja se vrate, jasna i čista... i mirisi...
voljela je bijele ljiljane i đurđevak...  
upravo zbog tog sjećanja na njen vrt prepun bijelih mirisnih ljiljana, godinama sam ih i sama pokušavala posaditi u svom vrtu... rijetko bi mi uspjelo, a i onda se događalo nešto neobično... kad bi se ljiljan ukorijenio i bio spreman za cvjetanje ja bih se igrom slučaja odselila... 
ostao mi je đurđevak kojeg nalazim u proljetnjim tumaranjima tek olistalim šumama... i tad mi je ona tako blizu... vrati se onaj osjećaj, kojeg (pre)često zaboravim, da sam i ja nekom bila najbitnije biće na svijetu...

btw je napisao/la:
ostao mi je đurđevak kojeg nalazim u proljetnjim tumaranjima tek olistalim šumama... i tad mi je ona tako blizu... vrati se onaj osjećaj, kojeg (pre)često zaboravim, da sam i ja nekom bila najbitnije biće na svijetu...

pričaj o tome svom joji da mu preneseš ljepotu življenja i utisneš mu je što dublje da ju i on zna živjeti i prenositi dalje ... ako to ne napraviš, ima onih koji će mu utisnuti ružnoću koju u sebi nose

slobodno koristi moju temu za svoje priče ... po pričama se prepoznajemo i biramo ... sve ostalo je igrokaz na koji iz ovih ili onih razloga pristajemo da se uklopimo ili nekoga zabavimo ... a na kraju se uvijek zapitamo, u šta se uopće želimo uklopiti ?

provela vikend sa djecom i nanovo me i oduševili i naučili kako je lako prihvatiti život onakvim kakav jeste ... vodila sam ih po nekim svojim starim putevima i proučavale smo ( tri cure i i ja ) sve na šta smo naišle .... ono što me oduševilo je saznanje da djeca znaju da su kristali živi ... moja mlađa je naletila na predivan grumen kalcita i kako je do sada proučavala kristale, znala je da oni rastu i da mijenjaju strukturu koja im je prethodila ... uzela je grumen tog kristala kao da drži kućnog ljubimca i ponijela ga kući, uživala u njemu, proučavala ga i razmišljala o njegovom rastu

i onda je i meni sinulo sve to što se oko kristala priča ... da bi uspostavili odnos sa nekim kristalom, nije bitno samo svojstvo koje se pridaje pojedinom kristalu, nego smo bitni i mi koji sudjelujemo u tom odnosu do njega ... ne postoje drugačiji odnosi nego oni koji jedni druge grade ili uništavaju ...

kristale koje kupimo nemaju na nas isti učinak kao oni koje sretnemo spontano i sa poštovanjem prihvatimo kao živa bića i koja imaju djelovanje na nas i mijenjaju nas .... isto je i sa svim odnosima između svih živih bića ...

Glista je napisao/la:


pričaj o tome svom joji da mu preneseš ljepotu življenja i utisneš mu je što dublje da ju i on zna živjeti i prenositi dalje ... ako to ne napraviš, ima onih koji će mu utisnuti ružnoću koju u sebi nose

trenutno je u fazi kad ne čuje i ne vidi nikog i ništa... predobro je odgojen da bi bio bezobrazan, ali mu zato ignoriranje ide kao od šale... meni je to sasvim ok, malo povisim ton kad baš trebam njegovu reakciju, ali sin ... on    l u d i i i...  

btw je napisao/la:

Glista je napisao/la:


pričaj o tome svom joji da mu preneseš ljepotu življenja i utisneš mu je što dublje da ju i on zna živjeti i prenositi dalje ... ako to ne napraviš, ima onih koji će mu utisnuti ružnoću koju u sebi nose

trenutno je u fazi kad ne čuje i ne vidi nikog i ništa... predobro je odgojen da bi bio bezobrazan, ali mu zato ignoriranje ide kao od šale... meni je to sasvim ok, malo povisim ton kad baš trebam njegovu reakciju, ali sin ... on    l u d i i i...  

moja starija zna biti u takvim fazama ali joj privučem pažnju trikovima ... moram izmisliti nešto što joj je zanimljivo i onda ona mene moli za pažnju

danas je bio dan za uređivanje loggie i moje mini džungle ... obožavam proljeće zbog takvih stvari ... ponovno pratim biljke kako rastu, svaka me podsjeća na nešto ili nekoga ...

ali mi je smiješno kako sam se našla okružena rozim cvjetnicama a nije da baš volim tu boju al mi je ok kad se o cvijeću radi ... ružu penjačicu sam svjesno i planirano kupila jer obožavam te sitne roza ruže i krenula mi se omotavati oko greda ... jedva čekam da procvjeta ...

ali, hortenziju sam kupila plavu a ispala roza ... oleander sam kupovala na slijepo i isto ispao roza i prošle godine po prvi puta cvjetao ... a oboje me podsjećaju na jednu ženu koja je u malinskoj prodavala bilje koje je sama uzgajala ... obožavala sam obilaziti ju na tržnici ... sve je podsjećalo na vremena naših baka i bilje posađeno u razne kontejnere, kante i plastične flaše ... toliko se razlikovalo od uobičajenih rasadnika gdje je sve sterilno posloženo po vrstama i u istim lončićima ... ova kada bi svoje bilje razastrla po svom dijelu tržnice, sve je bilo pomiješano, sve različito i gušt je bio šetati i birati a nikada nisam dolazila sa nekim ciljem šta bih kupila nego bih kupovala ono što bi me na prvu privuklo .... sve je dovlačila u svom automobilu i lijepo mi je bilo srest je i na cesti nakon posla ... ide auto krcat malim stabalcima, loncima i sadnicama a između se nazire vozačica

jorgovan mi isto još nije cvjetao jer sam ga kod kolegice uzela kad je bio mini mini ... živo me zanima hoće li ove godine baciti cvijet

al ajde, jednom sam kupila bordo pelargoniju koja je na kraju ispala bijela i koju sam razmnožila i sada ih imam pet i sve su počele cvjetati ... bijelu boju volim

gašpica, moja jednogodišnja samostanska jabuka je počela pupati i prvi pup je razvio listiće ...


danas sam svega i posijala jer mi je loggia ujedno i grincajg povrtnjak ... rikulu sam počupala i zasijala novu, par salata, blitvu, peršin stalno raste, rajčice, bosiljak, patišon  i mahunarke .... jedan avokado je još lani bio za pustiti na slobodu a sada je viši od metar i otrpilike znam gdje ću sa njim ... ali danas sam zasadila dva nova ... bit će fora ako stvarno krene sutropska klima kod nas pa mi na livadi počne roditi avokado a svi u kući ga obožavamo

aloa vera mi je postala uobičajena kozmetika ... iz jedne koju sam  kupila prije par godina  sada imam nekoliko mladica koje su prerasle mater i naravno, opet imaju brdo mladica ... te mislim saditi po mjestima gdje volim divlje kampirati ... dobro će mi doći imati ih pri ruci i kad nisam u kući ... i starije kćer mi se navukla na mazanje sa njenim "gelom" što me veseli ... naučit će sama uzgajati svoju kozmetiku i neće biti ovisna o kojekakvim kemijskim bombama koje danas nude za masne pare

ovu zimu sam sa klinkama po autokampu čupala mini agave ... napalila sam cure da ih uzgajamo i čekamo kada će baciti cvijet ... a klima za agave na mojoj livadi je kao naručena ... svaka ima svoju mladu agavicu pa ih slikamo i pratimo kako napreduju ... jednog dana ćemo se slikati kraj njih kad budu ogromne i možda praviti pulku od njih ... ili konope ... mogućnosti je raznih

jedino mi fale na loggi ptice ... stalno se nadam da će se lastavice ugnijezditi jer je mjesto ko stvoreno za njihovo gnijezdo al nikako ... ne bi mi bilo teško čistiti iza njih a gušt mi je gledati ih ... al ok, zasada mi šviću podno loggie što je isto lijepo ... već par godina pratim jedan par galebova koji se gnijezdi u jednoj betonskoj žardinjeri na jednoj terasi koju nitko ne koristi ... ove godine ću probati snimiti i podmladak ...
razmišljam ponovo o udomljavanju vrane ali mi se baš i ne da ... prošle godine sam dva puna mjeseca bila jednoj i mama i sluga ... ove godine sam si drugačije osmislila proljetne mjesece iako je bilo zanimljivo imati vranu u kući ... koje su to inteligentne ptice za poluditi ... al nije kuća pogodno mjesto za pticu kojoj je raspon krila jedan metar kad naraste ... što je najbolje, i vrana kuži da ne može letjeti po kući pa mi je šetala ko neki pingvin po podu i bilo mi malo žao ptice ... bojala sam se da neće savladati letenje kako treba ako se nauči samo hodati

al koji gušt je nakon svega sjesti na klupicu, pogasiti svjetla, upaliti lučice i nastaviti sa planiranjem dok pun mjesec baca sunčevo svjetlo kroz oblake ... život je lijep !

obožavam proljeće, obožavam boje a najvolim kad se oboje poklopi ... danas sam nakon duge zime po prvi puta sjedila na terasi  i osjećala onu istinsku i nepatvorenu sreću ... bez nekog posebnog razloga nego eto, zato jer sam dobila nevjerojatnu priliku da postojim i doživljavam svu tu ljepotu oko sebe


ovo je od zimus i obožavam ovu biljku jer cvjeta kad ništa drugo ne cvjeta ... i nju sam razmnožila iako je roza  


ovu vrstu sukulenata sam ukrala susjedu i namnožila ni ne znam na koliko mjesta po svojoj kući ... upravo je završila sa cvatnjom ... inače mi je neki cilj sakupiti bilje koje cvate u razno vrijeme tako da mi uvijek bude cvijeća oko mene ... falatibože, nešto žuto i nije roza



danas sam posijala dragoljub iako ga ima i samoniklog ... oooobožavam ga i gledati i jesti ... boje cvijeta su mi prefantastične a sam cvijet me podsjeća na male kapelice ... tavke bi kapelice trebale izgledati a ne nako kako ih ljudi grade ... ako bog postoji, mora obožavati žive boje a ne mrtvog isusa na križu



nakon bordo pelargonije, druge po redu su mi ove bijele drage  ... al naći ću ja i bordo pelargoniju ... imala sam ju jednom al sam ju zanemarila pa krepucnula



prvi ovogodišnji neven ... taj raste sam od sebe ali sam i njega dosijala ... obožavam ga  



od samoniklog bilja koje je vjetar posijao na terasi mi rastu žute zijevalice i baš su se lijepo namnožile i odavno već cvjetaju ... ali ono što me posebno oduševilo je da mi se u jednom loncu sama posijala vinobojka ... koja je to predivna biljka i ogromna i sve naj naj ... i ove godine jer krenuo novi izdanak i jedva čekam da mi popuni džunglu svojim velikim grmom i predivnim nježnim bijelim cvjetićima

ne znam zašto ali oduvijek sam obožavala mjesec i to u svim njegovim mijenama ... a spojiti pun mjesec sa biljem mi je poseban gušt ... često znam šetati noću kada je pun mjesec i igrati se kazališta sjena ... mogu satima nakon toga promatrati usnimite slije ... a ko klinka sam imala svoje kazalište sjena za klince iz susjedstva ... ali ovo koje imam danas za sebe kad je mjesec pun je nešto top ! najradije bih da mogu cijelu noć provesti vani snimajući ga al jebat ga, kad netko mora i raditi

jučer mi je bio jedan od ljepših dana ... najprije zato jer mi je nećak opet bio na čuvanju i uživala u njegovim biserima a zatim jer sam se čula sa kolegicom čiji je muž i moj jako dobar prijatelj i kompanjon iz dana kada sam se bavila politikom konačno dobio najviše moguće priznanje za svoj rad ... prije četiri godine je postao pročelnik za kulturu u rijeci i znam da se svo to vrijeme ubijao od posla, i eto, rezultati su tu ... krk ga je svojevremeno šikanirao i na kraju i odjebao jer je očito pametniji od svih i stalno je nešto htio raditi i krk pretvoriti u nešto od grada al badava ... sva sreća, riječani su ga prepoznali i postavili na mjesto na kojem je mogao ostvariti sve ono što je zamišljao ...

kad se samo sjetim o kakvim nadobudnim ljudima se to radi ... sa ženom je deset godina ustrajao u održavanju jedine knjižare u Krku i kad se ta knjižara konačno zatvorila, za mene je doslovno bio dan žalosti ... bilo je to moje omiljeno mjesto za popiti kavu, održavati klub čitatelja sa kolegicom, porazgovarati sa pametnim ljudima i razmijeniti mišljenja o svemu i svačemu ... toliko krasnih uspomena iz tih dana ali jebat ga, kad imamo za gradonačelnika idiota a ne vizionara

istovremeno su se na skroz volonterskoj bazi trudili održati u Krku susrete pisaca i književnika  na međunarodnom nivou i stvarali male oaze kulture u kojima sam uživala i upoznavala brdo zanimljivih ljudi ... ali, iscrpili ih ovi naši boduli svojom ignorancijom i jalom ... nisu znali u njima prepoznati potencijal koji su nosili i bili voljni podijeliti sa svojim gradom

rijeka jeste

i zato rijeka jeste postala prestolnica kulture sa pravom jer ne bježi od pametnih, onih sa drugačijim idejama i vizijama nego ih privlači i bori se zadržati ih ... baš kao što je slučaj i sa frljićem ...

forza fiume !  

do prije sat vremena sam imala priliku slušati priču o riječkom uspjehu iz prve ruke, iz usta ljudi koji su tom uspjehu pridonijeli ne samo svoji idejama nego i svime što su do sada u svom životu činili ... komisija je bila internacionalna i po njihovim riječima, vrlo stroga u nekim segmantima razgovora ...sve ja to kužim ... ali ne  kužim jedno ... koji kurac te ljude zabole šta njihovi defetizmom ili mržnjom sunarodnjaci misle o njime ... zašto dozvole da im takvi kvare svojom gorčinom trenutak slavlja jer su u moru drugih prepoznati kao oni koji imaju vizije u koje se isplati ulagati ako tim idejama daju i neke realne podloge a ne sanjaju o tvrđavama na mjesecu ili u oblacima  nego o najobičnijim kulturnim projektima u regiji koji su sasvim realni i izvedivi uz malo volje i truda ... 


a onda sam čula i nastavak priče ... taj sveopći defetizam, to sveopće malodušje koje dozvoljava da ih kojekave avetinje prošlosti nazivaju  javno kojekakvim avetinjama prošlosti, to je ono što ih ubija ...  vampirizam na djelu ... svaki vizionarski duh, svaka avantgardna ideja, svaka nova ideja koja u sebi očito ne nosi potvrdu bjesnećem nacionalizmu, biva verbalno izvedena pred streljački vod gmazova i raznoraznih ljudskih govana ... i to treba izdržati ... i u svemu opet isplivalo ime Olivera Frljića kao jednog koji ima snagu izdržati tu navalu govana i usprotivi joj se ... kao i one Vedrane Rudan i Let 3 i niza imena koje ne bih ovdje spominjala jer ih osobno poznajem ...  svaka im čast na tome ... nadam  se da će ustrajati u tome i udariti još koju šamarčinu navali malograđanštine i na kraju je i utišati i stjerati na mjesto kojoj je mjesto - trič tračanje po gradskim kafereterijama i samozadovoljavanje nad istim  u čemu se su oduvjek bili najjači  ali ne i primjereni kao pokretači promjene svijesti ... neka njih kao uteg tamo gdje im je i mjesto - u zadnjim redovima

ovu sam themu tek prije par dana vidila.....nemam baš vremena,pa nisam ništa napisala....nemam ni danas previše,ali moram bar kratko napisat da je predobra thema.....
svaka čast kišna....pojam se još tu i ostavim poneku misao 

Lena je napisao/la:ovu sam themu tek prije par dana vidila.....nemam baš vremena,pa nisam ništa napisala....nemam ni danas previše,ali moram bar kratko napisat da je predobra thema.....
svaka čast kišna....pojam se još tu i ostavim poneku misao 

u biti sam spojila jednu tvoju staru pod nazivom Moj dnevniče ( il tako nekako ) i macin komentar kad je rekla da pišem bajke  meni bi bilo super da svaki forumaš ima svoj dnevnik al možemo se i ispreplitati ... to mi je još bolje ...a  meni je super imati svoju malu oazicu da ne ulijećem u čatove sa svojim "topničkim" dnevnicima i ne nerviram one kojima idem na živac ( lakše me zaobići )  a opet zadovoljim svoju potrebu za zapisivanjem događaja koji su mene dotaknuli na bilo koji način ... ali ako je ikako moguće, ne bih da mi se tema pretvori u chat al ako se i to dogodi, jebat ga, neke stvari pustiš da idu svojim tokom a ti ideš dalje svojim i opet svima ok

današnji dan je bio super .... svega taman ali sa djecom je to sve skupa ono što treba biti ...  meni je gušt gledati ih kako se vesele svemu

naravno, moj otac je organizirao potragu za čokoladnim jajima koja se odradila nabrzinu jer su se čokoladna jaja topila na suncu ... al gušt gledati djecu kako se vesele tome i trče da nakupe što više u svoju košaricu


prije dva dana me starija nagovorila da ih vodim u kino gledati neki horor ... jesam se brukala ... puno kino odraslijih pubertetlija i među njima ja jedina skroz odrasla osoba sa troje djece  na svakom koraku su me upozoravali da se radi o hororu ako nisam znala ... al fora mi koliko klinci vole gledati ih i to baš u kinu i onda kasnije danima prepričavaju scene, spavaju zbijeni u krevetu i čuvaju jedan drugog    a u kinu mi se mlađa uvukla u krilo i podizala noge da ju netko ne uhvati ispod sjedala  genijalni su ... živo se sjetim kako sam i ja tako kao dijete radila isto i začas me vrate u te dane bar u mislima .... uvijek sam se bojala da mi neko čudovište ili psiho leži pod krevetom i da će me uhvatiti za nogu ako ju ne uvučem u krevet .... fora kako to djeca zamišljaju ... čuj, skroz normalno da psiho leži pod krevetom i čeka da te uhvati za nogu i skroz strpljiv ... ni na kraj pameti mu nije izaći van dok spavaš - toga me nikada nije bilo strah a vidim da mi i djeca isto rezoniraju

danas sam se sjetila jednog odličnog prijatelja kojeg sam zadnji puta vidjela kada su nam djeca bila skroz malena ... čovjek je otočanin ali smo se upoznali na braču ni ne znajući da smo oboje sa otoka ... nakon toga se oboje školovali u rijeci i postali prijatelji ... viđali se često i nakon što smo oboje bili u braku i postali i ono što se zove obiteljski prijatelji ....  i padne mi na pamet kako se on uvijek meni javljao prvi, uvijek ... i padne mi na pamet da je čovjeku dopizdilo i padne mi na pamet da bih ja njega mogla nazvati i pitati kako je ... malo mi je čudno da se baš toliko dugo nije javio

i nigdje naći kontakte koje smo si uvijek razmijenili ... ok, pomislim, pis of kejk u današnje vrijeme u eri interneta ... i uguglam njegovo ime i prezime i tek danas skužim  da ima isto ime i prezime kao jedan prethodni razvikani ministar ... prije nisam ni primijetila to iako sam malo malo čitala o tom ministru ali jebat ga, ni u primislila me nije asocirao na mog prijatelja ... skroz različiti tipovi ljudi ... al jebote,  nema šanse išta iskopati o njemu jer mi uvijek izlete podaci o tom ministru ... al ok, pomislim ... bit će ima fiksni u telefonskom imeniku iako nemam pojma adresu ali znam grad u kojem živi sa svojom obitelji ... al badava, izletilo mi samo jedno ime a u istom gradu živi i taj ministar ... i sada dilema, zvati ili ne zvati ?... šta ako mi se javi bivši ministar i to ne baš omiljen .... al ok, budem i to pregrmila ... postoji i ona druga varijanta koja je prije interpleta sasvim ok funkcionirala - pitam zajedničke prijatelje i valjda će netko još biti u kontaktu i sa njime ... osim ako nije odavno otpirjao preko granice ... i ta mogućnost postoji obzirom da je radio za jednu stranu firmu ... 

al nasmijala sam se kad sam skužila koliko puta sam u proteklih godina čula ime i prezime koje mi je skroz poznato a da ga nisam nikada povezala sa osobom koju poznajem ... čudni su putevi podsvijesti i asocijacija ... i onda vidim nešto skroz bezveze dok sam radila nešto nevezano po kući i sjeti me baš na tog čovjeka ....  a i jebote, u ovakvim malim državicama se pola ljudi i zove i preziva isto pa ti onda nađi onog koga hoćeš preko interpleta 

Glista je napisao/la:
al nasmijala sam se kad sam skužila koliko puta sam u proteklih godina čula ime i prezime koje mi je skroz poznato a da ga nisam nikada povezala sa osobom koju poznajem ... čudni su putevi podsvijesti i asocijacija ...

sad mi palo na pamet kada mi se dogodio obrnuti slučaj - da sam naletila na meni skroz nepoznati nick a prepoznala čovjeka po sadržaju ... imam te faze kad mi forum skroz dopizdi ... to su svi već skužili ... dopizdi mi kad vidim da se svodi na tračeraj i to onaj najgore vrste - među nepoznatim ljudima ... ja volim kada se ljudi nadopunjuju i kroz priču nadograđuju ... mogu se i ja igrati koječega ali ako vidim da nakon toga ne ide dalje, jebat ga, odem ... tako sam i ovo ljeto otišla sa foruma i bavila se nekim svojim stvarima koje su meni zanimljive ... jedna od tih je naravno moja struka ... nekoć sam bila redovni čitač novog lista i redovno pila prvu jutarnju kavu listajući ga ... i sjetila se te navike koju sam zanemarila i rekoh, ok, on line verzija postoji, trebam samo iskopati u arhivi ono što je meni zanimljivo ... i iskopam - članak o urbanističkom rješenju mlake ... pročitam i odmah mi palo na pamet da se radi o političkom pamfletiću a ne stvarnoj viziji koju će netko svojski gurati  i nedajjbože realizirati .... i krenem čitati komentare ispod članka koji su bili predvidivi - pljuvanje vamo tamo i bez sadržaja ... a onda naletim na jedan podugačak komentar gdje neki korisnik lijepo opiše poprilično isto što sam i ja mislila ... i kako nisam registrirana, pomislim da bih se mogla registrirati i nadovezati na taj komentar ... ali, prije toga krenem ponovo sa više pažnje čitati ga ... i odustala ... jebat ga - prepoznala tko ga je napisao - po sadržaju iako ga je pisao pod meni skroz nepoznatim nickom

ljudi se prepoznajemo po sadržajima a sadržaji su dio priča koje pričamo ... ali znam da taj koji je to napisao, nije želio da ga se prepozna a postojala je mogućnost da ga se prepozna da sam se ja ulogirala pod svojim pravim imenom i prezimenom ... i odustala ... ionako je čovjek rekao sve što sam i sama mislila iako bih ja to puno drugačije napisala ali bi se otvorila mogućnost da se zapletemo u razgovor  ...  nije mi se dalo ... imam svoje razloge zašto

Čim sam vidjela sliku ulovila me nostalgija i sjećanja na djetinjstvo i dane kada sam tek doselila u Krk. Bilo je to kao da me netko vratio unazad kroz vrijeme a kad si dijete i netko te vrati unazad, sve ti se čini čarobno. Iz svijeta u kojem je bilo uobičajeno da svaki dom ima telefonsku liniju, vratiš se u onaj u kojem jedini telefoni postoje u pošti ali zato magarci hodaju ulicom i smiješ hodati po ulicama bez straha da te zgazi automobil i susrećeš drugu djecu bez prethodnih dogovora.
Nikada neću zaboraviti koliko mi se ta pošta iz djetinjstva činila čarobnom, uostalom, kao i cijeli gradić u koji smo doselili. Onaj ulaz po stepenicama, prolazak kroz malo predvorje prije nego se uđe u glavnu prostoriju pošte, mirisi i drvene kabine u koje se ulazilo kao u čarobne portale u kojima možeš čuti glasove iz drugog svijeta. I ono treperenje od uzbuđenja kada dođeš na red i uđeš u jednu od tih kabina a prije toga sjediš na polovici kamenog bunara koji se nalazio u unutrašnjosti pošte dok se druga polovica nalazila izvan nje. Komunikacija između gradova, država i kontinenata se onda doimala nekako svečanom i posebnom. Morao si proći čitav jedan ritual da bi ti bila omogućena. A nakon razgovora u drvenoj kabini sa trepetavim i prigušenim svjetlom, osjećao si se kao da se vraćaš u svoj svijet obogaćen nečim posebnim. Svjetlo dana nakon izlaska iz pošte i način na koje bi te zabljesnulo nakon izlaza iz polumraka drvene kabine, bio je primjeren efekat koji je pratio taj prelaz iz jednog u drugi svijet.

malo malo i mene ulovi entuzijazam pa bih opet nešto lijepog organizirala .... dok je bila moja ekipa po krku, bilo je to i lako i dalo se al nisi imao za koga pa je ispalo da sve organiziramo zbo nas samih ... al eto, skoro svi otišli jer im dopizdio krk i to uzaludno komešanje i napori da se od krka napravi kulturan grad, dobili priliku negdje drugdje i objeručke ju prihvatili .... zanimljivo kako su začas postali uspješni u drugoj sredini al bojim se da će ih i ta sredina prežvakati i ispljunuti ako ne nalete na dovoljan broj sebi sličnih i odaziv kulturnih građana koji vole kulturu

a ja taman odustanem od krka i samu sebe ubijedim da nema više entuzijasta sa kojima bih išta radila ili provodila vrijeme i puf! dokaže se suprotno ... naletim na par njih i onda mi opet vrag ne da mira ... al za sada dalje mirujem .... ne da mi se ljude uvlačiti i opet dokazivati dokazano a to je da mi jednostavno kao društvo ne volimo kulturu .... vičemo da nam fali samo zato jer to lijepo zvuči i nako nobl al čim nam ju netko ponudi, onda smo ljeni dignut guzicu i doć pa makar samo kao promatrači a sačuvaj bože da se radi o kakvom interaktivnom gdje se možeš i uključiti u projekat ... a ja najvolim interaktivne projekte gdje se ljudi mogu uključivati i biti dio projekta a ne samo gledati i slučati ... il čitati kao na ovom forumu ...


al eto, naletila na par mladih i načitanih entuzijasta sa otoka sa kojima lako komuniciram i pronašli zajednički jezik i sad bi oni da opet pokrenemo klub čitatelja kao što sam imala nekoć sa kolegicom ... budem još razmislila ... žao mi tih mladih jer vidim da im se i dalje ulaže svoje vrijeme u nešto dobro, rade na sebi, baš su me oduševili, al jebat ga, premalo ih je da bi opet tražili prostor i krenuli sa organizacijom .... a o svemu i svačemu uvijek možemo razgovarati nasamo i guštati se što i radimo ... razmjenjivati dobre knjige isto tako pa kasnije razvezati priču oko toga isto tako ... to što nas nema nigdje u javnosti ne znači da postojimo ... nama je dobro i lijepo a za publiku tko ih jebe ... neka gledaju kulturni tv i mole krunice u slobodno vrijeme

al primijetila sam nešto kod sebe ... ne samo da ne primijetim kako tko izgleda nego ne primijetim ni koliko je tko star niti razmišljam o tome .... čista suprotnost pizdi koji malo malo plače za svojom mladošću pa mene trpa u lady godive na konju a u biti priča o sebi jer bi on tako da je još mlad i da za njim žene uzdišu dok jaše gol a duga kosa mu se vijori

pričam jučer sa jednim od tih koji bi da krenemo u neke projekte na otoku i kasnije spomenem šogorici da bi ih mogla povezati jer tip piše za jedan portal pa da malo izreklamira i bend u kojem mi šogorica pjeva ... u biti, taj se prvi zanimao za taj bend i pričao sa mnom bez da uopće zna da je pol tog benda moja obitelj .... i tako dogovorili neki intervju, povezala ljude i super osjećaj nakon toga ... al smiješno mi kad je šogorica napomenula kako je tip mlađi od nje a ja cijelo vrijeme komuniciram sa njim i imam osjećaj kao da pričam sa svojim vršnjakom .... za mene je moja šogorica donedavno bila dijete koje sam sretala po ulici a sad eto, spala na još mlađe društvo a da nisam ni primijetila ....

al fora mi je što se i taj tip koji se zanimao za intervju sa bendom čudio zbog generacijskih razlika pojedinih članova benda i kaže mi da to ne može proći bez velikih prepirki i svađa ... a nije mu palo na pamet da sam ja generacija najstarijeg člana tog benda i da non stop sa mnom komunicira bez svađanja .... zanimljivo mi je kako razni ljudi percepiraju jedni druge kroz skroz nebitne stvaari .... ali mi je uvijek drago kada se ljudi dobre volje međusobno povezuju i rade ono što vole i povezuju preko stvari koje vole ... gušt mi je biti dio tih malih ali slatkih pričica

danas sam skroz zadovoljna krkom i školom ... ipak se isplatilo rogoboriti posvuda jer pomaci se osjete i to veliki i u kratkom roku ... djeci koja idu na novigradsko proljeće će grad krk financirati sve osim puta u novigrad, ali to mi je još bolje ... odvest ću ja svoje i još obići mjesta po istri koja sam obećala i sebi i još nekim meni dragim ljudima koji tamo borave ... a ako ostane ovakvo vrijeme možda padne i prvo kampiranje kraj zvjezdarnice koje planiram već par godina a nikako mi se sve složiti kako treba

al najviše me veseli što će se radionice u krčko o.š. u vezi edukacije djece što s tiče maloljetničkog nasilja i sigurnog služenja internetom organizirati a polako se i svijest ljudi koji žive oko mene mijenja glede toga iako su mnogi skakali na zadnje noge na sam spomen spolnog odgoja u kojem se spominje i pornografija i pedofilija ... ide to ipak u nekom smjeru iako samo lokalno al to mi je puno bitnije za sada ... sva nervoza koju sam prošla oko guranja toga je prošla i sada i ravnatelj podržava sve skupa iako je u početku bio protiv ... jebat ga, ne možemo si više dozvoliti luksuz zapustiti takve teme kada su djeca u pitanju ... jako jako zadovoljna svime

e, sad nek ilčić il ono đubre od markičke dođu opet u krk i počnu sa svojim sranjima ako se usude
al dosta je odradio i novi biskup kojeg je papa postavio i maknuo one bozanićeve pizdeke ... jebate, vidi se na ljudima da su nekako bolji ... ono zlo od ranijeg biskupa je samo sijao mržnju među ljudima ... ono treba tuć mokrom čarapom po glavi dok ne pocrveni ko vrag što i jeste

na putu za staru bašku pokupila ženu iz bjelovara ... ima apartmane u staroj baški i svako ljeto je na otoku ... al vozimo se mi kraj mog omiljeno predjela za šetanje gdje su i najljepše plaže na otoku i čudi se žena kako se ikome da ić do njih ... ona svako ljeto tu i već godinama a nikad se nije spustila do jedne od najpoznatijih plaža ... odma me podsjetila na moju mamu ... i ona je tako provela cijeli život na otoku a da ni ne zna gdje živi ...

al ajd, ova bjelovarčanka se opekla penjući se po brdima oko stare baške pa je za razumjeti ... kad je došla nadobudno krenula pješke na brdo i sva se polomila i ne usudi se više ... kaže, ovo vaše kamenje je zajebano, ne stoji na jednom mjestu nego šeta pa se ti onda lovi ... al polomila je oba gležnja i to sa strane brda na kojem nema signala tako da se morala šuljati nazad na vrh na guzici i rukama ... jebote, ja koja sam obišla čitav taj kraj pješice mogu zamisliti koja je to jeza ... i meni se dogodilo nekoliko puta da sam padala al sam imala užasnu sreću pa sam uvijek prolazila sa par ogrebotina ... ali istina, na tim brdima je ko na onim lebdećim otocima iz avatara - teknologija ne radi i moš imati ne znam kakav mobitel kad nema signala na pojedinim dijelovim ... svako ljeto tamo ide onaj helikopter gss-a spašavat nekoga al jebat ga, razumijem sve koji krenu ... pejzaži i pogledi su toliko lijepi da nemreš odolit ne penjati se dalje

jednom sam se kotrljala niz brdo i mislila da neću ostati živa kad se zaustavim al bog čuva ovakve ko šta sam ja ... puna plaža ljudi pratila to moje kotrljanje i kad se slegnula prašina oko mene kad sam došla do nekog šodera, valjda su mislila da će morati zvati hitnu al ništa ... i meni je bilo čudno kada sam ustala i sve na meni čitavo a kolegica sa kojom sam se penjala stoji još negdje visoko i drži se za glavu ... mislila sam da će mi pol kože ostati po kamenju po kojem sam letila i još uvijek mi nije jasno kako je to bilo moguće da sam prošla samo sa par ogrebotina ... al slično mi se dogodilo i sa padom sa motora po ljeti kad sam se dobrih par metara šuljala po vrelom asfaltu golih ramena i u kratkim hlačama i bojala se ustati i pogledati tu stranu tijela kojom sam se šuljala kad ono ništa ... reko bi čovjek da imam kožu ko krokodil a nemam

drugi puta sam pala penjući se uzbrdo i prevagnula gujsca i potegnula me unazad a u desnoj mi bio fotoaparat kojeg sam čuvala umjesto svoje glave i samo se pustila da idem a ruku držala iznad glave ... onaj osjećaj kad pomisliš, a jebat ga, sad si gotov i čekaš da kreneš opet nizbrdo kad ono ništa ... imala sreću sjest u jedan od rijetkih grmova ko u gnijezdo i nisam letila dalje ... kad sam vidjela u kojoj sam situaciji, još me ulovio smijeh ... grm mi sezao do prsa i viri samo moja glava i ruka sa fotoaparatom ... lakše je bilo upast u taj grm nego se izvuć i samo sam molila boga da me nitko ne gleda kako šeprtljam ko luda kokoš


al eto, ova bjelovarčanka je odmah polomila oba gležnja i pol godine bila zagipsana i sad ju strah hodati bilo kuda osim po cesti ... ima kuću na jednom, po meni, najljepših dijelova na planeti a strah joj ne dozvoljava uživati u njemu ... baš mi došlo žao žene ... još kad mi počela pričati kakve probleme ima sa susjedima domorocima a stara baška je poznata po sjebanoj genetici i kojekakvim luđacima ... ima kuću predivnu i sa pogledom o kojem drugi samo sanjaju al jebat ga, ne može uživati i ostala na čudu da postoje i pitomi boduli ... zato se u staru bašku ne ide u naselje nego sam okolo i što dalje od naselja .... tamo stvarno žive luđaci ... samo se sjetim svog robinzovanja i kad je vlasnik lokala pričao kako mu je netko noću odsjeko glave svim njegovim kunićima u kunićnjaku ... to sam joj sve prešutila ... bolje da ne zna

premještam ovo ovdje jerbo možda bude i nastavaka pa da ne pilam po redovnim chat temama a koga zanimaju informacije do kojih možda sama dođem, imat će na jednom mjestu ...

* * *

danas mi došla djeca sa izleta i ko za vraga zvoni telefon i zovu me iz neke kanadske agencije koju sam nedavno kontaktirala u vezi uvjeta za vizu i useljenje i krenuo ozbiljan razgovor .... ostala sam ugodno iznenađen da oni to tako rade ... nazove te doma i obave prvi razgovor da vide da li uopće kvalificiraš za vizu tako da sam i poprilično skeptična glede toga iako su mi poslali i mail sa potvrdom da je razgovor stvaran a ne neka prevara ili zajebancija ... uglavnom kvalificiram za vizu i dobila bih ju bez problema jer je kanada otvoreno nudi useljenje svima koji imaju kvalifikacije i struku koju oni traže ... i pazsad čuda, jebate, skoro sam pala na guzicu kad su mi objašnjavali - njima je CILJ dovući što više obrazovanih ljudi sa svih strana svijeta i iz što različitijih kultura i na tome i rade ... meni koja sam navikla slušati ove kozojebe oko sebe je to ko da me netko nazvao sa druge planete i priča sf pričice ... al ujedno sam se i usrala jer to znači opet donositi velike životne odluke tako sam uzela tjedan dana vremena za razmisliti, raspitati se oko još nekih stvari a tek onda donijeti odluku takve težine


ali ... kada sam završila razgovor, izašla iz ureda naletila na djecu koja su se rasplakala ... neće cure da idu nikuda a slušale su cijeli razgovor ... njima je prestrašno i samo pomisliti na tako nešto tako da za sada samo u tišini ispitujem mogućnosti oko zapošljavanja, uvjeta života, važem ... zdravstvo i mogućnosti za obrazovanje u kanadi su odlične ... proslijedila sve svojoj kolegici koja je na isti način dobila posao drugdje da vidi da li je stvarno ili me netko zajebava ... veli, tako to rade pametne države ... dok mi ovdje imamo politiku u kojoj bi sve pametne izbacili iz države da ne kvare rvatinama iluziju da je bog sa njima i da je "domovina" dovoljna za kvalitetan život, drugi naveliko pecaju i odvlače ljudi iz država koje takvima ne nude ništa ... jebat ga, radije bih da su me zvali sa novog zelanda jer se malo grozim kanadskih zima ali sad mi kolegica piše da ima prijatelje koji su nedavno otišli za kanadu i da je njima super ... sutra dolazi u krku pa ćemo nastaviti ... meni se isto ne seli ali mi isto tako dopizdila ova vječita borba za preživljavanje i rogoborenje oko stvari koje su u nekim djelovima planete već odavno postale pravilo a ne iznimka ... vidjet ću

uglavnom, prvi podaci dokazuju da sam dobro informirana od strane agencije kojoj sam se obratila ... kanada očito jeste sada u potražnji za projektantima i mojom strukom ...

prijatelj moje kolegice je našao svoj novi dom u saskatchewan-u i obzirom da se mislim direkt njemu obratiti sa nekim pitanjima, ošla malo pročačkat o životu tamo ... oni stvarno imaju čitav program za imigrante a na prvu naletila na preko 300 otvorenih radnih mjesta na koje bih ja mogla poslati molbu ... obzirom da sam do sada čačkala mogućnosti koje se nude na novom zelandu, ovo mi se čini daleko povoljnije i puno više opcija za mene ... al dok ne čujem išta iz prve ruke, ništa od ozbiljnijeg razmišljanja o tome ...

al jest, ta klima im je zajebana al opet, priroda očuvana i predivna i koliko vidim puno ulažu dalje u njeno očuvanje ... to mi se jako sviđa ...

ako i donesem odluku da ne idem, lijepo mi na trenutak maštati kako bi moj život izgledao da opet napravim veliki preokret i nešto novo

... da ga jebeš, nisam još mrtva da se moram skroz umiriti na jednom mjestu i ne priuštiti si još neko novo iskustvo ... da odmah nađem posao ne bih morala ni razmišljati o prodaji svoje kuće u krku i uvijek bih imala gdje se vratiti ... a najbolje od svega je što sam još u godinama da mogu zaraditi kanadsku mirovinu, djeci omogućiti daleko bolju startnu poziciju u životu, a sebi ako bogda, kreativnije i nadobudnije radno okruženje od ovog našeg lopovskog, bezidejnog i administracijom zatrpanog ... jebote, toliko sam voljela svoju struku al mi se zgadila kad vidim u kojem smjeru ide kod nas ... zadovoljavanje forme a ne sadržaja ... i nered ... stalno nered i nikakvog pravog sustava koji funkcionira u reali pa se ti snalazi samo da preživiš

i da, nemrem više slušati o ustašama, srbima, četnicima, rvatima i prebrojavanju krvnih zrnaca od strane kojekakvih primitivaca
umorna sam od neukosti i neznanja kojim sam okružena ... umorna sam od bezidejnih ljudi kojima sam okružena otkad su mi neki jako dobro prijaatelji isto tako otišli i iz istih razloga ... i što je najbolje, čim takvih odu iz hrvatske slušam samo pozitivne priče od njih ... ima i negativnih strana, naravno, ali tih negativnih ima i kod nas ... takvi su kod nas jedva preživljavali, djeca u školi učila gluposti a odu tamo, i jedan član obitelji radi i dovoljno zaradi da cijela obitelj živi kako treba ... djeca dožive nevjerojatan skok unaprijed jer se školuju u školama u kojima se djeca uče razmišljanju a ne ispire im se mozak ... kolegica koja je odselila prije par godina ne može nahvaliti svoju odluku ... kaže mi da je razlika drastična ... a sada i sama upisuje studij koji je odlagala jer si nikad nije mogla priuštiti ga ... sada može jer joj je muž odlično plaćen za isti posao za koji je ovdje kod nas bio mizerno ...

jebate, to mi je bio najgori dio razgovora danas ... nakon me izrešetao pitanjima o mom radnom iskustvu i edukaciji i čime sam se sve bavila, šta sve znam raditi a da imam papirnati dokaz o tome, pita mene tip kakva su mi mjesečna primanja ? i kažem mu ... čovjek se samo ušutio, probao ne komentirati a onda mu izletilo: gospođo, meni nije jasno šta vi radite tamo ... pa odavno ste trebali otići pa makar i u ameriku obzirom da ste njihov državljan ... i sad ti njemu objasni da sam bila tele nakon rata i povjerovala da ćemo mi tu graditi neku bolju državu pa eto, vratila se da pridonesem tome ... vjerovala sam da će mi djeca odrastati u kakvoj takvoj sređenoj državi u kojoj će se mic po mic ići unaprijed al jebat ga, vratili se mi tamo gdje smo i bili ako ne i gore .... bilo me sram to reći pa sam prešutila

al dobro, ne čini život samo novac ... imam ja tu štošta za ispitati prije nego išta odlučim

djeci sam ubacila bubu u uho a bome je i meni danas bačena jedna ogromna ... nakon su se isplakale, krenula je priča o mogućnostima koje bi im se otvorile da uspijem sve napraviti onako kako sam zamislila ... sada već i one pomalo zamišljaju kakav bi im život bio da stvarno odemo ... nije da želimo al ne bude li ovdje nekih pozitivnijih pomaka jebeš sve ako ću njihove živote baciti zbog svojih ideala pa da mi odrastaju među primitivcima koji će ih etiketirati i spoticati ih na svakom koraku jer nisu dio stada i jer se trude više od drugih ... i moji roditelji su tako preletili ocean da pobjegnu od onoga što im se nije sviđalo u americi pa sam im na kraju bila zahvalna na tome ...

jedva čekam da mi dođe kolegica koja ima brdo iskustva u međunarodnom apliciranju za poslove da mi pomogne oko brejnstormanja ... i ona je isto tako davno ovdje bila nitko i ništa, i onda iz puke radoznalosti poslala molbu za neki posao vani i začas napredovala i dosegla top što se svoje struke tiče, odškolovala dvoje djece vani i onda se vratila u hrvatsku ... i opet otišla iz nje ... al zato njeno dijete gdje god dođe sa onim znanjem i stavovima koje je naučila vani, ovdje dobije posao bez problema ... još ih i bira

počela sam ozbiljno razmatrati opcije i sastavljati svoju + i - listu ... tako radim kad god moram donijeti neku odluku ... očekivala sam puno minusa i tu i tamo pokoji plus koji će me zaintrigirati kad ono obrnuto ... javila prijateljima koji su već otišli ( njih je više ) , javila ovim koji nisu ( njih je manje ) ... ovi koji su otišli, navijaju da i ja odem i veseli zbog toga, ovi koji nisu, teško prihvaćaju tako nešto

ove koji su otišli pitam sa skepsom jel moguće da je istina da me se zvalo iz kanade i pokazao interes za mnom i nagovara da dođem ... kolegica mi se nasmijala i reče, draga moja, ti si predugo u hrvatskoj ... ovdje je to sasvim normalna stvar ... i smiješna joj moja skeptičnost ... jako me dobro poznaje jer smo zajedno gurale neke stvari dok je bila na krku i reče da danas slavi jer je i meni počelo stizati iz dupeta u glavu ... ne da me ohrabrila da odem nego slavi žena zbog same pomisli da bih mogla sve odjebati i otići i uopće se ne čudi da me kanađani hoće ... veli da je i ona prošla iste osjećaje i ostala zabezegnuta da ju netko cijeni nakon godina provedenih u hrvatskoj ... sada se čudi da je uopće bila skeptična

u detalje joj prenijela cijeli razgovor da ju pitam jel joj šta sumnjivo, proslijedila link agencije i žena umrla od smijeha ... i dalje veli da joj je moja skepsa smiješna sada kada sve gleda iz druge perspektive ... ono što je kod nas minus, drugima je samo razlog za napucavanje dodatnih bodova na listama za imigrante ... pričala joj kako su bili oduševljeni mojim kvalifikacijama, godinama staža i kako sam se prepala da ne dobiju pogrešnu sliku o meni pa rekla da sam samohrana majka dvoje djece misleći da će me odjebat i time si olakšat poziciju donošenja odluke ... nisam navikla da se samohrane majke vrednuju nego samo sotoniziraju ... ali to da sam kao samohrani roditelj uspjela u ovom šupku svijeta i još sama otvorila ured i niti jedan mjesec bila na socijali mi napucalo dodatnih bodova - njima je to znak snalažljivosti

kada smo krenule o obrazovnom sustavu kod nas i na zapadu, skroz me nagovorila da odem ... tu me kao majku totalno ubijedila da nemam o čemu razmišljati ... citiram njen post na tu temu :

"Znam da su ti cure jako pametne i talentirane. Ali ako postoje mjesta gdje mogu bolje i vise preko svile zasto da se grebu preko trnja. Jel ce ih to uciniti snaznijima!? Ne bi rekla. Ostat ce im to vrijeme u kojem bi se borile za extra kreativnost u svijetu gdje im je stvarno nebo granica a ne bajka"


i to je istina ... sjetim se sebe u ljubljani gdje sam imala veće mogućnosti otvorene i čime sam se bavila i kako sam lako napredovala, i sebe ovdje gdje sam od prvog dana krenula protiv vjetrenjača i osnovnih pojmova koji su u nekom uljuđenijem svijetu prihvaćena kategorija ... i da, zidova koji su se odjednom stvorili oko mene ... ono za što bih u ljubljani bila pošteno plaćena, ovdje nisu htjeli prihvatiti ni kao poklon ....  jesam li šta dobrog napravila ? nisam ... samo sam postignula to da me se na sve strane laže jer se boje preda mnom otvoreno

  reć kako stvarno razmišljaju ... boje se da ne ispadnu seljačine kakvi jesu a i dalje razmišljaju kao da imaju kamenje u glavi ... sebi sam, istina,  ostvarila mir ali moja djeca su novi  ljudi i njima trebaju ljudi sa kojima će na ravnopravnom nivou razmjenjivati svoje ideje, nadograđivati ih i naučiti koristiti u praksi ...  a ne laži ... krk je bio predivno mjesto za proći djetinjstvo ali za daljnje odrastanje niti slučajno ... nije ni meni bio





naglas razmišljam i dalje ....

odustala od kanade ... ja sam odustala ... ali djecu i dalje pripremam da će oni jednog dana otići jerbo da ga jebeš, u ova vukojebina za njih neće biti mjesto gdje će moći okušavti svoje sposobnosti ... učimo i dalje o svijetu i koliki je i čega sve u njemu ima da mi ne bi postale zaražene ovim virusom "domoludensom" kao većina ostalih ... a u međuvremenu uživamo ...

jučer nakon ručka veli starija, mama idemo negdje gdje je lijepo ... odma me podignutla na noge i još sam nazvala kolegicu koja je došla iz rima ... spakirale se sve tri u 15 minuta i odvela ih na jedno od mojih omiljenih mjesta na otoku ... obožavam voditi svoje kolegice koje nisu nikada bile na takvim mjestima i onda gledati kako odjednom ušute zbog ljepote prirode i prestanu razmišljati o ljudskim pizdarijama .... život je prekratak da bi se sjedilo i razmišljalo o problemima ...

kolegica je bila oduševljena mjestom ... desetljeće već dolazi na krk a nije znala da postoji ... bio mi je gušt gledati ju kako sa mojom malom skakuće oko vodenih bazenčića, pretvara se ponovo u dijete i kasnije trčkara šumom u potrazi za šparogama ...

ona nije naviknuta brat šparoge iako ih obožava pa joj je trebalo vremena da se nauči uočavati ih .... al kad je to postigla, krenulo je najtecanje između nje i moje male tko će nabrati više .... nabrale hrpetinu, navečer skuhale paštu sa šparogama i imale miješani veliki i mali babinjak ... curke su mi počele polako ulaziti u svijet odraslih i bilo mi je smiješno gledati ih kako se trude parirati u razgovoru sa nama   al dobro, i nas dvije smo birale teme koje su njima bile zanimljive i njih uključivale

ma, umjesto brda riječi, slike govore više





obožavam proljeće

al bilo mi je fora slušati svoju kolegicu ... ona je urbani tip osobe i voli prirodu al na slikama ... i često mi je zamjerila jer sam umjesto izlazaka sa njom i njenim društvom po birtijama birala spavanje da mogu rano ustati i otići u prirodu ...

inače sam cijeli svoj život odrasla slušajući takve primjedbe ... ono, nema me satima, nekada danima i vratim se sva puna energije a ljudi me blijedo gledaju i pitaju se šta ja radim sama tamo negdje u pripizdini ... i nemreš im objasniti ... ne postoje riječi kojima možeš na doličan način objasniti utjecaj prirode na ljudski mentalni sklop

al jučer nisam trebala ... kada smo se vraćali prema autu a moja kolegica i dalje skakutala bosa po stijenama, držala za usta od oduševljenja zbog mirisa pojedinih divljih trava, prizora, nabranih šparoga, samo sam je kratko podsjetila na njene ranije opaske kada mi je znala reć, "ah, opet ti i tvoja priroda" ... rekoh joj samo, sad znaš gdje sam kada me nema i zašto me nema ... sve joj je bilo jasno i sada hoće još ...  

al stvarno je predivno ... mladi čubar raste i miriše za poludit, kadulje isto ... a naletila sam nakon dugo vremena na mjesto gdje mogu brati podbjel ... jebote, njega nisam vidjela otkad sam bila dijete a nekada ga je krk bio krcat jer je rastao po gradilištima gdje god se pijesak miješao sa zemljom ... bio je prvo ljekovito bilje koje sam brala i sušila nakon sam naletila na knjige o ljekovitom bilju i počela učiti o tome ... sad znam gdje ga ima krcatoooo ... to me baš razveselilo

preko puta moje kuće se nalazilo godinama zapušteno unutarnje dvorište koje je s vremenom postalo pravi štakornjak zahvaljujući jednom mom susjedu koji ga je koristio kao svoje smetljište ... čovjek bez pardona svoje kućno smeće bacao preko zida u to dvorište i zato sam ja morala imati mačora lovca - da mi tamani glodavce oko kuće ...

ali, par godina unazad je netko kupio kuću kojoj pripada veliki dio tog dvorišta, uredio je i kuću i dvorište i ono što me posebno razveselilo, dvorište pretvorio u predivan mali vrat sa terasom i pergolom sa vinovom lozom ... čudo živo jer inače je postao trend u starom gradu da se ta unutarnja dvorišta betoniraju i pretvaraju u prostor za parkiranje kojeg nikad dovoljno ... ili jednostavno sve poploče da nemaju posla oko održavanja vrta ... sve skupa je dovelo do toga da u starom gradu osim lastavica i galebova više ni nema drugih ptica ...čak ni vrabaca više nema a njih je uvijek bilo masa al valjda i njima treba bar malo prirodnog okoliša i zadržavaju se uglavnom u parkovima

ali, zahvaljujući tom jednom dvorištu u kojem su ljudi zasadili smokvu, tri palme ( na otoku sreće   ), jedno stablo agruma i još nekolicinu koje još nisam uspjela definirati, vratile se i ptice u moju ulicu ... u početku su to bile sjenice al jučer sam se vraćala iz šetnje i vidjela par čvoraka koji se motaju oko moje kuće ... za sada sramežljivo i plaho ali se nadam da će se trajno nastaniti ... ono što mene veseli je opet iz ureda čuti tu i tamo ptičji pjev ... u starom uredu u malinskoj koji je bio kružen vrtom navikla sam stalno promatrati i slušati ptice ... neke su mi znale ulijetati u ured i bilo je predivnih "oči u oči" susreta sa njima ... crvendaći su bili najhrabriji ... jedan mi je jednom sletio na stolnu lampu i vragolasto zagledao šta radim ... par sjenica je svako proljeće kada bih otvorila širom vrata i prozore, tu i tamo proletio uredom čisto da provjere šta se u njemu dešava ... a na prozorskoj polici sam im redovno ostavljala hranu da ih naviknem dolaziti ... šteta što tada nisam imala foto aparat da ih usnimim ... preslatke su mi ptice kad ih ulovi radoznalost pa virkaju u naš ljudski svijet ... al eto, sada ponovo imam taj lijepi osjećaj da sam okružena pticama kao nekada a možda se vremenom naviknu dolijetati mi opet ne prozor ... zimus sam počela redovno ostavljati hranu na jednom prozoru čim sam primijetila da mi se oko kuće motaju sjenice ... obožavaju špek i dok ga ima nisu ni probale jesti zrna kojas sam im ostavljala ali špek je redovno bio iskljucan