Glista u zemlji čudesa

kod mene opet pidžama parti: tri cure i moj mali netjak ... uživam ih gledati i slušati

nestalo mlijeka i krenem ja u dućan a mlađa je dobila u nalog usisati pod u kuhinji ... pitam ja netjaka, hoćeš mi ti usisati pod a on se uozbiljio, bacio onaj pogled ispod oka i vrti glavom da neće ... i odem ja misleći kako će to moja mlađa čas posla napravit dok se vratim


vraćam se ja i ulazim u kuhinju a moj netjak usisava i to sa užitkom ... vrišti od sreće a cure sjede i ne rade ništa ... napravile su toplu čokoladu, zasjele oko stola i "kafenišu" a mali čisti i to turbo  ... mlađa mi miga i šapće, rekli smo mu da je to slon i da ga treba nahraniti  i mali se rastrčo po kuhinji i hrani slona i sav sretan što slon jede ... neda  da mu uzmem slona jer još nije gotovo hranjenje ... viče, čekaj malo, još mora jesti slon

šta djeci padne ne pamet

dva dana je bio nećak kod mene .... starija se sva uživi u njegovu dadilju a i ne čudi, skroz se dobro razumiju bez obzira na deset godina razlike - rođeni su na isti dan ... mali je slika i prilika moje starije kad je bila u toj dobi - razigran ,radoznao do besvijesti i dramatičar, glumac mali i komplet hodajuće kazalište ... smisli i tekst i odglumi ga i još uključuje i druge i svoju režiju ... oko takve djece kada su u okruženju druge djece ne treba ništa, samo sjediti i gledati ... dok je moja bila tako mala bilo je poprilično naporno obzirom da nije imala druge djece oko sebe pa je stalno uključivala mene u svoje igre i kazalište ...

išlo se u šetnju i uvijek zaboravim kako je maloj djeci moja kratka šetnja previše pa smo ga na kraju naizmjence nosile na leđima ... al ono što je za primijetiti je da sva manje ljudi vodi djecu u šetnju ili na igrališta ... na toj ruti na koju smo mi išli su dva ... prije desetak godina su vikendima bila krcata roditeljima i djecom ... danas - oba prazna i nigdje žive duše ... svijet ljudi se rapidno mijenja i to ne baš u dobrom smjeru ... al živo me zabole, ja ću i dalje sa djecom onako kako mislim da treba a i meni je veći gušt s njima biti vani nego po kući ... za zamisliti se u šta će odrasti svi ti mali ljudi koji umjesto po dječjim igralištima i prirodi sjede pred televizijama i kompjuterima ...

nedjelju je malac otišao kući kući i moje cure i ja smo mogle i u malo dulju šetnju i po terenu ... guštale se hodajući niz jedan potok od jednog slapa do drugog ... taj drugi sam uvijek gledala iz daleka i iz nekih čudnih kuteva jer nisam nikako mogla naći put kako mu se približiti - s jedne strane je ograđen ovčarskim ogradama a s druge strme litice kamenog brda ... al jučer je vode u njemu bilo taman da slap i dalje teče i lijepo izgleda, a da se po samom potoku u ravnom dijelu može hodati .... to jest, prije bi se reklo skakutati ... čitavo korito je obraslo busenjima trava i skakutalo se sa jednog na drugi iako smo na kraju odustale i od toga i prestale paziti da ne smočimo noge ... al isplatilo se ... kad smo stigle do drugog slapa, vrijedilo je svakog skoka, svakog saplitanja i močenja nogu

slikano sa vrha slapa



slikano kada smo stigli podno i tu nam je ujedno bilo mjesto za ručak ... di ćeš ljepše blagovaone



a ovako je izgledao put do slapa - korito potoka sa masu travnatih otočića ... skakuću djeca j jednog otočića na drugi a starija kaže, mama, mi kao da smo neki likovi u video igrici

mlađa mi izrasta u pravog malog pasioniranog geologa ... nema kamena kojeg ne prevrne i opipa a hvala bogu, tu na otoku ima šta pipati ... još kao dijete je to radila po plaži i primjećivala razlike između teksture i boja kamenja a danas je već pravi mali geolog i tragač za fosilima

od svih fosila u našoh kućnoj kolekciji, ona je našla one najvrednije i to na mjestima gdje nikom ne bi palo na pamet ni tražiti ih ....

jednom smo tako krenule po šparoge kroz neki šumarak i ona na kamenu koji je virio iz šumskog tla primijeti fosil morskog ježa ... rukom ga je izvukla iz kamena i jučer je opet našla isti kamen i udubinu u kojoj je njen jež ležao milijunima godina prije nego ga je ona našla ... a tko zna koliko ljudi ga je samo preskočilo

jučer isto tako ... stanemo odmoriti se podno jednog brda i krene ona čeprkati po sipini i odmah uoči fosile školjki ... i starija joj se uvijek pridruži u tome i bude uspješna, al mlađa je ta koja prva ugleda neobično kamenje ... baš je talent ... probala sam i ja naći koji fosil školjke al badava ... ne primjećujem  više te sitne detalje i razlike kao njih dvije ... uglavnom vidim samo numulite kojih je masa ali nešto više od toga - jok ! starija je naletila i na jedan sićušni amonit u sipini i tek po tome skužim koliko one bolje vide od mene ... meni je sve to isto rasuto kamenje a one samo viču, vidi ovo, vodi ono i kad dođem kući pregledati sve pol lampom, tek onda skužim šta su sve našle ... divota !


školjke i mali amonit



numulit ... meni su predivni ti mali okamenjeni "svemiri" ... nema veze što ih ima krcato, uvijek mi ih je lijepo vidjeti i pokupim si kojeg za ponijeti kući


taj kraj je krcat i bijelim kalcitom ali toga smo već nakupile krcato ... sada mi djeca već izvana prepoznaju stijenu u kojoj je jezgra od bijelog kalcita ... ja bih bila sretna da nađem na malo veći amonit a gdje ima malih, mora biti i velikih ...

al mlađa mi je skroz nabrijana da će jednom naletjeti na fosil kakve veće životinje ... ona je u potrazi za dinosaurima neće imati mira dok jednog ne iskopa

ovo je drugi dan da su mi obje male u novigradu ... koje uzbuđenje je bilo pred polazak .. pa nedoumice ... pad samopouzdanja ... šta ako su tamo svi bolji od nas ? ... šta ako ne budemo nešto znale ? ... jedna hoće biti sa sestrom u sobi, druga neće, hoće biti sa kolegicom iz susjednog razreda ... vriska ... mama, reci seki da mora biti sa mnom (čudo jedno, to je bio lelek starije, mlađa hoće biti samostalnija ) ... mama. ja se neću s nikim tamo upoznavati ...

gušt mi je bilo gledati i slušati ih i proživljavati nanovo svoje nedoumice u tim godinama kada po prvi puta odlaziš iz poznate okoline u nepoznatu ... sve ti se čini zastrašujuće a ti u svojim mislima postaješ sve manji i manji i nesigurniji ... padne ti na pamet da su tamo negdje svi neki nadljudi koji će te zgaziti i ismijati ... lako meni sada gledati ih kad znam da to neće biti tako ... doći će i biti će oduševljene svime, u trenu će im krila ojačati još više i upoznat će brdo djece sa kojima će se na prvu sprijateljiti i onda plakati kad dođe vrijeme rastajanja ... koliko god im ponude tamo, htjet će još i opet ...

i krenulo se ... na autobusnoj nas je dočekala i moja mama i otac sa nećakom ... u jebote, pomislih, sad brzo moram spriječiti da im baka napuni glavu dodatnim strahovima i potpiri one koje već same imaju ... iz osnovne ih ide samo četvoro djece ali se skupilo dosta njih iz srednje ... ti pak dolaze na autobusnu sa raznim instrumentima i samopouzdanjem ... gledam svoje male i još jednu kako su se stisle, razrogačile oči kad su vidjele tu stariju grupu i znala sam šta im se motalo po glavi ... ušutile se i dalje strahuju kao će i šta će ... ajde, moje su navikle boraviti preko noći izvan kuće al gledam njihovu kolegicu koja ne pušta svoju mamu ... kad je mini autobus odmakao, majka te druge male veli, mojoj je ovo prvi puta da boravi izvan svoje kuće i noći u drugom krevetu ... i nju je strah kao i njenu malu ... sjetim se svojih prvih dana kada su mi djeca boravila kod bišeg po prvi puta i koji grč u želucu sam tada imala ... "bit će im lijepo", rekoh ženi ... vidjet ćete ... neće se ni htjet vratiti kući, i pomislim koliko je meni lakše ... ja stvarno vjerujem u ono što govorim i znam da će se cure super zabaviti

nakon nekoliko sati stižu prve poruke ... stigle su i tjeraju me da odem na fejs jer mi šalju slike da vidim kako je lijepo mjesto gdje su smještene ... cijuču od oduševljenja ... obje su u istoj sobi i nema više keckanja oko toga ... znala sam, pomislih, al mlađa je morala odglumiti neko svoje samopouzdanje da može bez starije sestre ... sada je sretna da je sa njom i još sama u sobi bez nekog trećeg ... slikaju poglede sa svog prozora, špijuniraju nastavnicu koja ih je dovela i zasjela na kavi i jedva čekaju da smiju izaći van ... nakon toga stiže slika kristala ... cure se oduševile da ima kristala i u novigradu i odmah ih ugledale na plaži ... pričaju kako će sutra ponijeti sa sobom ruksake jer ih ima puno i misle ih sve pokupiti i donijeti kući ... ulovio me smijeh jer mi na stolu još stoji hrpetina kristala i fosila koje su iz ruksaka izvadile prije nego su krenule ... kuća će mi bit sva kristalizirana pa možda fakat poletimo jednog dana u neku drugu dimenziju

pauza ... ne čuju se više a onda ponovo stužu poruke ..."mama, ne mogu sada pričati jer sam upoznala četiri nove cure" a onda salva priče i detalja iz njihovih razgovora ... eto, i ta ledena korica je pukla i začas se zaboarvilo ono da neće nikoga upoznati jer ih je sram ... koja sam sretnica, pomislih ... kad sam ja prolazila kroz iste stvari, moji roditelji nisu imali tu privilegiju pratiti me i moći slušati sva moja ushićenja i veselja ... zahvaljujući novim tehnologijama, ja imam i cijeli dan sam provela kao u oblacima i kao da sam ja tamo sa njima .... stižu slike kako skaču po nekoj hrpi pijeska i po njima vidim da veselje nije odglumljeno nego stvarno - takve ih poznam ... uvijek u muvingu, nasmijane i radoznale ...

prije spavanja nazvou da požele laku noć i zamišljam ih same u svojoj sobi i kako im se odjednom čini da se svijet otvara i golica novim stvarima, poznanstvima, doživljajima ... a radionice nisu još ni počele ... šta će tek biti kad i to krene ...

i ponovo sms: mama, nazovi, zaboravila sam ti nešto reći .... moje su u pjevačkoj i likovnoj radionici ali su upoznale neku curu iz plesne koja ih je pozvala da se predstave i sudjeluju u plesnoj radionici pa me pitaju za mišljenje ... dali da odu jer nisu prijavljenje na nju i boje se da će tamo svi biti bolji plesači od njih ... super ako budu bolje, rekoh ... idite uvijek tamo gdje su bolji od vas jer ćete onda imati od koga učiti nove stvari ... izbjegavajte grupe u kojima ste vi najbolje jer ste očito u pogrešnoj grupi ... ok, mama, laku noć

jutros su nazvale da požele dobro jutro i pohvale švedski stol i nabroje šta su sve jele i kako ima brdooo zdrave hrane na koju su navalile ... a sada idu u radionice vesele, nasmijane, sretne što su tamo


srce mi je veliko ko kuća

kad sam puna dojmova, onda bolje preselit u svoju zemlju čudesa ... tamo gore se osjećam baš ko alisa i onda me prođe volja išta dalje pisati .... pizda ka onaj lik iz onog filma, ne mogu se sjetit imena ... onaj film kad su tipa od rođenja stavili u reality show pa na kraju skužio da mu je cijeli život bijo farsa i gulijo kulise oko seta ... užas !



prođeš tunel učka i ko da si prošao kroz portal i došao u neki drugi svijet ... ona rugoba od rijeke i opatijske načičkane rivijere nestane a krene zelemilo i priroda i rječice i zelema brda i simpatični gradići ... samo čekaš da odnekud izleti i king kong i počeška se po prsima, čeprka nos jer je oko njega izobilje i zaboli ga za sve drugo

al ajd, i u istri kad udariš obalu isto kao i sa ove strane tunela ... djeca mi u nekom turističkom naselju sterilnom za popizdit ... one su oduševljene time jer im je gušt izigravati samostalni život daleko od mene al ja sam bolesna od tih pločicama i parkinzima okružitih kojekakvh "laguna hotela" a sve isto i na isti kalup ... usput, na parkingu mi spizdili iz auta enc pa sam sinoć morala i to prijavljivati ...

al muka opet vratiti se kroz portal i opet jurit kraj rijeke i gledati te tone betona izlivene na najnemaštovitiji mogući način  ... povratak je bio dodatno mučan jer su zatvorili obilaznicu i morala sam na krk preko križišća ... jeeebate, nikad stići kući  al ajd, obzirom da sam sve nabrzinu odlučila, bar sam nakupila dobrih informacija ... drugi puta se ide planirano i opremito ... osjećala sam se goluždravo bez svoje kamping opreme u autu i psa ... i još obučena ko za šetanje po uredima jerbo sam mislila samo na koncert u crkvu ić al sam i to otkazala ... na kraju sam našla neke stare tenisice u autu i preobula se da mogu normalno hodati ... uf, sreća ... inače bih se vraga popela po lojtrama u zvjezdarnici da vidim sve što me zanimalo  pita korlević imam li šta protiv lojtri da mogu virit kroz onaj veliki prozor na kupoli kad ga je otvorio ... velim, imam, al eto i mene tamo gore  začas me prošo strah od visina  a kad je otvorio prozor, jebate pogledaaa na nebo i još bijo mjesec pun a okolo nema tragova civilizacije ... nu, sad imam još jedno mjesto na koje ću se vraćati

al ono što me oduševilo je kako oni to lijepo održavaju ... sami su sve izgradili i da ga jebeš, nije mi jasno kako taj projekt nije dobio niti jednu nagradu a one sterilne kockaste zgradurine vječito nagrađivane ... i moja struka je u kurcu al toootalno ... al koji detalji su im padali na pamet ! ... napravili su i udubinu u kamenoj fasadi za sovu ! jebote, kojem arhitektu bi to palo na pamet ? "


dakle, sada nakon sam se odmorila izlijeću sjećanja na jučerašnji dan ... jebote, kako volim te ljude koji ne stare nego ostanu ko klinci ... baš ko dva klinca ... kolega mi se rastrčo da mi pokaže sve, gdje radi, šta radi, otvarao mi svaku prostorijicu u zvjezdarnici i kad je nestalo stvari za pokazat, stane pa razmišlja i sjeti se ... izvuče jednu ladicu i veli, vidi ! komad meteora i stavi mi u ruku ... jebote, koji osjećaj držati u ruci komad neke daleke rasprsnute zvijezde ... težak i sjajan i rastaljen ...

veli on da ljudi ko budale gledaju u "zvijezde padalice" i zamišljaju želje a da znaju kako izgleda ta njihova "romantična" zvijzda, brzo bi ih prošla romantika ... a pogotovo ako ih opizdi u glavu        a fakat je težak komad obzirom na veličinu ... al ajd, sad imam dojam kako izgleda komad meteora da ga znam i sama prepoznati ako naletim na nekog

izgradili su i mali "stonhenge" i to pazili da bude što vjerodostojniji pa je svaki kamen naštiman da prati neki od upada sunčevih zraka ... po noći i na mjesečini djeluje predivno ... a koji gušt je bio šetati naokolo a oko tebe nema ljudi ... a ćukova ka u priči ... raj za ćukove ...

al  tek sada sam svjesna koliko smo mi to po otocima uništili zbog masovnog turizma ... istra me podsjetila na krk kakav je nekada bio kada sam tek doselila i sa kojim oduševljenjem smo otac i ja tabanali po njemu ko dva robinzona oduševljeni prirodom i divljinom ... sada su na krku sve to izgrađena područja i životinje pobjegle od nas  








e da, u jednom trenutku mi kolega nesto ... reko mi da ne idem nikuda da se će brzo vratiti jer se sjetio još nečega i otrčo u mrak ... i ode on a ja nastavila sama slikavati pun mjesec kad eto njega odnekud iz mraka i nosi lubanju srndaća i daje mi ... sjetio se da ih skupljam ... aaaaaa ! nisam vjerovala da mi ju hoće dati jer se vidi da su rogovi lijepo ulašteni ... eto, takve ljude volim kao prijatelje ... kad se sjete onoga što meni nešto znači i to kad najmanje od njih to očekuješ    baš mi je drago da sam ipak skrenula sa puta nazad unatoš umoru ... i to je znao ... reko mi je, vidjet ćeš, kad dođeš na zvjezdarnicu proći će te umor ... i prošao ... jebote, kako odmah živnem kad me se stavi u prirodu ... mene u biti umaraju ljudi i ljudske tvorevine koje su ružne ... to me baš iscrpi ... na kraju mi baš ono što sam htjela izbjeći ispao najbolji dio puta ... naravno, nakon trenutka kad sam vidjela djecu al čim sam vidjela da su tamo kao svoj na svome, prošla me briga za njih ... sad maštam kako ću im osmisliti još ljepše putovanje u istru  

a da, kako sam opičena na mjesec dobila sam i predivan plakat - kalendar al kad sam bolje pogledala, radi se o lunarnom kalendaru sa podacima o mjesečevim mijenama ... moram naći neko mjesto u uredu i objesiti ga ... na plakatu je slika snimljena teleskopom i baš krasan podsjetnik količni smo u cjelokupnoj slici ... ni mrva nismo, čak ni trun prašine ... a stalno se žderemo oko ničega umjesto da uživamo u životu dok traje

da mogu, sad bih ponovo sjela u automobil i zapičila nazad ...

a i javili mi da su mi našli enc i da me čeka na naplatnoj kućici na mostu ... nije bijo ukraden ... sram me reć kako mi je "nesto" ... to nek ostane misterij

cure se vratile oduševljenje ... pucam od sreće što ih takve stvari oduševljavaju ... krcato priča i jedna drugoj upadaju u riječ dok smo ručale a pripremila sam im gozbu da se počastimo zbog njihove male inicijacije ...


upoznale brdo novih prijatelja, oduševljavale su se vještinama druge djece i plakale su od ganuća kad je netko lijepo pjevao ili svirao ... to me najviše veseli ... uspjela sam im ugasiti ljubomore i zavisti zbog tuđih uspjeha i umijeća i znaju se veseliti i uživati i kad je netko od njihovih novih prijatelja bolji u nečemu od njih ... pričaju kako neka djeca tako lijepo pjevaju da su im suze tekle same od sebe koliko su uživale slušati ih ... veli mlađa, kao da je slušala anđele

pričaju kako su upoznali jednu curicu koja super svira flautu, sama si šije prekrasne haljine i pleše dok svira ... to ih je oduševilo ... kažu, mala počne svirati i skače ko livadi i izgleda kao neka lijepa vila... uf, kako mi je drago da se znaju diviti nekome bez zavisti ...  uživala slušati ih sa kojim oduševljenjem pričaju o drugoj talentiranoj djeci i koliko im je drago da su išle i na kraju plakale kad su se morale rastajati od novih prijatelja i sada non stop pričaju sa njima preko virtuale ...

starija kaže kako će joj sada ovi u krku koji se ničim ne bave biti dosadi ... e, da ... tako to ide al ne smije sada zapostaviti i ta prijateljstva ... a selekcija će i ovako i onako vremenom uslijediti prirodno ... i ona će drugima biti dosadna sa svojim pričama koje oni ne razumiju ili se ne mogu u njih uživjeti .... a one će dalje graditi nova prijateljstva sa ljudima koji su im slični ... i biti će im lijepo ... neće im nikada biti dosadno u životu a od ranih nogu će naučiti praviti pozitivnu selekciju ... nadam se da će to značiti i manje pogrešnih koraka i manje povrijeđenih osjećaja ... po nekoj logici bi trebalo značiti ... hm ... vidjet ćemo

sada jedva čekaju da idemo u višnjan da i one vide zvjezdarnicu i ponovo se vrate u istru kojom su oduševljene ... a i meni je drago da se polako vraćam starim običajima i navikama ali ne više sama ili sa pogrešnim osobama koje će mi kvariti doživljaj nego u najboljem mogućem društvu   nekad sam redovno posjećivala istru i sudjelovala na grožnjanskom ex temporeu ali me brak odvukao u drugom smjeru ... a i nije mi se dalo ići tamo više nakon mi se prikrpio moj bivši kojeg sam uvijek osjećala kao kuglu oko noge ... ništa ga živo nije zanimalo osim šopingiranje ... ja bih u prirodu i među ljude a on u šoping ... jeboteeeeee, dobro sam izdržala  ... sada ću skupa sa djecom ići i uživati ...  kampirat imamo gdje i neka se uče dalje biti otvorene novim iskustvima, znanjima  i prijateljstvima ...

a da, čim su uletile počele su istovarivati novu hrpu kamenja na stol ... jebate, mislila sam da će donijet tu i tamo koji komadić kristala a ono mi na stolu posložile pola kamenoloma    još kažu da se moraju obavezno vratiti jer je ostala neka ogrmna stijena od kristala koju nisu mogle slomiti jer nisu uzele svoj alat   .... al super kristale su našle ... u nekim komadima su i mini geodice ...

al smorene su do temelja ... sad odmor a onda nazad u dosadne rutine i među dosadne ljude    i to je iskustvo saznati ... da ti je netko dosadan ...  

dok se forum ne pogasi, neka ga umjesto mojih bilježnica ... ovo sve ionak pišem svojim curama ... počela sam im pisati a da one ni ne znaju još otkad su se rodile da ne zaborave tko su, odakle su i u kakav svijet su upale preko mene ... kad mene ne bude više bilo neka im ostanu priče iz njihovog  života kojeg su dijelile sa mnom ... krcato je po raznim bilježnicama al može i ovdje biti dio pa isprintam i uvežem ... ako im se ne svidi, uvijek će imati papira za potpalit kakav krijes  

dakle, jučer navečer mi je bio otac u posjeti ... kako ja tog čovjeka obožavam ... nije zato jer mi je otac al tu vrstu ljudi oduvjek volem ... čovjek ostario al u srcu ostao dijete ... pobjegne od moje mame i dođe se družiti i igrati ako ga mi prije toga ne posjetimo ... i ogromna razlika je kad dođe sam il kad dođe zajedno sa mamom ... njemu se isto ne da slušati vječito gunđanje pa onda pusti mamu da priča a on se isključi ... al kad dođe sam, onda se raspriča i rastrči po kući i hoće vidjeti sve šta radimo, šta smo radile, gdje smo bile ... njega veseli svaki kamen i fosil kojeg cure sakupe i pomno pregledava ... svaki crtež, svaki lonac sa cvijećem ... zna svaku biljku koja raste kod mene i uopće nemamo osjećaj da je sa nama dida nego se svi osjećamo kao djeca ... čim uđe prepozna koja je lubanja nova i zanima ga odakle nam jer uz svaku ide i neka zanimljiva priča o ljudima koji su nam je poklonili ...

na žalost, odnedavno više ne drži ni koze ni zečeve ni kokoši ... prestar je i slab da bi ih tendio i sad umjesto na svoj ranč dođe k nama ... ima još mali povrtnjak i uvijek nešto donese iz njega ... ja se još nadam da ću uspjeti reorganizirati život tako da jednom ponovim taj njegov projekat sa živinom ali za sada nema šanse ...

al najbolje mi je moja mama kako ona to sve vidi ... zove ona mene nedavno kad je stric umirao i žali se da je to sve od nezdrave prehrane ... i veli, mogli bi mi opet aktivirati ranč pa da opet imamo svega i svačega i budemo zdravi ... velim ja njoj, mogli bi, nego da čujem tko će se sve uključiti ... nakon toga slijedi tišina i proba ona opet sa svojim emocionalnim ucjenama svalit krivicu na mene ... jel, ja sam kriva ako se netko razboli i ne bude zdrav ... kao, kako sam ja prestala tenditi sve, opskrbljivati ljekovitim biljem, onda nitko više ničega nema a prije se jelo bogofski i naručivali čajevi po potrebi i željama ... jebote, ženi skroz normalno da ćemo se moj stari otac i ja samohrana mater dati opet u posao da bi još tri obitelji živjele zdravo al parazitski ... pitam, opet, hoćeš raditi i ti ? jel mi brat i šogorica imaju volje pomoć ? .... i odma krene salva isprika kako oni ne mogu jer rade i umorni su a i imaju dijete ... jelda, velim, za razliku od mene koja ništa ne radim a moja djeca su mi ukras ? ... pitam, mama, zašto ti ne ideš pomoć mom ocu, ti ne radiš i imaš vremena koliko hoćeš  ... jebote, njoj sad krivo što on više ne može a nije nikada otišla pomoći  al bi dobro i zdravo jela i još dijelila velikodušno i svojim sestrama ... al ne može ni ona jer mora čuvati netjaka ... jebate izgovora ... moje cure su u njegovim godinama naveliko pomagale i još guštale u tome, učile svašta o prirodi i životinjama ... baš mi bude žao mog oca na kakvu je ženu naletio .... al takav je i moj brak bio ... svo slobodno vrijeme sam sama kopala, tendila koze, muzla, pravila sir a moj bivši ni primirisat tamo gdje treba raditi ... al kad se postavljao stol, prvi bi sjeo i mmmkao kako je sve fino i kasnije se hvalio svojim prijateljima u americi kako on jako brine o svom zdravlju i jede samo organik ... sad se čudi što je odletio ka zadnji papak i cure mi kažu da mu je sada konzum menza

eto, i onda kažu obitelj je sve i moraš za obitelj sve učinit ... moraš vraga  ! veslalo me se godinama sa time, neće više nikada ... i moje cure znaju da je obitelj ne onaj tko ti je krvni srodnik nego koji ti pomaže i sudjeluje u tvom životu ... dobro sam se potrudila da im to zatefterim u mlade glave i da nikada ne nasjedaju kao i ja i rade ko marva da bi ljenčine lijepo živjele na račun njihovog rada ... raditi da, ali za sebe i za one koji se trude i tebi pomoći ali najviše sami sebi .... zato im nije ni žao što sam se razvela ... još su mi zahvalne ... popizdile bi da nam sad njihov dosadni otac po kući šeta i ometa nas ...

al zato se vesele mom ocu ... jučer mi mala priča kako se dida uvijek hoće igrati i crtati a baku ništa ne zanima ... pohvalila se kako je baka i nju lovila oko stola jer ju nije htjela slušati ... pričala sam kako sam ja tako malo malo bježala oko stola a baka me probala krotiti ... meni bude  drago čuti da ne slušaju baku jer znam koliko zna biti naporna i paranoična u svojim željama da djecu drži pod staklenim zvonima i ka porculanske lutke   i jučer kad mi je otac odlazio, veli mala njemu, nemoj baki reć da sam bolesna ... a bolesna je jer je zadnji dan ekskurzije skočila u bazen i još bacila i mlađu sestru u njega ... i neka je ... to im je bio kao začin na kraju svega i uvijek će se toga sjećati a meni je bilo gušt slušati kad su mi pričale ... a baka će im žifce spiliti zbog toga ako sazna ni njima se ne sluša to pilanje

pričamo jučer nešto o djeci u školi i kako se neki ničim ne bave i samo pimplaju po svom mobitelu ... velim ja njima da ne smiju nikoga osuđivati ako im nije po volji jer su i druga djeca samo produkt i kopije njihovih roditelja i nemaju od koga naučiti bolje ... ako im netko ne paše, neka se maknu i gotova priča ... uvijek imaš izbor ... a starija pita, pa kako onda da ja nisam kao njena baka ... i brzo se sjeti i sama odgovori, ah, da, ti si izabrala biti kao dida ... i onda nastavi, uf, sva sreća ... zamisli da si kao baka ... onda bi me i ti lovila oko stola  umrem od smijeha kako one to povežu ... curi drago da ne mora bježati od mene a od bake može jer je brža i nema šanse da ju ulovi ... sad nek odboluje posljedice skakanja u bazen u odjeći na miru i bez nametanja krivice ... da sam ja bila tamo sa njima i ja bih se bacila skupa sa njima ... vrijedi svake grlobolje i nosa koji curi a o izostanku iz škole da ne govorimo

lenina tema me potaknula da progovorim o svojim stvarnim uzorima u životu ... nekada su bili živi i bili mi uzori ... ono što je čudno, bili smu mi pomoć i nakon su umrli

Vesna je bila moja prva nastavnica iz umjetnosti koje je ostavila ogroman pečat na mene ... do tada sam voljela crtati, šarati, mazati bojama ali tek nakon njenog prvog sata sam shvatila zašto to volim ... nakon sam odslušala njen prvi sat, shvatila sam da svijet vidim drugačijim očima i zato imam tu potrebu bilježiti to što vidim ... do tada sam šutjela o tome jer su me svi oko mene ušutkavali kad bih progovorila i rekli da mi je mašta bujna i da to treba ugasiti da se ne razočaram previše u životu ... doslovno su mi govorili da skinem roza naočale ...

ali Vesna nije ... ona je vidjela svijet isto kao i ja ... počela sam joj se tajno diviti zbog toga ... zbog njene hrabrsti što se usudi tako javno i otvoreno govoriti o tome iako je nitko živ nije slušao ... cijeli razred je bio nju zaljubljen zbog njenog izgleda ... bila je najljepša žena koja je hodila krkom ikada ... svi su je samo gledali ali rijetko tko slušao ... u biti, sada pozdano znam da ju nitko nije slušao jer sam kasnije iz razgovora sa svojim tadašnjim kolegama skužila da su je svi samo gledali ... tek kasnije sam skužila koliko dobar fizički izgled može biti i prokletstvo za tako suptilne duše kakva je ona bila

godinama sam gledala tu predivnu ženu kako sjedi sama po stijenema u okolici krka i slika, crta i izlaže u svojoj galeriji ... za mene je ona bila kao neka mater gea - ona koja razumije sve što ja osjećam a nisam znala kako izraziti ... osjećala sam se toliko nevrijednom njene pažnje i iako sam se željela i kasnije javiti, nisam se usudila ... nikako nisam sebe dovela do toga da se osjećam dovoljno vrijednom uputiti joj bilo kakvu riječ --- šta da joj kažem ? joj, kako lijepo slikate ? crtate ? užas samo pomislit koliko bih glupo ispala u njenim očima da sam to napravila ...

godine su prolazile i nas dvije se mimoilazile ... a onda je jednom moj bivši onako bedast ušao u njenu glaleriju i upoznao se sa njom a onda budalasto počeo pričati o tome kako je i on oženjen za slikaricu ... rekao joj je moje ime i poručila mi je preko njega da joj se javim ... bila sam ljuta kad mi je prenijeo poruku ... on pojma nije imao zašto ... mene je bilo sram njoj uopće reć da slikam jer su njene slike bile predivne .... ali, na kraju sam se usudila kročiti u njenu galeriju ne kao anonimni posjetilac nego kao netko tko će joj prići i razgovarati sa njom

nakon toga je sve išlo kao po loju ... odmah smo postale bliske po pričama, po osjećajima, po viđenju svijeta oko sebe ... ostala sam šokirana što me se sjećala i još kada mi je rekla da je i ona mene stalno pratila pogledom kad smo se susretale i pitala se u kojem pravcu sam otišla jer me zapamtila kao jednu od učenika koji su razumjeli ono što je ona predavala ... bila je užasno usamljena žena ... udata za advokata koji nije pojma imao o tom njenom pogledu na svijet, na slikarstvo, na umjetnost općenito ... za njega je to bio samo izvor zarade i način da se turistima uvale lijepe krčke vedute na platnu ... jedna kava, druga i onda smijeh koliko smo se obje ustručavale napraviti prvi korak ... a njena galerija ... uff ... na zidovima su bile slike krčkih veduta, jedna ljepša od druge ali onda mi je pokazala šta slika za svoju dušu ... krila ! obožavala je slikati krila u raznim bojama ali te slike nikoga nisu zanimale a ni ona se nije turdila nuditi ih ikome ...

njena priča nije bila nije niti malo bajna ... niti malo ... bila je izuzetno inteligentna žena koju su obitelj i okolina sustavno uništavali a ona se nije znala obraniti od toga ... umjesto da se postavi i obrani od objeda, vulgarnosti u koje su je svi pokušavali uvlačiti, povlačila se ... a onda se jednog dana toliko povukla da je odlučila napraviti konačni korak u tom povlačenju

dobro se sjećam tog dana kada sam ju zadnji puta srela ... srele smo se u obližnjem dućanu i ja sam kupovala vreću krumpira ... pogledala me kako vučem tu vreću sa malim djetetom u košari na leđima i pitala gdje mi je muž i zašto to teglim sama ? ... samo sam odmahnula rukom i kasnije smo se dogovorile da ćemo na kavu .... bio je predivan proljetni dan, život se budio i ja sam po običaju bila prepuna energije i sretna što ću na kavu sa kolegicom koja mi je bila bliska po mnogočemu ... a ona me sa prijekorom gledala kako teglim i dijete i vreću krumpira uz svoju ulicu i rekla mi, nemoj dozvolit da ti netko nameće toliki teret bez da ga dijeli sa tobom ... i izmakla iz mog vidokruga

ali, prošao je jedan dan, dva dana, tri dana, i nismo se čule ... četvrti dan sam odjednom u uredu osjetila užasan nemir i neuobičajeno za sebe, odšetala do kioska samo da se smirim i kupila novi list kojeg nisam nikada kupovala ... vratila sam se u ured i dalje nisam mogla skoncentrirati na posao i krenem listati novine ... ništa bitno nisam našla listajući i na kraju stignem do osmrtnica i taman da ću ih kao i uvijek okrenuti bez pomnijeg zagledanja kad me poznato lice navelo da se sledim ... Vesna ! nisam mogla vjerovati ... pa kako ? zašto ? tupost do boli ....

kad tako netko vama blizak iznenada ode i to vam je prvo takvo iskustvo a nemate kome to reći jer nitko nije ni bio svjestan te vaše bliskosti, najgore je to što sve prolazite sami ... nitko oko mene pojma nije imao koliko smo si bile slične i bliske ... nitko ... pa ni moj bivši, moja obitelj, prijatelji ... došla sam kući bez riječi, odradile sve rutine a onda se spremila na sprovod ...

bio je to najtužniji sprovod na kojem sam ikada bila ... nije se nitko pojavio osim njenog supruga ... nije joj došla ni njena najbliža obitelj, majka koja je još bila živa al je se odrekla jer se nije slagala sa njenim životnim stilom umjetnice, izborom životnog partnera, koječim ... došle su krčke babe kojima je to bio opisa radnog mjesta ... stala sam među njih i slušala razgovor da saznam kako je umrla ... nisam imala koga ni pitati ... i opet ništa ... samo tračevi i nerazumijevanje žene koja je otišla ... nitko na tom jebenom sprovodu nije ništa znao o njoj ...

krenulo je spuštanje lijesa u raku i trubač je zatrubio " za svaku dobru riječ" ... tu sam se raspala ... ali skroz ... njen suprug i ja samo bili jedini koji smo se raspali ... on nije mogao hodati jer je bio bolestan i u godinama pa su mu primaknuli stolicu kraj groba a ja sam probala ostati na nogama a padalo mi se ... i dalje mi nije bilo jasno kako je umrla ... tek nekoliko dana kasnije sam iz tračeva saznala da se ubila ... ljudi su krenuli sa tako groznim ogovaranjima da sam obećala da ću joj osvjetlit obraz na način koji sam jedino znala ... kroz sliku ...

tada sam još sudjelovala na božićnoj izložbi krčkih slikara i redovni motivi su bili masline, barke i isus na raspelu ... ja sam naslikala Vesnu i bez jebemti ovjesila baš za Božić i nek cijeli grad vidi osobu koju su svi ogovarali, crkva proklela kao samoubicu a nitko je nije poznavao ... prekrasnu inteligentnu ženu koja je bila sto gradi iznad svih i zato su je svi i mrzili ... kada je bilo otvorenje, svi su zaobilazili te slike, ali je polako vino udarilo u glave i ljudi su krenuli pitati o mojim slikama i ja sam im pričala priču o Vesni koju sam poznavala ... bilo je par njih koji su pognuli glave i osjećali se krivim ... netko je rekao da je osjećao da je usamljena i koliko je usamljena i da mu je žao što nikada nije uzeo vremena da se zaustavi i popriča sa njom ... svi su znali da je sto puta bolja od njih i to su joj zamjerali ... zamjerali su joj na njenoj dobroti, istančanom ukusu, na ljepoti .... nakon toga su svi krenuli tako pričati o njoj ... meni je srce pucalo od tuge - znači svi su znali da su je ubijali pomalo i na koji način ali nitko nije ništa učinio za njena života ... zgadilo mi se sve skupa ali sam bila sretna što sam okrenula zloguke tračeve u drugu stranu i o njoj više nikada nisam čula niti jednu ružnu riječ ... vjerojatno ih je bilo ali se bar nitko nije usudio meni je reći ...

friško nakon sprovoda sam redovno obilazila njen grob i palila svijeću, nastavljala u mislima naše razgovore koje smo samo nas dvije razumjele ... u jednom trenutku sam osjetila da me prže leđa i okrenem se i oči u oči susretnem sa idiotom od lokalnog župnika koji je u mojoj roditeljskoj kući izvodio egzorcizam nakon famozne 1991 kad su takvi kao on dobili krila ... jebote, zgadilo mi se kad sam skužila da me stalkira i to na grobu meni drage osobe ... bit će sam i tada bila za njega oličenje sotone i čekao da dobije materijala da to i dokaže ... kad sam ga ugladala i shvatila šta radi, ustala sam odlučno i krenula prema njemu gledajući ga direkt u oči ... čovjek se sav unezvjerio, krenuo šeprtljati i praviti da ga nešto na obližnjem zidu kapelice strašno zanima ... mislila sam da će se upišati u gaće od neugode ... ali nisam ga napala, prošla sam kraj njega kao kraj turskog groblja i bilo mi je dovoljno njegovo šeprtljanje ... nakon toga me godinama nije htio pozdraviti po gradu a ja njega sa guštom i na glas veselo i zvonko ... pizda od čovjeka, eto ... boji me se i zazire od mene i treba tako

ali, mnogo godina nakon toga i meni se naredalo sranja u životu ... i to takvih da sam šokirana od svega ostala sleđena i punih 7 dana nisam mogla spavati, jesti niti uzimati tekućinu ... osjećala sam kako iz mene istječe životna energija i koliko god sam se trudila stati na noge, nisam nalazila snage ... ležala sam tako nepomično satima u roditeljskoj kući gdje sam dovela djecu na ručak i tjerala samu sebe da ustanem i prihvatim sve onako kako jeste zbog svoje djece ... bila sam sto posto uvjernena da nikada više neću povratiti vjeru u ljude, nikada se više neću nasmijati, ali moram ustati zbog djece ... odglumit ću život i to je to ... i ležeći tako krenem sa molitvom u kojoj sam molila da mi se da snaga da odglumim život samo da ispunim svoju svrhu majke ... jebalo mi se za sve živo osim za svoju djecu ... nemam pojma koliko sam dugo molila ali odjednom sam upala u neko stanje svijesti koje nazivam vizijama ... u tim vizijama mi se pred očima pojavila Vesna, živa i nasmijana i predivna kakvom je bila ... a onda me krenula uvoditi u svoju glavu, u stanje svijesti u kojoj je bila kad se ubila i tu su krenuli takvi užasi da sam pomislila kako nije ni čudo da se žena ubila ... pa tko bi joj zamjerio nakon sam dobila uvid u ono što se dešavalo u njoj ? do tada sam mislila da je psihička bol koju sam ja osjećala bila najgore moguće ali tek onda sam vidjela da ima i gore ... i čula sam ju kako mi govori bez riječi kako ću ja preživjeti jer imam zašto i imam snage u sebi ... odmaknula se od mene i ja sam odjednom došla k svijesti ... njen lik je nestao a ja sam ustala i jedva došla do trpezarije u kojoj su sjedila djeca za ručkom i natjerala se jesti ... za ručak su bili inćuni i jedva sam pojela jednog ... žvakala sam ga kao da je bio opanak a ne moja omiljena riba i teškom mukom tjerala da progutam svaki zalogaj ... nakon prvog prožvakanog sam počela osjećati kako mi se vraća snaga ... jedva sam pojela još jednog i skoro povratila ali nisam i sa te dvije mrve od ribica vratila mi se želja za životom ...

povela sam djecu kući i sjetila se svojih čajeva ... do tada nisam mogla ni vodu piti jer bih ju povratila od muke ali sam čajeve kuhala i pila najprije žlicom a onda na litre i to me vratilo u život ... nakon sedam dana sam bila ne samo zdrava i puna života nego jača nego sam bila prije toga ... ne znam da li bih uspjela u tome da mi se u snoviđenju nije pojavio lik Vesne koji mi je pokazao užas gori od mog i svojim umirujućim glasom rekao da ustanem jer ona zna da ja to mogu ... nakon čega sam ustala i krenuo je moj potpuni oporavak a da nitko nije znao kroz šta sam uistinu prolazila i prošla ... i nisam bila u pravu ... ubrzo nakon toga sam se smijala od srca i sa guštom i počela žvijeti život punim plućima ali sa novim pravilima kojih se i dan danas držim ... Vesna je samo jedna od ljudi koje sam poznavala koji su me naučili živjeti punim plućima iako ona to sama nije znala za sebe ... ali sada znam da joj je dobro i da je konačno sretna

Vesni

Vesna kao da je bila zarobljena u Dogvilleu. Žao mi je što se nije obračunala s njima poput Grace.

ligeja je napisao/la:Vesna kao da je bila zarobljena u Dogvilleu. Žao mi je što se nije obračunala s njima poput Grace.

nisam gledala al sada ću odgledati ... iako, nije Vesna bila samo žrtva primitivne okoline ... nju je na kraju najviše sjebo onaj koga je najviše voljela i najviše mu dala i najviše se odricala zbog njega - njen muž ... a i saznanje da mu je bezuvjetno vjerovala i sve svoje životne odluke činila njemu u korist što joj se na kraju obilo o glavu jer se on pred kraj svog života pokazao kao sebičan gad ... zato me uopće ne čudi da je moja podsvijest u mojim najgorim trenucima u životu i kada sam morala donositi neke važne odluke u životu prizvala baš nju i njenu životnu priču ...

al poanta je, ne postoje bezuvjetne ljubavi niti ikakvi bezuvjetni međuljudski odnosi koji se baziraju samo na "nebeskoj" ljubavi ... mora postojati ravnoteža i u davanju i u primanju ... ako toga nema, kad tad dođe do plime svih nakupljenih razočarenja i mnogi se u toj plimi utope ... Vesna je jedna od tih

Nažalost, primijetit ćeš da i u tome možeš povući paralelu s filmom. Priča o Vesni prilično me je dirnula. Neki ljudi toliko su dobri i toliko im je neshvatljivo da im obitelj / osobe koje vole / mogu nauditi da i pri kraju misle kako je problem prvenstveno u njima samima. Tu bih možda dometnula i vlastitu generaciju koja je bila predobro odgajana, u smislu, savršene pristojnosti, mučaljivosti, nenametljivosti, razmišljanja u stilu "stariji znaju bolje, ne prkosite im, slušajte, vaši talenti će se prepoznati, bla, truć". Zaboravili su nam pritom reći da živimo u subidealnom svijetu (čitaj: šupku). Dogville nije samo grad, određena zajednica. Dogville je i ovaj neoliberalni kapitalizam u kojem "Vesne" naprosto nestaju.

P.S. možda će ti pomalo smetati oskudna (kazališna) scenografija filma, ali mislim da ćeš vrlo brzo zaboraviti na nju jer ćeš si sama dočaravati prizore. To mi je najbolji Trierov film. Ono sranje od Antikrista i Nimfomanke je naprosto neprobavljivo.

ligeja je napisao/la:P.S. možda će ti pomalo smetati oskudna (kazališna) scenografija filma, ali mislim da ćeš vrlo brzo zaboraviti na nju jer ćeš si sama dočaravati prizore. To mi je najbolji Trierov film. Ono sranje od Antikrista i Nimfomanke je naprosto neprobavljivo.

upravo gledam film i jako je zanimljiv ... ne smeta oskudna scenografija jer je u biti kao da gledam kazališnu predstavu ... al nije to Vesna ... niti slučajno ... ona nije bila došljak nego otočanka koje je bila iznimka među drugim otočanima ... i nije se nikome nudila niti tražila ičiju naklonost ... dapače, čim bi vidjela da ju netko neće, sa ponosom je odstupala i sve u stilu, pametniji popušta ... to joj je bila najveća greška ... bila je odlična nastavnica iz umjetnosti ... al baš odlična i rođena da to bude ... ali, na to mjesto je pretendirala ljubavnica tadašnjeg direktora škole i krenulo je šikaniranje samo da ju se natjera da sama da otkaz ... i ona ga je dala kada je saznala o čemu se radi ... tu je ona radila greške ... jebate, da sam bila na njenom mjestu odgrizla bih glavu i tom direktoru i njegovoj ljubavnici ... ona nije htjela prljati ruke pa je sama dala otkaz kad je uvidjela koju igru su joj smjestili ...

a onda je išlo dalje ... daš poruku svima da ćeš lako odstupiti samo ako te se malo odgurne i završiš odgurnut do kraja ... zato je ona mene voljela ... uživala je slušati moje priče ... jer sam u tome bila njena čista suprotnost ... ali po drugoj strani, strani naše bračne situacije su bile skoro pa iste ... i ona se udala za puno starijeg muškarca i vjerujući da se radi o ljubavi i razumijevanju ... i srodnim dušama ... ali je bila previše submisivna ... zato je mene gurala da to ne budem jer je znala gdje griješi ... šta god je njen muž zamislio, ona je ispunila jer je vjerovala u ljubav ... on ju je nagovorio da da otkaz kao nastavnica i posveti se svojoj najvećoj ljubavi - umjetnosti .... ona je htjela imati djecu, on nije jer je već imao kćer i pristala je i na to - odrekla se majčinstva da njemu ugodi a ne sebi  ... na kraju je i tu njenu ljubav do umjetnosti prostituirao i nagovorio je da slika krčke vedute jer se bolje prodaju a to je nju ubijalo u pojam ...

na kraju je završila sa muškarcem koji je bio na samrti i kojem je trebalo gooodinama doslovno mijenjati pelene i kupati i hraniti kao malu bebu ... i to je radila iz ljubavi ... al ju je satralo to kada je saznala da ju je ljubav njenog života prodala preko odvjetničkog sporazuma u kojem je prodao kuću u kojem su živjeli a kupljena je nakon je ona prodala svoju djedovinu i to tako što će kuća pripasti novim vlasnicima nakon njegove smrti  ...  dalje, prozvao ju je nesposobnom živjeti samom i osigurao joj mjesto u staračkom domu koji će se plaćati njegovom mirovinom ... jebate, kad je se sjetim prije nego se ubila, ne da nije bila za starački dom, nego je tek trebala zaživjeti, puna snage, života, da nije bila takva vraga bi mogla brinuti od svom mužu   al jebate, ti prikriveni ljuborci i posesici uvijek imaju asa u rukavu ... on jednostavno pred smrt nije mogao zamisliti da nju još čeka život bez njega i nedobog, sretan i iskoristio je svoje odvjetničko umijeće i ne znajući da joj je zabio time čavao u lijes ...

kada je to saznala, ostala je šokirana jer je mislila da će se on iz ljubavi do nje pobrinuti da joj sve ostane i da još poživi i nakon njega koliko joj je suđeno .... probala je poništiti taj ugovor ali nije uspjela ... nakon toga se ubila ... shvatila je da je ona u tom braku voljela, a nije bila voljena nego je bila nečije posjedništvo čiji život se diktirao ugovorima ... to nije mogla sebi dozvoliti, opet je proradio njen ponos i otišla je prva i ostavila svog supruga na skrbi staračkom domu ... ni prvi ni zadnji puta da nije dozvolila da ju se blati iz niskih pobuda ...  zato je on onoliko cvilio na njenom grobu ... nije njemu toliko bilo žao nje, nego samog sebe i šta ga sve čeka sada kada nje više nema da ga pazi i tendi i mijenja pelene ... ali, da je moglo i drugačije, moglo je ... trebala ga je spizdit u starački dom čim više nije mogao sam pišat i srat a onda ga voljeti izdaleka i iz ugodnosti doma kojeg je zaslužila imati  

i ona je imala predivan vrt i povrtnjak i sa ponosom mi ga pokazivala ... i u tim najtežim trenucima je znala sebi naći užitke i uživati u životu sama i bez da ikoga opterećuje ... sjećam se kada mi je rekla da joj je najteže kad joj muž doživi neki delirij i padne na pod pa ga mora podizati  ... rekla sam joj da me nazove, pomoći ću joj, živjele smo vrlo blizu i nije bio neki problem ... a onda bi me pogledala svojim očima srne i rekla, "ne budali, imaš ti dovoljno toga na brizi i ne pada mi na pamet nametati ti i svoju ... ne brini, snaći ću se sama kao i do sada" ... nije me nikada zvala da joj pomognem ali sam kasnije čula da je često noću znala sjediti sama na klupici u obližnjem parku i plakati da ju muž ne vidi koliko joj je teško ... i toga ga je htjela poštediti, koliko joj je bilo teško da ne pati što joj je postao opterećenje  ... a on nju prodao skupa sa kućom koju je ona pola posjedovala al nije mogla dokazati jer je on bio odvjetnik i sve smislio tako da ne može pobiti njegovu riječ ili mora uložiti brdo truda i novaca i vremena da pobije ... eto, pa ti onda daj sve jednoj osobi i igraj samo na jednu kartu ... al sam joj zato ja zahvalna jer mi je dovoljno ispričala tokom svog života da kasnije znam gdje sam i kako sama griješila ... ako me može sada vidjeti, vjerujem da je ponosna na svoju učenicu

al priče nam se  užas podudaraju glede mnogo stvari osim rezimea ... kada sam nakon par godina od razvoda i kada su se strasti stišale upitala svog bivšeg gdje sam najviše griješila što se tiče svega po njegovom mišljenju , on mi bez grča na licu rekao da je od mene očekivao da budam lijepa umjetnica koja slika na terasi i to je bilo jedino gdje sam ga iznevjerila ... jebote, jesam se nasmijala ... kako da ne ? a račune plaćati, hranu kupovati  i skrbiti za djecu nam je trebao miki maus  o starim papcima i njihovim iluzijama  al zato sada imam i vremena i volje ne samo slikati nego i djecu svoju podučavati u tome i živjeti život kakvog sam samo sanjati mogla ... Vesna se debelo zajebala što se odrekla majčinstva ... i to mi je na kraju rekla ... bojala se da time ne pokvari svoj brak i izgubi partnera .... jebat ga ....  da jeste, možda bi i sada zajedno sjedile i smijale se našim životnim zgodama i nezgodama  umjesto da pišem posthumne priče o njoj ... ali i to je život

gledam dalje film i niti malo me ne asocira na Vesnu iz moje  priče ali me strašno asocira na forume a pogotovo ove koji idu pod zajedničkim nazivnikom "kultni" ....  super metafore, parabole, paradentoze  i dijaspore

eto, ako se kome da pogledati film, ovako nekako se meni čine kultni forumi ... ali pljuuuunuto isto

Pa ovo što si napisala o Vesni, vrlo je slično i Grace (tijekom većine filma). Kvalitetna osoba koju pomalo mrze i izrabljuju zbog toga, a sve pod krinkom nekakve ljudskosti. S time da je Grace ipak načinila obrat i gadno im se osvetila. Mogle bismo reći da su njeni moralni principi, ipak, bili svojevrsna arogancija (drugima je opraštala ono što sebi nikada nije htjela). U ovom dijelu Grace i tvoja Vesna se definitivno razdvajaju jer Vesna je autentično dobra i principijelna osoba. Grace bih mogla, nakon onog posljednjeg dijela, usporediti s Dorothy u Plavom baršunu. U prvi tren vidimo je isključivo kao žrtvu onog psihopata, no kako film odmiče, shvatimo da Dorothy i uživa u njegovom sadizmu, zapravo, ravnopravno u njemu sudjeluje.

ligeja je napisao/la:Vesna je autentično dobra i principijelna osoba

hvala na ovome ... takvom je i ja pamtim iako mi je žao da je bila baš toliko ponosna, dobra i principijelna ... ali mi je drago da sam uspjela prenijeti priču o njoj tako da je i ljudi koji je nisu poznavali osjete na taj način

a o filmovima ćemo isto ... ima dodirnih točki ali to ima svaka priča o ljudima ... ne postoji čovjek čija priča nema dodirnih točaka sa nečijom drugom

prije dvije godine su na jednom školskom pregledu ustanovili da mi mlađa kćer ima slabiji vid i odemo mi kod okuliste za djecu u rijeci, neka kao najbolja na tom polju i rekli da je najbolje otići najprije kod nje da nam ustanovi dioptriju ... i odosmo ... veli žena, mala vam je kratkovidna, ima fanj diptriju, - 2,5, dobila naočale i moramo svakih 6 mjeseci na kontrolu ... veli žena, sa tim minusima je sranje jer rastu i povećavaju se sa godinama pa da računamo na to ... mislim si, ajd odjebi, sad ćemo mi pojačat neke stvari u prehrani, malo vježbati vid, tjerala malu da gleda oko sebe, poticala ju da istražuje i koristi oči i tako to ... već sam kroz druge priče ispričala kako se zahaklala za mnoge stvari

ajd, mislim si, neću sad za svaku kontrolu u rijeku, ima okulista i u krku i krenemo njemu ... neki tip koji dolazi iz rijeke par puta tjedno i baš ofrlje obavio pregled ... nakon prvog pregleda kaže, pojačala se dioptrija na - 3,0 ... meni pozlilo ... pa kako tako mnogo za tako kratko vrijeme ... ne daje nikakvo objašnjenje nego, uzmi kako ti je rekao i to je to ... al baš sam odugovlačila sa odlukom o nabavi novih stakala za malu ... nikako se pomiriti sa time i stalno malu ispitujem da li sama osjeti da joj se vid pogoršao da joj naočale nisu dobre, al jebat ga, šta dijete zna ... veli kako je bilo, ne zna ...

prošlo par mjeseci i mala mi razbije naočale u školi ... ajd, mislim si, idemo opet onoj najboljoj al ne mogu naći njene nalaze ... ne mogu naći ni onaj prvi a ni ovaj iz krka ... i odemo na blef ... okulistica me odmah napizdila jer nismo imale prethodne nalaze a njoj pao sustav i izbrisalo joj se sve iz kompa i sada mora obaviti pregleda kao da je prvi ... jebat ga mislim si, obavi, šta sad kukaš ?

i opet ona meni kako je mala kratkovidna i kako joj se zasigurno dioptrija povećala u međuvremenu i da je to normalno, obavila baš temeljiti pregled i veli, mala vam ima dioptriju - 1,50 i to je to


i sad si mislim, jebote, tko je tu lud ?  il ja ne kontam tu njihovu matematiku al mense čini da joj se smanjila diptrija ... probam objasniti doturici da nemam nalaze ali ih se jako dobro sjećam ... i dam joj polomljene naočale da ih pogleda i skine diptriju sa njih a ona mi odbrusi, da nema ona vremena za moje priče nego je onako kako je sada rekla i nek čuvam sada nalaze i donesem ih na idući pregled ...

zašto imam osjećaj da će mi sada isplivati negdje i oni stari ? al čemu to pokazivati ? meni je drago da se maloj smanjila dioptrije a ne povećala kako su me ubjeđivali ... al da sam se izmorila čekajući na pregled i špacirajući kroz rijeku, bome jesam ... odviknula sam se od gradskog života skroz iako sam nekoć uživala u njemu ... ne bih mogla više nikako tako živjeti ... buka u gradu je  užasno glasna ... gledam ljude oko sebe i ne kužim kako im ne smeta .. jebote, nemreš misliti od buke prometa ...

kad smo se vraćale automobilu, mala mi kaže isto ... zamisli mama da ovdje živimo i da nam stalno automobili idu pod prozorom i samo to čuješ cijelo vrijeme ... za nju znam da će se kad tad i na to priviknuti i da će joj biti ok ... isto tako sam i ja ... al kad odrasteš i ponovo se vratiš prirodi nema šanse ikada poželjeti ponovo živjeti u gradu ... sve djeluje užasno prljavo i sivo i glasno i bučno i besmisleno ... sada mi je nepojmljivo izaći iz kuće a ne čuti zvukove prirode ... uvenula bih bez toga u svakodnevnom životu  

Glista je napisao/la:

ligeja je napisao/la:Vesna je autentično dobra i principijelna osoba

hvala na ovome ... takvom je i ja pamtim iako mi je žao da je bila baš toliko ponosna, dobra i principijelna ... ali mi je drago da sam uspjela prenijeti priču o njoj tako da je i ljudi koji je nisu poznavali osjete na taj način

a o filmovima ćemo isto ... ima dodirnih točki ali to ima svaka priča o ljudima ... ne postoji čovjek čija priča nema dodirnih točaka sa nečijom drugom

I zasto, tada, te slicnosti ne urode necim lijepim? Zasto se prometnu u gadosti?

ligeja je napisao/la:

Glista je napisao/la:

ligeja je napisao/la:Vesna je autentično dobra i principijelna osoba

hvala na ovome ... takvom je i ja pamtim iako mi je žao da je bila baš toliko ponosna, dobra i principijelna ... ali mi je drago da sam uspjela prenijeti priču o njoj tako da je i ljudi koji je nisu poznavali osjete na taj način

a o filmovima ćemo isto ... ima dodirnih točki ali to ima svaka priča o ljudima ... ne postoji čovjek čija priča nema dodirnih točaka sa nečijom drugom

I zasto, tada, te slicnosti ne urode necim lijepim? Zasto se prometnu u gadosti?

kako s kim i kako kad ... kod mene su uglavnom samo pozitivna iskustva kada sam tražila one slične sebi ... rijetko sam se razočarala ... zapravo, skoro pa nikada ... al razočarenja sam doživjela tamo gdje nije bilo stvarne sličnosti nego one odglumljene ... uf, tu onda zna biti baš gadarija al dok sam bila mlađa ... sada nema ni tu toga ... piše mi u potpisu ... ako neće takav od mene odjebat, nek i dalje stoji na istom mjestu, odjebat ću ja i to sa guštom i bez puno riječi


tako ja gledam na stvari i dalje toplo preporučujem isključivost kao životni moto, ali ne prije itekakvih iskrenih introspektiva na osobnom nivou ... međuljudski odnosi su užas komplicirani ali baš zato je i njihovo spontano događanje, nalaženje i građenje zanimljivo i rado razmišljam o tome ... da je jednostavno bilo bi dosadno ...

jako dugo sam živjela u uvjerenju da religije treba tolerirati i da svak ima pravo vjerovati u šta ga volja ... al jebat ga, ne mislim više tako ... sada mi je sasvim jasno da su religije najviše krive za hiperprodukciju pasivnih ljudi kojima se od malena ugrađuje program koji odgovara nekom drugom i to isključivo u svrhu manipulacije ljudima ...

baka mi je bila velika vjernica i katolkinja i preko nje sa m o vjeri naučila sasvim drugačije stvari ... svako veče je iskreno molila i do zadnjeg dana joj je to ostala navika ... nije mogla zaspati bez da ne umiri misli, probudi nešto pozitivno u sebi i to u mislima proba preslikati na sve njoj drage ljude ... al u crkvu je odbijala ići ... govorila je kako je tokom rata imala prilike vidjeti i svjedočiti da u crkvi boga nema i da su svećenici često gori nego ostatak ljudi kojima drže propovjedi

tokom rata je imala kolegicu koja je začela sa nekim fratrom i rodila dijete ... pričala je kako su u ratu svi bili gladni, doslovno su se odijela trampila za jaje ili šaku brašna, al kod te kolegice je uvijek bila puna kuća hrane - ali i fratara   njoj se valjda zgadilo to saznanje da ne samo da ne žive ono što propovjedaju nego su sposobni gomilati hranu kad sav ostali svijet gladuje ... i tako se naredalo sličnih priča i žena jednostavno odustala od crkve ali nikada nije odustala od svoje vjere ...

danas slušam svoju djecu kako mi prepričavaju neke svoje razgovore sa kolegicama i jasno mi je da će tu dolaziti do težih razmimoilaženja po pogledima na svijet ... svi se boje toga da će nas u budućnosti čipirati i na taj način nas kontrolirati misli a koliko vidim, odavno je to čipiranje započeto ... kroz kojekakve vjeronauke se djecu uči NE RAZMIŠLJATI svojom glavom, prihvaćanje dogmi i neutralizira ih se u svakom pokušaju postavljanja sasvim logičnih pitanja ...

sjetim se svojih razgovora sa svojom najboljom prijateljicom iz mladih dana ... kada smo postale teenagerke, nju su otac i mati jedan dan isprebijali ko vola u kupusu jer su je zatekli kako šeta sa dečkom i drže se za ruke ... dobro se sjećam kada sam ju posjetila nakon toga ... pričala mi je kako su je šutali po hodniku, mlatili kako je tko stigao i nakon toga je pala najprije u depresiju a onda ju je ulovila teška ogorčenost do roditelja ... meni nije tada bilo jasno zašto bi itko tako postupio do svoje kćeri koja je bila primjerna učenica, nikad nikakvih problema sa njom i sve samo zato jer se eto, sa svojih 18 godina zaljubila i našla dečka ... ja sam u to vrijeme odavno imala dečka i nikad mi nije padalo na pamet da je to nešto ružno ... sledila sam se kada mi je pričala šta joj se dogodilo i sjećam se dobro da nisam znala šta joj reći ... šutila sam i slušala njene izljeve bijesa i plača i nemoći ... i kad god bih pitala zašto su joj to napravili, odgovor je bio isti: njima vjera to brani ? ... jebate, šta ti brani ? nije mi znala odgovoriti ... brani joj sve ... biti sretna, biti zaljubljena, imati dečka, nositi repić jer je to tada bilo moderno ... i to joj je vjera branila .... cura sva sretna otišla frizeru i ošišala se na kratko i ostavila jedan repić kojeg je skrivala dok joj nije izviorio negdje u prisustvu svećenika i on joj rekao da ga mora odsjeći .... na isti način su joj diktirali šta smije obući a šta ne ... često mi je u pričama znala reći, blago tebi što smiješ, ja ne smijem jer meni vjera brani ... i kasnije kad smo odrasle i nastavile sa svojim prijateljstvom, ostala joj je ista poštapalica: meni to vjera brani ... jebeš vjeru koja ti brani razmišljati svojom glavom, osjećati svoje emocije, i biti otvoreno veseo kada ti se nešto lijepo dogodi u životu

sada slušam svoju malu kako dolazi zbunjena jer sluša slično od strane svojih prijateljica ... dugo se družila sa jednom koja je isto tako razvedenih roditelja ali ono što je u mojoj kući sasvim normalno i o čemu se otvoreno razgovara, u razgovorima sa njenom prijateljicom postaje tabu ... njena mater se ima sramiti razvoda, sram se prenosi na dijete a grijeh ispire klečanjem po ispovjedaonicama ... njena mater ne smije jest tijelo kristovo kao drugi ljudi i to je ogromna sramota ... mojoj pak nije jasno kako itko može i pomisliti da jede nečije tijelo i u tome vidjeti nešto što mu obilježava život i čini ga manje vrijednim ako ne smije ... proba pitati kolegicu al odgovor je isti kao i stoljećima ranije: meni to vjera brani ili vjera određuje ...


što je najbolje, sve te cure kojima se sve živo brani i gadi ono što je prirodno i normalno, baš te će kasnije biti kao da su puštene sa lanca ... kad sam sa kolegicom preselila u rijeku i postale cimerice, u mom životu se ništa značajno nije promijenilo ... i dalje sam bila sa istim dečkom kao i ranije, bavila se stvarima koje su me zanimale ... jebate, ona se preko noći pretvorila u furiju ... neiživljena a odjednom van kontrole roditelja, nije bilo gdje je nije bilo ... a i u kratkom vremenu je izmijenjala dečki koliko ja nisam kasnije tokom cijelog desetljeća ... i neka je ... zato se sad smirila i živi sasvim ugodnim obiteljskim životom sa jednim kojeg je izabrala ... jebote, život bi joj bio tragedija da su je natjerali da se uda za prvog sa kojim su je uhvatili da se drži za ruke ...

jebat ga, i onda se mi čudimo zašto nam je tako kako jeste i još se bojimo da će nas čipirati i kontrolirati misli ... ma čipirani su mnogi odavno ... i nema tu lijeka ... al čip zna i ispast i onda neki ipak prožive život onako kako treba a ne kako im vjera diktira ...

al eto, mi se čudimo otkud tolika navala primitivizma ... da otkud ? sa oltara i kablara ... eto otkud ... tam ose vrši čipiranje i ljudi svojevoljno pristupaju istom ...

toliko o štracama ... jebote, krvi se napijem takvima koji bi kontrolirali život al ne smijem djeci tako o tome da im ne zgadim čipirate ... ima vremena da same prokljuve u kojem grmu leži zec kao što sam i ja ... al jedno je bitno, i to isto dalje vrijedi ... čipovi ne stoje na putu pravim prijateljstvima ... dan danas se sa guštom nađem sa tom svojom kolegicom i onda raspredamo o životu al tu i tamo opet čujem onu staru: blago tebi, meni to vjera brani ... al nakon toga nas uhvati smijeh jer i ona i ja znamo da ni njoj vjera nije uspjela zabraniti ništa .... samo otežati al nikako zabraniti ... al joj vjera brani to priznati drugima

prije nekoliko dana me mlađa nazvala na mobitel taman usred razgovora sa strankom i požalila se kako jednom deguu nije dobro ... kaže, sav se ohladio, ne mrda ali je još živ ... rekoh joj da ga ne dira dok se ne vratim a u mislima sam se već pripremila na kakav sprovod kućnih ljubimaca i dječji plač u kući ... kad sam se vratila kući, pogledam u kavez i stvarno, samo jedan degu u njemu i pomislim, bit će onaj drugi već krepao i sad mu negdje djeca prave grob ... uđem dalje u kuću, mlađa mirno leži na kauču i čita  al ne vidim nikakve suze nit tugu na njenom licu ... gledam je i čekam da mi sama kaže šta je bilo sa drugim degujem al umjesto odgovora me krene ušutkivati i prstom pokaže prema svom velikom džepu na majici ... dijete ga stalo u džep i miruje ...

zamolim da ga pogledam i stvarno, životinjica nit mrda nit daje znakove života, već se dobrano ohladio i sav u nekom grču ... il je nešto loše pojeo ili ga je ulovio propuh, pomislim, ali već je bio napola mrtav ... kako sad maloj reć da ga odloži ??? nikako ... sjetih se sebe i svojih životinja kad sam bila dijete a i odrasla i kako je bilo nemoguće odvojiti me od njih ... jednom me mama kao odraslu htjela poslati psihijatru jer sam deset dana vukla za sobom mačića kojeg je mačak napao i skoro ubio i koji je po svoj logici trebao krepati ali nije ... čak ga je i vlastita majka odbacila i više nije obraćala pažnju na njega jer je za nju on bio mrtav .... a krenuo bi umirati čim bih ga odložila po strani i hriptati gušeći se od nateklina zbog zadobivenih ugriza al kad bih ga položila na sebe, smirio bi se i zaspao ... i tako se oporavio i preživio iako je i veterinar odustao na kraju od spašavanja i htio ga uspavati al je odustao kada je minutu prije ubizgavanja smrtonosne injekcije mačić stao na sve četiri i opet se srušio ... reče, malac se bori za svoj život pa nije fer da mi odustanemo

sjetila sam se i drugog kojeg sam imala kad su djeca bila mala i koji se otrovao i počeo ugibati pred očima djece pa sam ga zamotala u mali ručnik i stavila kraj sebe u krevet da bih smirila djecu ... sav je već bio izmučen od izbacivanja svega iz svoje utrobe, nije mogao hodati koliko je bio slab i glava mu je padala dok se u agoniji bacao po podu .... tada su vriskale i plakale toliko jako da mi je bilo lakše pomiriti se sa time da će mi mačić krepati u krevetu pa ću ga zakopati kad djeca zaspu nego slušati njihovo plakanje i tugu ... al ni on nije krepao ... kako sam ga položila kraj sebe u krevet, tako se umirio i prestao plakati ... ujutro kad sam se probudila i bila sto posto uvjerena da će biti mrtav, odmotam ručnik a mačić spokojno spava i prede i ustao kao da mu ništa nije ni bilo ...

i tako, sjetivši se tih slučajeva, pustim malu da drži napola krepanog degua pa ćemo se suočiti sa situacijom kako se već bude razvijala ...  a i otkrila sam kako djecu držati na jednom mjestu i da miruju što je inače nemoguća misija ... cijelo popodne se mala nije micala i bila je mirna i tiha da ne remeti deguju mir ... kad je morala otići na trening, brigu je prepustila sestri koja je nastavila isto ... i tako su ga puna dva dana pebacivale jedna drugoj u džep ... strah me bilo i pitati jel degu krepao i jesu sigurne da je još živ il ga i dalje nose ko malog kengura u tobolcu oliti prednjem džepu na svojim majicama ... al eto, i degu je živnuo, oporavio se i kad su ga vratile u kavez još slabašnog, bilo je predivno vidjeti kako je brigu o njemu preuzeo drugi degu ... cijeli slijedeći dan se nije micao od njega, pokrio ga je napola svojim tijelom i tako mirovao cijeli dan i sam nezainteresiran za hranu a inače se znaju i pomlatiti oko hrane ... ... četvrti dan kada sam ustala, obojica su veselo skakutala po kavezu i čekala svoj prvi jutarnji obrok

sjećam se kada mi je jednom davno netko rekao da je životinje sram krepati dok ih netko drži u rukama il uz svoje tijelo ... tada sam to shvatila kao lokalno praznovjerje al ima nešto u tom dodiru i toplini koja liječi i oporavlja ... znam da sam tako svojim curama svaku gripu i virozu olakšala - masažom ... čim bi ih krenula masirati, umirile bi se, prestali bi ih mučiti simptomi i zaspale bi mirno ... i dan danas kad su bolesne, strpam ih u krevet kraj sebe i za par dana su zdrave ali ako ih ostavim same, oporavak traje puno duže ... tako i pokupim sve njihove viroze pa ih odradim skupa sa njima al isplati se  

pomislim na sve one bolesne po bolnicama koje liječe tako da ih izoliraju od najbližih i koliko je to pogrešno ... jebote, zato sam se ja bojala za svog oca kad je bio u bolnici ... em nije naviknut biti odvojen od obitelji, biti zatvoren cijeli dan u jednom prostoru pa sam svaki jebeni dan bila kraj njega samo zato da ga puste na bolničku terasu gdje bi živnuo ... čim je izašao iz bolnice, dok još nije mogao hodati jer je bio preslab, utrpala sam ga u auto i parkirala ga nasred njegovog ranča da može sa sjedišta gledati ono što voli ... i on se na kraju oporavio iako su liječnici rekli da ne smije van iz kuće i mama mi je vriskala kada je čula da ga mislim voditi u prirodu onako slabog ... al jebat ga, brdo toga se liječi skroz drugačije nego nam svi govore ... ljubavlju i pažnjom ... ali onom iskrenom ... odglumljena nema taj učinak

tako mi je drago da su mi djeca već iskusna glede toga i imaju iza sebe uspješne primjere gdje su i one svojom ljubavlju i pažnjom pomogle maloj bolesnoj vjeverici da se ponovo postavi na noge i vrati u život ... takve stvari nas nitko ne uči a trebalo bi

jedna od najboljih prijateljica je psiholog, znanstvni um i racionalna do boli .... al to kad je trijezna ... čim popije krene i ona slobodnije pričati o svemu što nam se događa na nivou psihe i povezanosti sa ostatkom svijeta u raznim sferama al mi žao ženu stalno držat pijanom da bih imala dobrog sugovornika u meni omiljenoj temi ... jebga, ja sam valjda kao dijete upala u kazan nekakvog alkohola pa mogu o tim temama i "na suho" i u bilo koje doba dana ...

ali, neki dan mi je uletila u kuću i po prvi puta u trijeznom stanju priznala da sam ja u pravu i da stvarno "ima nečega" o čemu ona ne smije na svojim znanstvenim skupovima i među svojim kolegama ...

ukratko, umrla joj je tetka sa kojom je bila baš jako povezana i bliska ... i priča mi kako je veče prije nego je umrla, imala čudan osjećaj i da je znala šta se dešava pa se uopće nije iznenadila kada su je iduće jutro nazvali da joj saopće vijest .... napravila je nemoguću misiju da stigne na sprovod i putem joj se dogodilo isto tako skoro pa nemoguć splet okolnosti i susrreta koji su joj omogućili da stvarno i uspije u tome ... i dalje se raspričala o nekim detaljima sa sprovoda koji su meni već sasvim normalni al njoj e eto po prvi puta dogodilo da si je to priznala u trijeznom stanju ... dođe mi žao što mnogi ljudi, ako ne i svi, itekako osjećaju svijet u svim nivoima u kojima on postoji ali je racio uvijek jači od toga i da bi se opustiti i pričali o svemu opušteno, moraju biti pripiti ...

al sad mi je jasnija i ona mudraost koju je moja baka stalno ponavljala: bog čuva djecu i pijance" ... uvijek mi je bilo jasno zašto čuva djecu al mi nije bilo jasno kud će čuvati pijance .... jebat ga, i njemu smo valjda draži kad smo iskreni pa makar morali biti i pijani zbog toga

al bude mi drago kad se nekom dogodi taj osjećaj i umjesto traume, doživi trenutno onaj unutarnji mir i da je sve onako kako treba biti iako se radi o općeprihvaćenom tužnom događaju

još jedan dječji rođendan i sve super, djeca se dogovore oko svega i svi veseli ... i onda se umiješa jedna osoba koja ne može smisliti da se drugi raduju bez da su oni organizatori toga i proba to minirati iako si joj na milion načina rekao da to nećeš tolerirati u svom domu i do sebe i svoje djece ... i onda se uvuče na prevaru i tebe i tvoju djecu poštuje samo da može ući u tvoj dom i na prepad te ulovi i krene vrijeđati tuđe dijete ... ostaneš šokiran jer ti ne padne na pamet da bi ikome to palo na pamet ali ti je jasno da takvoj osobi više nikada nećeš dozvoliti da ti se pojavi u kući kada su u njoj pozvani drugi pa makar se radilo o rođenoj majci

neki ljudi jednostavno nisu normalni iako su ti u rodu ... zapisujem u svoj notes kao pravilo