Glista u zemlji čudesa

živo mi se u sjećanje vratile moje šetnje sa starim psom ... i koliko sam tada bila sva zbrkana i nisam znala šta me čeka u životu i hoću li uspjeti ostvariti bar neke od svojih snova ... kasnije sam iste šetnje imala sa starijom kćeri u sjedalici na mojim leđima ... htjela sam da mi dijete od malih nogu upija ljepotu i sklad prirode i što manje boravi među ljutim i nervoznim ljudima kojim smo obje bile okružene ... kod tetke u laredu sam skužila da je to najlakši način za smiriti ju jer je bila živahna i nervoza drugih je lako prelazila na nju .... kasnije sam sa drugim djetetom doslovno odselila iz okoline u kojoj su mi djecu trovali u novu kuću koja nije imala na sebi ni prozore ... sve bilo otvoreno al sam uspjela do zime pozatvarati sve ...

sad konačno živim lijepim životom u toj kući, djeca mi predivna i smirita, pametne i vrijedne jer su učile od mene i nisu imale negativnih ljudi oko sebe da bi na njih prenosili negativne obrasce ponašanja ... kad sam skužila da je moj bivši uljez u kući i među nama, razvela se i to glatko obzirom kako vidim da to drugima ide ...

jedino poslom nisam bila zadovoljna iako sam ga imala da preživim ali me nije ispunjavao osim u počecima ... kasnije sse sve pretvorilo u užasnu rutinu koja me ubijala i cijedila .. rutine su smrtonosne ... treba ih izbjegavati

i eto me sad tu gdje jesam i znam da sam sve što imam debelo zaslužila i mogu punim srcem uživati u tome

obje bake su me naučile da se jednom dnevno treba sjetiti svega dobrog što se dogodilo ili na dnevnoj bazi ili kroz veći segment života ... pred uskrs sam se sjetila skoro cijelog svog životnog puta i baš sam ga dobro prolazila i bilo užas zanimljivo kako mi se sve eslagalo u smislenu priču koju sam jednom davno sanjala ... sve je kako treba jer nisam dala da me se na duže vrijeme izgura sa mog puta ... a svatko od nas ima svoj put i naša dužnost je naći ga i prepoznati koji je ... oni kojima to ne uspije, i daju se prebacivati na tuđe puteve il svojevoljno prate tuđe a ne svoje puteve, nikada nije dobro u životu ... i ne znaju biti sretni ... sad znam zašto je meni oduvijek bilo lako biti i ostati sretnom čak i kad sam izvodila naluđe zaokrete u životu od kojih se drugima kosa dizala na glavi i vriskali da ću poginit    previše su pratili moj put a ne svoj i ja i dalje sretna i vesela a oni se pogubili i čude se da im više nema puta ... mnogi ni ne vjeruju da postoji tako nešto - "moj put" ... a postoji ... i ima jedna lijep pjesma o tome koju često rado slušam ... prafzaprav ih ima više al nemam vremena sad listati sve redom



omiljena na tu temu moje bake je bila ova pa eto, još samo nju da stavim ... draga moja baka koja me toliko dobro podučila na brzinu tako da meni i mojoj djeci bude dobro u životu .. a da bi meni bilo dobro, ona je morala napustiti svoj dom ali stalno ga imala na pameti i pjevala o njemu ... i na kraju usadila u meni sjećanje na njega da nikada ne zaboravim tko sam i odakle sežu moji korijeni ... imam jednu sliku na tu temu koju sam naslikala i nazvala upravo tako - korijeni ... na njoj sjedim u bakinom vrtu trudna i gola a kraj mene sjedi moja prva kćer ...  oko nas su bakine naranče i limunovi a iz jedne koju držim u ruci izlazi mladica novog stabalca čije korijenje mi se omotovaca oko podlaktice ... moram ju prebaciti na neko vidljivije mjesto jer ju je moj bivši objesio na mjesto gdje ju nitko neće vidjeti jer ga bilo sram da me itko vidi golu ... bedak ! žene su najljepše kad su trudne i sretne jer pod svojim srcima nose novi život i to se na toj slici lijepo vidi na mom licu ...

danas je bio užurban ali lijep dan ... vratila mi se starija iz novigrada ali sam bila zaposlena u klubu oko priprema za otvorena vrata kluba i nisam ju uspjela dočekati ... al nakon sam odradila svoj dio posla, ostalo mi vremena do početka događaja i odem kući vidjet kako je mala ...

sjedi ona pred kompom i dopisuje se sa novim kolegama koje je upoznala u novigradu ... oduševljena je svojim nastavnikom i krenula o njemu  i skužim da se popalila na nastavnika ... raspričala se o njemu, kako je kresana, divan, dobar i kako razumije svu djecu i nikad ništa ružno nikom ne kaže ... a kreativan, jest da ima pedeset godina, al nikad nitko ne bi rekao da ima toliko ... izgleda skroz mlad  i pokaže mi sliku i stvarno zgodan tip ... kažem joj da ga dovede meni i da meni bude partner pa će ga imati svaki dan u kući i vidim da joj nije to baš sjelo kako treba  ona bi njega za sebe    ... pao mi na pamet vuk koji je po opisu isti takav al daleko mlađi od mene i došlo mi da ju dalje zezam i pričam kako i ja na poslu imam jednog takvog ali mlađeg kojem se ja sviđam pa da se mijenjamo al joj nisam htjela kvariti utiske sa izleta neka sanjari dalje po svom

šta nas još čeka u životu i koji zapleti i raspleti ... al ne da mi se o tome razmišljati danas al znam da će opet biti jako zanimljivo a djeca mi isto neopterećena pa maloj skroz normalno da se zaljubi  u pedesetogodišnjaka ... meni bitno jedino da se zaljubljuje u karakterno dobrog a ne macho tipove kao ostale cure - ono, što ih više netko vrijeđa i tlači, a on njima slađi ... baš mi je bilo drago kad sam vidjela na kakve se počela paliti ... ima vremena da joj naleti neki njenih godina al glavno da sam danas čula na šta se pali ... na dobrotu, na kreativnost, na vesele i one koji  ne tlače druge oko sebe a pogotovo ne djecu ... a mlađa isto tako u vuku vidjela najboljeg od mojih kolega ... tako neka nastave njušiti one dobre i da ih što više zaobilaze i ne nasjedaju na loše kao što sam ja ...  koliko puno znači utjecaj roditelja na to kakve partnere si biramo ... na vrijeme sam se odrekla njihovog oca da im ne padne na pamet ići za takvim ljenčinama koje omalovažavaju svoje partnerice na najperfidniji način i ne rade ništa dok partnerica vuče za dvoje ... sad im za oko zapadaju vrijedni kreativci koji su uvijek dobre volje i znaju sa ljudima ... tako treba ! neka se oštre na takve pa će znati prepoznati takvog kad naleti pravi ... a što dalje od agresivaca i kojekakvih papaka koji bi rado sjedili na dvije stolice bez da rade išta

kasnije na danima otvrenih vrata kluba bilo lijepo ... srela jednu staru poznanicu i napričala ... drago mi bilo čuti da je žena skontala kako se živi i krenula nekim boljim tokovima ... nekoć se bavila streličarstvom ali prekinula i sad kad je vidjela nas, opet ju ulovila volja vratiti se vježbanju ... došla jedna fotografkinja u mirovini i najprije samo fotografirala ... al onda sam ju ulovila i uspjela nagovoriti da se i ona okuša i puca ... žena najprije nije htjela al sam joj pomogla brzo se ušaltati i ostala začuđena što može i ona iako joj ni na kraj pameti nije bilo ... uzela sam njen fotoaparat i uslikala je kad je lijepo i pravilno uspjela nategnuti luk i vidim da je baš tu stavila na fejsu i hvali se kako je i ona pucala ... i to dobro ... na kraju se pozdravila sa mnom i veli kako je nekad imala vremena za sve, al eto, otkad je u mirovini, pogrešno misli da više nema i da je prošao rok za isprobavati nove stvari ... ne bih se čudila da nam se i ona pridruži ... a ja sam skužila da nakon nekoliko mjeseci treniranja sasvim u redu mogu trenirati druge početnike i da radim to dobro ... kasnije me na stranu potegnuo domar dvorane u kojoj treniramo i reko mi da ne odustajem od toga jer mojoj trenerici treba pomoć ... tek danas sam skužila da stvarno žena sama uz posao poteže i organizaciju i treninge u klubu ... za nepovjerovat koliko energije ima u tako sitnom biću ... bilo mi je drago da sam joj uspjela danas pomoći i osjećala sam se glupo kad mi se krenula zahvaljivat na kraju jer nije navikla da joj itko pomaže ...

a klinci u klubu su bili predivni ... na početku mi odmah prišla jedna mrvica od djevojčice koja se zove isto kao i moja mlađa kćer, i pita kako mi se sviđa u klubu ... djeci su takve stvari bitne ... ne pitaju koliko imamo godina, koliko zarađujemo, šta radimo da bi zaradili nego kako i nam se sviđa biti sa njima i baviti istim stvarima ... predivni su klinci ... sad sam se počela debelo baviti mišlju da i ja nakon nekog vremena položim ispit za trenericu i ozbiljno se dam u bavljenje sa djecom i izvan svoje kuće

na kraju nam uletio jedan prijatelj trenerice ... tip je iz zagreba i jedan od onih koji preko ljeta dođu u moju ulicu ali se nikada nismo službeno upoznali ikao je rekao da me zna iz viđenja ... on mi je pomogao odvesti stalak za mete na mjesto gdje se vježba na otvorenom i putem došli do toga da smo oboje odrasli na krčkim ulicama i poznajemo onog mog prijatelja koji je nesretno poginuo prije par godina ... rekao, istina, živi u zagrebu al više prijatelja ima u krku i ljepša sjećanja ... i on je mlađi od mene i krenuo me i on pitati o streličarstvu jer mu se počelo sviđati kad je vidio kako treniramo i kažem mu da sam tek početnik al sam eto, nakon puno godina u svojoj pedesetoj godini napokon skužila koji je sport za mene jer sam cijeli život to tražila - kojim sportom se baviti i isprobala mnoge al sad mi baš streličarstvo sjelo kako treba ... a čovjek se ulovio za glavu i viče " pedeset! nije moguće, pa ja vam ne bih dao više od četrdeset i to ako" ha ha ha ... mislim si, vidi se na meni itekako da imam pedeset al ljudi druge doživljavaju ne po izgledu koliko po energiji kojom zrače ... al fora mi bilo vidjeti kako se čovjek preneraziuo kad je čuo koliko mi je godina ... i padne mi na pamet kako sam skroz promijenila ljude koje susrećem na dnevnom nivou  i više se ni ne družim sa svojim vršnjacima jer su mi predosadni i bave se meni skroz promašenim temama  ... sad sam opet u društvu sebi sličnih ne po godinama nego po entuzijazmu pa logično da sam se prebacila ne samo na djecu nego i na daleko mlađe od mene ... i za to mi je dobro ... nemrem ja sjediti oko stola i uz jelo i piće i stalno prežvakivati iste probleme koje muče ljude ... meni je prirodnije biti aktivna i biti među mlađima a najviše među djecom ... s njima je gušt sve raditi jer su nepopterećeni i još uvijek slobodni duhom

"...al nisam na forumu pokazivala jer sam se probala ušaltat u postojeću ekipu ... sad to više ne radim više nit mislim - ušaltavat se u ekipu jer tu ekipe nema iako mnogi vole zamislit da je ima ... "

ovo isto sam radila i na poslu ... usporila sa radom da ne vrijeđam druge oko sebe i da se ne osjećaju loše jer oni ne mogu isto tako ... a i da budem dio ekipe i ne stršim odmah na početku ... al ni tamo to više ne radim ... rekla sova da pokažem šta znam i ja pokazala ... i super ispalo jer se pokazalo da nisam jedina koja je skrivečki glumatala neradnika da se pravi neradnici ne osjećaju loše ... kako sam krenula raditi svojom uobičajenom brzinom, počeli isplivavati i drugi koji vole raditi i pokazati šta sve znaju i biti ponosni na sebe kad oduševe druge napravljenim ... prejadno mi je kako se u tim kolektivima upravo takvi ušutkavaju jer nekom tko je na poziciju šefa upao nepravedno i nesposoban ne odgovaraju dobri radnici boje se da se ne sazna koliko su nesposobni a postavljeni ko neki šefovi ...e, sad sposobni više ne šute i oduvjek sam mislila da tako treba biti općenito i na globalnom nivou ... dosta su pametni i sposobni šutjeli da bi budalama bilo lijepo .... sad su se pametni grupirali i progovorili i zabole ih šta će budale misliti jer ima prostora dovoljno u šumi da se odvojimo i radimo na miru hranimo se sa guštom i da nama hranjenje prija ... baš smo odličan tim ! a to da u timu imam i par vještaca, jedan sa povećim moćima, drugi koji ih još ne priznaje al osjeća da ih ima mi je dodatni bonus i gušt

opet mi kosa izrasla i sad je onaj period kad ću popizdit šta sa njom dok ne izraste skroz ... još malo pa ću imati mowgli vrizuru ko na onoj trojme sliji gdje sam usred džungle sa "dječicom" a jehudi mi muž ... al žao mi je šišati jerbo mi je izrasla opet gusta i sjajna ko kad sam bila mlada ... neka je onda i nek raste i sakuplja dobru energiju kojom sam okružita u zadnje vrijeme ... dok sam se sa veprom klala, redovno sam ju šišala na kratko ... sa takvom energijom kojom je on isijavo ja nemam šta raditi nit mi treba ... a skontala da vuk voli stati iza mene i kad sjedim jer mu gušt gledati u moju kosu ... grije mi glavu i dosad je mislijo da ja to ne osjetim ... sad kad sam ga ošinula i ja po dupetu, zna da osjetim i znam uzvratiti na isti način ... živo me zanima šta će i kako sad nastupiti jer sad uopće ne dvojim da je itakako svjestan svojih moći ... ne jednom sam ga ulovila kako zajebava šojke i isprobava na njima i to svjesno ... kasnije probao isto na meni pa bijo ljut što ne ide i što sam ga blokirala ... a davno se zarekoh da neću dati nikome blizu sebi osim u slučaju da je i po tome meni sličan ... i da više nikad ne doživim da me se proba diskreditirati i probati spuštati na svoj nivo jer mi se slagalo da je na mom

kad sam srela mog bivšeg "muža", on je itekako bio svjestan šta radim na energetskom polju i prvi je koji me prozao šamankom ... tada sam bila mlađa i puno naivnija pa sam mislila da je istina kad mi je pričao da je i on takav i jedva dočekao da sretne nekoga kao ja da možemo zajedno svijet mijenjati ... al jebat ga, tada sam vjerovala samo na riječ bez da vidim djela i završila sa hrčkom u kući ... al nije mi žao jer se morao naći način da do mene dođu moja djeca pa je imalo i to smisla ...

al nakon razvoda kad sam postala skroz svjesna onostranog u kojeg sam uronjena i to debelo i bez ikakve sumnje, shvatila sam da mi partner ne može biti nitko tko mi nije ravan i može sa mnom ravnopravno stajati uz bok ... svatko manje od toga bi se vremenom osjećao manje vrijednim i na kraju probao i mene potegnuti na dno i spoticati da ne budem ono što jesam ... to se dogodilo mom bivšem i koliko god mi ga bilo žao, morala sam ga odgurnuti od sebe jer sam mu štetila na način na koji on nije mogao biti svjestan ... sad je i njemu dobro jer može biti ono što jeste bez mene u blizini da ga svakodnevno podsjećam koliko je to u usporedbi sa mnom bilo malo pa je upadao u depresije ... i koliko god mi je probao spoticati i otežavati nije me uspio dotuć al mi fora kad se sjetim kako mi je sakrivao odjeću u kojoj sam dobro izgledala hrčci su ubijbože nemaštoviti i ništa jače od toga mu nije padalo na pamet iako je svima koji me poznaju jasno koliko meni odjeća malo u životu znači ...a takvima kao što je on nije jasno da je to moguće i otkud takvi kao ja crpimo energiju ... umjesto da je učio od mene, negirao je sve to skupa i još probao djecu pretvoriti u sebi slične ... uf, dobro sam ih spasila na vrijeme i sad sa guštom gledam kako i njima jačaju krila za let ...

a i to sam sanjala u snu u kojem sam predskazala sve ... kako ih učim letjeti po brdovitom terenu obraslom debelim i mekanim slojem trava da se ne ozlijede ako im koncentracija popusti i krenu padati ... a one su to znanje sa guštom i lako usvajale i vrištale od sreće kad su skužile da mogu letjeti i krenule izvoditi vrratolomije po zraku ... ali nakon tog dijela sna sam sanjala nastavak koji mi nikako nije bio jasan ... al nedavno mi se i taj dio skroz i kristalno razjasnio ... baš su snovi predivan način na koji sami sebe podučavamo životu i bez konkretnih učitelja i uvijek mi je bilo žao kad bih čula da netko ne sanja redovno ili ne pamti svoje snove ... u snovima se nalaze ključevi naših života koje smo sami sebi ostavili i to na najzanimljiviji način - kroz igru i da ih nalazimo i njima otključavamo vrata koja nas vode do nas samih u najboljem mogućem izdanju

moja prijateljica psihologinja sad skroz vjeruje u to iako se dugo odupirala mojim objašnjenjima al je redovno pratila kako ja to radim ... sad postoji čitava grana prihologije koja se bavi samo time al još nedovoljno prodorno ... znanstvenici stalno otkrivaju toplu vodu a onda se ubiju od posla da dokažu da je topla umjesto da uče kako ju i u koje svrhe koristiti i priznaju da jednostavno nije moguće do kraja vidjeti izvor ... izvori su takvi ... vidi se samo ono što sami odaberu pokazati i dati ovom svijetu ...

a i sad mi je jasno zašto ju je ulovila faza alkoholiziranja ...duboki ljudi dok su pod utjecajem alkohola dožive sve ono od čega pokušavaju pobjeć jer si ne žele priznati ... tako je i ona u opijenom stanju dozvoljavala sebi vjerovati u sve što je meni probala razumom pobiti i onda bi joj bilo lijepo ... al jebat ga, lakše je jednostavno biti iskren do sebe i bez mamurluka ... sad je i sama došla do toga i uspjela se izvući iz alkoholizma a meni je drago da sam ju i ja svo vrijeme vukla za ruku iz jame u koju je upadala ... neki ljudi to zaslužuju ... ali mnogi ne ... raspoznati u svom životu jedne od drugih znači prepoznati i sebe u njima ... kad bi mi u pijanom stanju pričala o svojim snovima i kako ih živo doživljava a onda opet trijezna pobijala samu sebe, znala sam da u njoj ima bogatstva kojeg treba spasiti i ne dozvoliti da potone jer živimo u svijetu koji negira našu pravu prirodu i teško je u takvom svijetu otvoreno biti iskren do sebe i nepokolebljivo ...

kad sam ju zadnji puta vidjela i koliko se pomladila i još čudi šta joj je da se tako naglo krenula pomlađivati a očekivala suprotno, znala sam da je spašena i pristala na njen nagovor otići na dejt sa muškarcem koji mi nije odgovarao i još se nabiti na štikle da njoj udovoljim i nasmijem ... al sam bila tada ljuta ko ris kad sam vidjela sa kim sam pristala izaći al me kolegica uspjela nasmijati kad je prasnula u smijeh kad me vidjela kako se vraćam ljuta i mokra ko miš sa štiklama u rukama umjesto na nogama

al sad se sjećam koliko mi je bilo fora to veče gledati ju kako se tada u čudu gledala u ogledalo i pitala kako je moguće da se naočigled pomlađuje ha ha ha ... preslatka mi je bila kako još ne vjeruje skroz al dovoljno da se u materijalnom stanju vidi ono što je prihvatila u sebi i počela primjećivati očite rezulate ... njoj će ubrzo biti punih 60 godina a izgleda ka curetak i sad odlučno rješava sve zaostale repove iza svog razvoda i znam da će riješiti i doživjeti još puno lijepih godina onako kako si je zamislila u svojim snovima u koje se nije usudila vjerovati nema goreg nego kad dobar i ispravan čovjek dozvoli da mu usade sumnju u njegove vlastite snove ... a to se njoj dogodilo al se izvukla

koji tužan dan je danas bio ... mlađa mi se prijavila na neku radionicu plesa u rijeci i taman da ćemo krenuti a opazi da jedan od degua krepava ... i morala donijeti odluku: ostati i spasiti degua ili otići na radionicu ... užas odluka za dijete ... i odlučila ići na radionicu ali pogrešno zapamtila mjesto gdje se održava i umjesto na novo mjesto otišle u staru dvoranu i poljubile vrata ... tako da ništa od toga i taman da ćemo krenuti nazad kući a sestra joj javi da je degu krepo ... jebote ... a mala kad pati pati debelo i duboko i ne da ju se lako oraspoložiti ... doslovno se pretvori u crnu rupu i guta sve oko sebe ... a pogotovo zato jer se osjećala krivom jer je po njenom mišljenju donijela pogrešnu odluku i sve ispalo naopako i nema tih riječi kojima bih joj pomogla ... znam ju dobro ... moram ju prepustiti njenim mislima i ne dirati puno jer ima neku svoju metodu žalovanja i ne treba joj nitko u tom procesu ... ali i to su lekcije

zaustavila se u drugoj šumi i odvela ju u dvorac na palačinke sa sladoledom i brdo čokoladnog preljeva ... kad već ništa drugo ne funkcionira, sladoled i brdo čokolade uvijek pomaže ... oporavila se kad joj je sve to stiglo u krvotok iako i dalje kisela al proći će ju ... neke lekcije u životu se ne mogu naučiti bez učenja na vlastitim greškama ... sutra je sprovod ... ajme ! di će ovog pokopati i uz kakve počasti da mi je znati ?

al prije nego smo krenule, kuca netko na vrata ... i taman vičem maloj da se brže sprema jer imamo petnaest minuta do polaska i odem otvoriti vrata kad ono pred njima jedan moj preprepredragi stari prijatelj koji živi u beču ... i smije se i viče, imam taman petnaest minuta za posvetiti ti i skoči na mene i izgrli me dok sam ja taman susprezala vrisak veselja što ga nenadano vidim ... ( nije ni skužio da sam se ošišala i po tome se pravi prijatelji raspoznaju - za njih sam uvijek ista i ne bave se glupostima kao što je frizura ... ni ne primijete ju )  kako volim takva -đeeenjaaa ! ... počela se izvinjavat što žurim i moram ići al njega to ne tangira ... veli, tu sam još tjedan dana i ima da padne feštica ... kaže mi da će biti u dvorani navečer jer trenira stolni tenis i razveselim se što mu mogu reć da sam i ja u to vrijeme na istom mjestu samo parter više i pohvalim se kako sam konačno našla sport koji mi leži i veseli ... ali možda se ponovo okušam u stolnom tenisu jer mi je nekada išao odlično al ga nisam dugo igrala ... mlađa kćer mi je naslijedila taj moj talent al i ona odustala i skroz se posvetila plesu jer joj to leži puno bolje ... a možda njega zapalim da proba streličarstvo jer sad znam da znam i trenirati početnike    ili oboje ... ima vremena kad se hoće

čovjek je fenomenalan i jedan od onih neiskvarljivih ljudi a i sam prošao sve i svašta al se nije dao pokvariti ... na kraju je sreo jednu poljakinju i oženi se sa njome i sad imaju troje predivne djece od koje su dvije kćeri vršnjakinje moje djece ... žena mu je taman za njega i pašu si ko dvije polovice školjki ... kako volem viđati takve parove sretne i zadovoljne i da im konačno krenulo u životu jer se ne daju pokoriti niti pokolebati ...  

dakle, unatoč sporadičnim tugama, ima i dalje dovoljno veselja da život ostane lijep  samo ih se treba sjetiti i ne posustajati zbog sporadičnih tuga  

koliko mi je starih prijatelja pomrlo zadnjih nekoliko godina, palo mi na pamet da ni nemam više starih na lageru al se prevarila ... ima ih još i živih i to vrlo živih i nasmijatih i vedrih  sad se sjetila još jednog jako dobrog prijatelja  i uopće se ne bih čudila da mi se i on sad pojavi kako me krenulo

a meni su prijatelji doslovno obitelj ... sad imam i starih i novih ... viva la vida loca !

zlatno pravilo:

tko sebi nije dovoljno dobar, neće biti ni drugom

mala mi danas ostaje kući jer se još ne osjeća dobro ... još je grize savjest što nije ostala kod kuće i spasila degua a nije se ni isplesala ... depresijica ozbiljna i to treba odmah liječiti a ne dozvoliti da se jedna na drugu niže ... i to treba ozbiljno shvatiti ... sva djeca koja dožive neku traumu trebala bi na odmor a ne tjerati ih u školu gdje bi im drugi priuštili dodatne traume dok su još stare žive i otvorene ... tako se ljudi dotuku od malih nogu i onda se čudimo što živimo u svijetu u kojem ljudi pucaju ko kokice

danas napisala ogroman rezime događaja al nestalo ... valjda je tako moralo bit !

al ovo mi je zgodna crtica za sjetiti se ... pričamo vuk i ja o planiranju šume i našim zamislima koje polako počinju ići i ka realizaciji i podsjetim ga kako sam mu poslala jednom video kako razmišljaju urbanisti new yorka i kako se sve svodi upravo na to šta mi danas pričamo ... i razmišljamo skroz isto kao i oni a on nikako to pogledati ... i danas ga podsjetim na taj video a on mi sa skepsom odgovorio: "ih, new york, di smo mi od new yorka?" ... a nije pogledo šta sam mu poslala pa nema pojma da razmišlja ko newyorčani nakon su shvatili gdje griješe i sad planiraju pojedine krajeve grada kao prirodne okoliše sa puno zelenila ... on nije ni morao griješiti da shvati isto što su i oni .. a i postavio se ko pravi šef svoje šume ... danas doživjela vidjeti na svoje oči kako šefuje sovi ... al jebate, koristi kontroliranje pogledom sve u šesnaest i hipnotizira ju umrla od smijeha kad sam skužila da to radi ... ja ukrotila vepra finskim a on sad sovi daje naloge hipnozom i da se ona veseli što može šefovati kako treba da ga jebeš, nas dvoje vladamo iz sjene i to nam super ide unatoč negodovanju nekih

zato nam je i lijepo marendati u dvorcu jer nam je tamo i mjesto a ne u kuhinjici sa ostalima danas sam ja zvala na marendu i rekla da idem i sama ako treba jer se iznenada pojavio vepar a nije mi se dalo ni čuti ni vidjeti ga a kamoli dok jedem jer mi se baš ogadio zbog svoje gadne naravi i kako i dalje druge omalovažava a oni se daju omalovažavat jer ga se još boje ... čim se on pojavio, vidno opalo raspoloženje po uredima ... vuka nije trebalo nagovarati da mi se pridruži ... al oboje se složili da nećemo više biti tata i mama drugima ... tko voli trpit veprova omalovažavanja, neka trpi ... mi volemo uživati to nam pak nije jasno ... ljudi sve te godine trpili budalu koju smo nas dvoje neutralizirali čim smo bili sigurni da se radi o notornoj budali i sada smo jedini koji uživamo i dalje u svom poslu i gospocki ... di smo da smo, mi ne najebasmo a drugima na volju i kako su si sami podastrli

a meni super jače marendati i ranije jer onda na treninge stignem sita i ne prejedena jer pregladnjela dođem kući i kasno ručam . .. danas dobili novog člana - neki mlađi čovjek iz beograda koji se nakon dugog niza godina opet usudio ljetovati na krku i odmah traži kako to vrijeme provesti aktivno ... ajme, što mi je bilo drago čuti opet beogradski i da je to svima oko mene normalno bez kojekakvih nesuvislih komentara ... bljuje mi se od nesuvislih komentara ... a tip je u streljaštvu i bilo zanimljivo slušati ga kako priča o sličnostima i razlikama sa streličarstvom ...

vuk mi se danas izjadao glede šojki ... ajme, kad ga krenula iskrenost i izvanjava mi se jer ogovara a zna da ne volim ogovaranje ... al reko da je probao podučavati ih, nadao se da nisu baš tako glupe kao što se o njima priča, al skužio da su još gluplje i da nema tu pomoći ... a meni muka kad se sjetih da sam ga nagovarala da ih podučava a on probao a bilo mu ispod časti i njega mozak zabolio od količine gluposti koje su one sposobne isproducirati

na kraju je još nešto rekao što nije za javnost al sam po tome skužila da je lako moguće da i on krene u vukove samotnjake jer mu ne pada na pamet kompromitirati se ... život baš podastire čudne situacije pa ti sad budi pametan kako se postaviti do njih

vuk se natječe s nekim al mi nije htio reć s kime ... a meni se nije dalo siliti da saznam pa nisam pitala a on prešutio nastavak ... znam da slijedi svoj put a nije na meni da znam ono što mi sam ne kaže ... a u šumi se dokazao dovoljno da znam da ima nekog rivala izvan šume jer je u šumi nenadjebiv i da se to mene ne tiče ... il tiče ?  zašto bi mi dao do znanja da to radi ?  ma jok ... nema veze sa mnom ... a što nema veze sa mnom me ne zanima i neka mu je sa srećom u čemu god se natjecao .. ne moram ni ja sve znati a vidim da je sposoban pobrinuti se za sebe i da njemu bude dobro ali i svima oko njega ... a i bavi se ekstremnim sportovima pa znam da je adrenalinski frik u slobodno vrijeme pa mu natjecanje isto što i meni meditacija - način kako izbalansirati samog sebe

ali znam da mu je mama zabrinuta jer me došla neki dan škicnuti ... uletila  u moj ured i ponudila čokoladom ... meni je to užas smiješno kako se tu  svi tješe čokoladama kad su napeti i svima čokolade vire iz džepova  dok sam lomila komadić iako mi  se uopće nije jela izletilo mi brzopleto kako je čokolada nadomjestak za sreću ...  nadam se da nije skužila šta sam rekla  a i bilo preprozirno kako je uletila kao izgubla se pa ne zna gdje je a onda ravno meni sa čokoladom  da sakrijem brzopletost pojela taj komadić pred njom i odmah požalila ... joj, što je meni to preslatko i sva mi se usta zaljepe i odmah se zapitam šta je to meni trebalo

eto, sad sam upoznala mu i mamu i tatu i ispričo mi sve o svojoj obitelji ... jebate, kako je čudno slušati priče o obiteljima koje funkcioniraju kako trebaju i jedni drugom podrška umjesto one moje gdje me vlastita mater vječito probala krotiti i diskreditirati ... mora čudno odrastati u funkcionalnoj obitelji i da se ne moraš stalno boriti za svoje pravo da budeš svoj ... al zato sam i ja otpornija do veprovih manipulacija i manje osjetljiva od vuka ... vježbala cijeli život sa mamom koja me baždarila na sve vrste manipulacija ... moja mama je pljunuti veprov karakter i dugo mi je trebalo da skužim šta radi ... al na kraju i to skužila i dala si truda pripitomit je al samo zato jer mi je mama ... da je netko drugi bio u pitanju, šutnila bih ga da odleti što dalje od mene bez grča na licu ...

inače, danas sam oplakala od smijeha sa starijom kćeri ... kako je u novigradu odmah prvi dan razbila mobitel, javljala mi se sa mobitela svoje kolegice koja ima isto ime kao jedna moja dobavljačica bilja ...

i danas nehote umjesto dobavljačice nazovem tu malu i krenem ozbiljno razgovarati o posljednjim narudžbama stabala i bilja a mala ko za vraga ima isti glas kao i ta moja dobavljačica ... i išao razgovor dugo, mala se trudila biti dodatno ozbiljna kad je čula kako sam ja ozbiljna i ubijedila je kako smo već razgovarale i o čemu al ona se toga ne sjeća al se trudi sjetiti ... i još je podsjetim na razgovor o stablima jer su nekarakteristična za ovaj kraj i onda skužim šta sam napravila i izvinem se i kažem da sam pogrešan broj nazvala ... i navečer to pričam svojoj starijoj kćeri a ona pala na pod od smijanja i plače ... joj što ih volem vidjeti tako kad se smiju do suza ... odem ja šetati i kažem joj da objasni kolegici da je to zvala njena šašava mama jer ima isto ime kao i moja dobavljačica i da se ne boji da se upetljala u neke narudžbe jer je sve krivo pokopčala i prepala se da je ona nešto naručila a nije il se ne može sjetiti

kad krenem u šetnju a zove me ta kolegica moje kćeri i pita me šta je to izašlo na interpletu da je naručila i kune se da se radi o greški i da nije ništa naručila a pogotovo ne šumu ... šta će joj šuma ? .... i ispričam joj šta se dogodilo - gluvi telefon i mala se krene smijati i laknulo joj ... jebate, moja mala ju nazvala i ubijedila da je negdje na na internet aukciji izašlo da je naručila cijelu šumu i da će platiti to milijun dolara al ima još vremena otkazati narudžbu ako nazove moj broj i kolegica brže bolje mene zvala da otkaže narudžbu

kod nas je svaki dan prvi april a pogotovo ako se ja ulovim mobitela

prijateljica mi rekla da mi treba zabraniti upotrebu mobitela obzirom koliko sam se puta osramotila koristeći ga a ovim novim i pametnim još i slabo baratam pa se nanizalo smiješnih situacija ... neki dan probala crtati po mobitelu i mislila da sam to poslala kao sms ali nisam ... i danas me kolegica pita idemo li u šetnju i ja odgovorim a skupa sa odgovorom izleti taj moj crtež koji je bio suvisao u nekom drugom kontekstu ali ne u današnjem ... i kolegica mi se krene valjati od smijeha ... ponovi mi po stoti puta da sam genije za situacije riješiti u kojima se drugi ne snalaze i drugima to špansko selo, ali za ove svakodnevne sam doslovno budala ... i umrla od smijeha kad sam joj prepričala slične sa posla i kako ljudi fakat ne kuže kad im kažem da ja nešto njima jednostavno uopće ne kužim i treba mi objasniti jer vide da lako rješavam ono što je njima nemoguće pa misle da sam pametna u svemu ... i ja njima uporno vičem da nešto ne znam i ne kužim i da mi treba objasnit a oni šute jer mi ne vjeruju i misle da ih zajebavam ... oplakala i prijateljica kad sam joj pričala konkretne situacije jer me ona jako dobro poznaje i zna da sam fakat hendikepirana tamo gdje drugi nisu i obrnuto

dan počeo fenomenalno ... narudžba bilja stigla na vrijeme i krenula sadnja po šumi ... vuk bio sretan ko malo dijete ... kaže da se u njegovoj šumi nije sadilo nit šta ozbiljnije uređivalo otkad zna za sebe ... i to nadobudno krenuli odmah od samog centra gdje smo ubacivali stabla paulovnije  i veselili zamišljajući kako će jednog dana šuma biti predivna kad mlada stabla stasaju i krenu cvjetati ...

kasnije se bacili na šumsko tlo i trajnice ... nije bilo dovoljno sadnica timjana i majčinih dušica koliko sam naručila pa sutra stiže nova narudžba ... kad krenu cvjetni tepisi smirit će se i šumska stvorenja od mirisa ... sjetim se kako na mene utječe kad sjedim na livadi prepunoj timjana il majčine dušice ...

nakon toga otišli na ručak u dvorac ... malo nas štrecnulo jer nam tamo sjedio i šef i malo blijedo pogledo al se nismo dali smesti ... oboje smo svjesni da su svi u šumi isprepadani i da se to nas ne tiče jer se mi ne bojimo nikoga i radimo ono što najbolje znamo raditi i uživamo u tome ... i krenem mu pričati svoju životnu priču i kako sam uopće stigla u šumu ... godine aktivizma, vječite borbe da sustav bude pošteniji i jednak do svih, pa odustajanja i napokon totalno dizanje ruku od svega i onda mi uleti poziv da se prijavim na natječaj u šumi i opet me zagolicalo da probam i vidim mogu li se sustavi popraviti iznutra ... i eto me ...

al na povratku na posao konačno otkrili i svoje strahove ... danas sam ja vozila i na jednom raskršću vuk snimi presretača a ja taman trebala proći kraj njega ... oboje nevezani iako smo jedni od onih koji se uredno vežu i stalno opominjemo svoje kolege da isto naprave ...  a kako pojma nemam ni šta je to presretač osim da je nešto gadno jer sam slušala kako je kažnjavao neke moje druge kolege, uplašim se i taman da ću pitat gdje je a stala desno od nekog užas ružnog auta sa zatamnjenim staklima ko da pripada nekom narko bossu ... veli vuk evo kraj tebe ... on se uspio nabrzinu zavezati  i veli, brzo sad i ti al bilo kasno ... stajala bok uz bog grdosiji od automobila i vuk mi izda naredbu da udarim po gasu a auto mi od straha zatrokiro al konačno uspjela ulovit gas i skrenem desno kako mi je vuk reko ... a presretač za nama ... vuk krenuo dalje voditi i pokaže mi gdje da skrenem i ja skrenem i direkt upadnem na šumsku tržnicu ... "sad brzo parkiraj i odmah bježi iz auta" veli on meni i ja poslušam i parkiram tako da sam zablokirala tri druga auta al kako me našpanao da nas presretač lovi ja sve poslušala i bez puno razmišljanja. ... "pusti sve stvari i bjež!! vikne i ja pobacam svoj ruksak i fotoaparat preko glave na zadnji sic i oboje otvvorimo vrata, vuk krenuo trčat na jednu stranu a ja taman da ću na drugu al vidim, zajeb ! sa vukove strane bila zgrada i šumarak u koji se moglo sakrit a sa moje samo niz zgrada i ljudi na tržnici i ja nakon par koraka stala i mislim si, jebote, a šta nas dvoje radimo ? a tresem se od straha jer nisam imala vremena razmišljati koliko sam bila usredotočena na vukove upute šta da radim i skroz im se prepustila ... okrenem se da se suočim sa presretačem al vidim da je odustao i nije skrenuo za nama i produžio ...al ja još napeta ko puška i ne mičem ... i dajem znak vuku da ne mislim bježati dalje pa šta bude ... vratio se on i veli da bih trebala preparkirati auto da ne odblokiram druge i usput nonšalantno objašnjava ljudima sa tržnice kako smo eto, morali tako uletiti jer smo za repom imali presretača ... ja i dalje blokirana od straha preparkiram auto, probam što smirenije počet hodati prema centru šume gdje me čeka ekipa za sadnju a vuk za mnom i ko da ništa nije bilo ... al ja nikako se prestati tresti ...

i sretnemo lasicu a vuk mrtav hladan i skuliran počeo pričati sa njim a meni muka jer se dalje tresem .. i konačno progovorim i velim lasici, "ejla, konačno i mene netkoisprepadao" .... lasica razrogačio oči od čuda i pita tko je taj ? ... pa vuk, velim ... jebote, ne mogu se prestati trest ... i odem do ureda da se smirim, poravnam stvari u glavi i probam shvatiti šta se uopće dogodilo da sam se prepala .. i krenem se prisjećati redom i dođem do saznanja da sam bježala a da pojma nisam imala od čega ... eto, vuk mi reko bjež, i ja krenula bježati ... a zbog čega ? ta nisam nikog ubila nit nešto strašno skrivila nego samo zaboravila vezati se i to po centru šume gdje se vozi 20 na sat ... i dalje razmišljam, pa vuk se stigo vezati ... zašto je pak on počeo bježati i uopće dogi čitavu frku da mi adrenalin na uši izlazi u slapovima ... i sjetim se kako je to moralo izgledati ljudima oko nas i još im vuk dostaojanstveno objasnio kako mi tako moramo jer nas lovio presretač ha ha ha ha ha ha ... kad me krenulo smijanje i nikako prestat ... jebate, koji crtić je to bio ? alan ford sitacija i još oboje taj dan došli na posao obučeni u crno od glave do pete

ujutro sadimo cvijeće i drveće a nakon toga na drugom kraju šume bježancija i to ko da smo u najmanju ruku ubili nekog a ono sve zbog nevezanja  pogledam kolege ok osebe al svi ozbiljni a meni sve skupa počelo dobivati još apsurdnije oblike ... otkad se vepar vratio u šumu svi ponovo utonuli u sebe, nema više smijeha, nema više opuštenosti a ja se smijem i ne mogu prestati, suze lijem kad vidim ove ozbiljne i ustrašite oko sebe ... i sjetim se kako smo vuk i ja istrčali iz auta, krenuli trčati svaki na svoju stranu, ja bacala svoje stvari preko glave da mogu trčati brže i to usred tržnice i pred publikom ... probala par puta smirit se odlaskom na hodnik al nije išlo ... na kraju odem do vuka da ga pitam a zašto je on bježao kad je bio vezan i jel svjestan kako smo sse fino osramotili nasred šume

i kako sam mu uletila u ured sva u suzama od smijanja, razrogačio oči i presto disat ...  prepo se i on i sluša me kako mu opisujem situaciju koju smo izveli i još pitam što je on bježo kad je on bio zavezan ... nasmijo se al i puhnuo od olakšanja  i kaže, "jebote, jesi sad ti mene prepala ... kad sam te vidio tako uplakanu mislio kako ćeš mi reć da su nam poslali pogrešne sadnice stabala pa umjesto paulovnije nasred grada zasadili banane i sad će nam se svi smijati" ... ahahahaha - gotova kad sam vidjela čega se on boji ... njemu gušt bježati od policije jer je adrenalinski frik i paše mi to dizanje adrenalina a mene skoro satralo ... al bi ga bilo užas sram da je posadio banane po šumi       eto, a taman se danas lijepo hvalili kako smo obojeneustrašivi i ničeg se ne bojimo

kasnije pričala sve mungosu kako smo se lijepo sramotili pred svima a mungos pao skoro od smijeha .... veli, sad ću mu ja pokucati na vrata i reć da mi se javila treća policijska da pita da li znam dvoje u crnom koji su bježali danas od njih, muško i žensko ... molim ga da ne prepada vuka više jer smo oboje dovoljno straha prošli danas, ja zbog policjie, vuk zbog banana, al ode mungos ... i smilim si, nek radi šta hoće ... al vrać a se i on uplakan i kaže, nije izdržo ostati ozbiljan ... došao do pola rečenice i rasplako se pa mu nije uspjela podvalit vuku da se opet štrecne

joj, litru vode sam danas oplakala i nikako prestati ... trojme išlo  uživo

skroz skužila šta se dogodilo danas ... i sretna da sam ipak ja bila za volanom a ne vuk ... iako je inače skroz smiren vozač i divim mu se zbog toga jer se mogu opusitit kraj njega kad on vozi, da je on danas bio za volanom, bilo bi prave jurnjave naokolo jer mu gušt jurcati a pogotovo ako mora dokazat kako su neka pravila bolesno bespotrebna i glupa ... i ja sam tako mislila davno kad sam radila u policijskoj upravi i zamrzila policiju i bio mi gušt nadmudruvati se sa njima ali nisam znala još kako ...

kasnije smo kroz priču skužili da su nam oboma baš policajci i to oni najgori i loši zagorčali naljepše trenutke u životu ... vuk je ispričao kako je kao mlad zavolio slikati i dao se u grafitiranje ... a onda zbog toga završio na policiji i prestao sa grafitiranjem

ja sam pak završila na policiji na mučnom ispitivanju dvoje ogavnih inspektor kad sam se odlučila upisati u ronilački klub koji je za vraga izgorio baš noć nakon sam bila među zadnjima koja ga napustila i završila među osumnjičenim za palež ... i još naletila na dva totalna idiota od inspektora koja su se izdrkavala na meni da su mi se svi prijatelji prepali zašto sam toliko na ispitivanju ... nije ni čudo da je njemu gušt zajebavat ih kad može i nije ih se prepo nego bio miran kad je vidio da smo ih zajebali i još krenuo objašnjavati svjedocima zašto smo tako reagirali ... kad sam ga pitala zašto je i on bježo reko da mu je bilo nezamislivo da ja plaćam kaznu tim idiotima pa me potaknuo da sudjelujem u svemu aktivno i uspio ... ne jebe njega to što sam se tresla od straha jer vako meditativan tip ko ja nije naviknut na adrenalinske šuteve al mu drago da mi priuštio jednog ... sav zablisto kad sam priznala da je jedini koji me uspio prepasti da se tresem ko šiba ...  a kasnije i ja morala priznati da mi zapravio bio gušt  a pogotovo kad sam se smirila ... sa vukom nije nikada dosadno

al zato tamo gdje treba meditacije i mira kao što je sadnja drveća vuku unijelo nemir i bojao se da tu nešto ne zajebemo i osramotimo se ... a noćna mora mu je da se jedan dan probudi a po gradu mu rastu banane ... a meni to baš super ideja obzirom da mi je totem majmun  

al danas po prvi puta i mungos plako od smijeha i da nije znao složiti ozbiljnu facu kad je htio a to mu najbolje ide ... mene nasmije do suza al čim netko naiđe, on se odmah uzbilji a ja moram tražiti gdje pobjeći da se na miru nasmijem ... priznao mi kako mu fali toga i da bi se on stalno zajebavao al je skužio da nitko oko njega ne kuži zajebanciju pa mu prisjelo ... danas mu bilo drago kako otvoreno pričam kako sam se sama osramotila i bez imalo srama nego mi suze frcale od smijanja koliko mi je to bilo smiješno ... a i znam kako mu ubacit ideju da stvarno zajebe vuka i prepadne ga ... vuk se ne boji bježancije od policije ... al ako mu mungos dođe reć da je nešto čudno na stablima koje smo posadili i da mu malo bacaju na mango, usrat će se od straha ima problema sa par dudova koji bacaju plodove pa mu šumska stvorenja non stop kenjkaju zbog plodova koji uljepe šumsko tlo ... mogu zamisliti šta bi bilo da povjeruje da je posadio mango koji će opadati po ljudima i lijepiti se

današnja situacija me skroz asocirala na ovaj film samo vuk napravio na kraju suprotno ,,, umjesto da svim svjedocima naše bježancije pobriše memoriju i usadi lažnu, podebljo ono što se stvarno dogodilo - iskren do kraja i ne zna lagati ... a fala manituu da ima toga još na ovom svijetu ... ja mislila izumrlo sa dinosaurima  



a meni fakat dobro došlo malo osjetiti osjećaj straha da se tresem od njega ... nisam dugo ... al baš jako dugo osjetila tako nešto ... uvijek imala kontrolu nad onim što se zbiva oko mene a to je dooosadno

mungos danas izreko nešto što mi dalo za misliti ... reko da se vuk i ja ne bojimo ničega al se bojimo sami sebe ...

i mungosu super pročitala totem .. mali je i vižljav i davi otrovnice ko iz šale al vidi bolje od nas sa većim tetemima i upozorava nas i to dobro

jučer tokom sadnje na novozasađeni grm lavande sletio leptir lastin rep ... i sjetim se kako mi nekada kukci slijeću na ruku bez da se boje i krenem provjerit jel još uvijek tako ... stavim prst pred leptira i on se popne na njega ... okrenem se da pokažem vuku da imam ogromnog leptira na ruci a on misio da je mrtav ... nasmijem se i taman da ću malo cimnut rukom a leptir odleti

u šumi krenula previranja i to opaka... tek sad kužim koje promjene sam potaknula ... jebate, sve krenulo malim zamahom i najavom, iskrenim prijateljstvom sa vukom, knjižničarkom i mungosom ali i sukobom sa veprom, otvaranjem očiju sovi a sada ne moram više ništa nego samo pratiti dalje šta se dešava ... dobro je vuk rekao: sova otvorila partiju bilijara tako da je bocnula vepra štapom i onda pustila da se stvari dalje događaju stihijski ...al sam i ja isto otvorila novu partiju al nisam to napravila prije nego sam stekla prijatelje među najboljim šumskim bićima i sad oni igraju igru i kako treba a mnoge poteze se ja ne bih usudila potegnuti a oni hoće ... a i nemam pojma koga sam to bocnula da je krenulo dalje ovim tempom ? možda više njih

sovi je nekoliko ljudi iz vukovog klana zadalo dobrani udarac ... sad debelo plaća svoju pasivnost i to što je vepra postavila kao svoju desnu ruku i dozvolila da on kroji pravdu u šumi ... jebate, to mi nikako nije jasno šta joj je bilo na pameti ? ne bih takvom stvoru prepustila da mi bude ni žulj na desnoj nozi a kamoli da govori u moje ime ... al eto, žene misle da mogu šefovati preko nabrušenih veprova a da se ne zapitaju šta takvi ljudima rade .... a pročulo se kako sam se vepru suprostavila, neko vrijeme bio mir u šumi a sad krenuli dobri i pošteni klanovi u akciju ...

al meni se to nije dalo pratiti pa otišla svojim poslovima jer ga fala bogu imam i da uživam u njemu ... odradila sve po redu i vratim se u ured zadovoljna pozdravivši se sa svojom ekipicom koja je isto tako sretna što je sve završeno prije planiranog roka ... a u uredu džumbus ... ne znaš tko na koga ljut, poslovi se prebacuju opet ko ping pong loptice, i usred gungule stoji mungos i kad me ugledo, veli, ok, ti ti i ti za mnom na teren da riješimo problem ( nestalo struje u jednom dijelu šume i dreka tko će to riješiti ) ... prozvani kolege i dalje sjede i odbijaju izaći na teren ... vole svoje stolice i sjediti više nego išta a i frka zbog sovinog nedavnog poraza jer se nije snašla i postavila kao šef nego prepustila odluku emocijama koje su joj tog trena bile povrijeđene ... i odem ja sa mungosom i začas riješimo problem ... mene nije ni trebo jer je sam sve riješio ... a onda me potegnuo na stranu i veli mi, spremi se, imam osjećaj da ćeš ubrzo biti prozvana šefom umjesto pjesnika ... meni se smučilo ... neću to da budem dok je čovjek živ ... a i taman krenuo ozdravljati ... suze su mi krenule na oči od muke kad se sjetim kako bi se zbog toga pjesniku moglo stanje opet pogoršati ... ... al jebat ga, udarac sovi je i nanesen da ju se razbudi i krene uvoditi red u šumi sad kad svi znaju da vuk i ja radimo zajedno i uspješno a oboje puni lijepih vizija za šumu ...
pustio me mungos da se nadišem i zaustavim plač a onda mirno razgovarao i uspio mi argumentima objasniti da nema drugog izbora ... dobri klanovi iz šume žele vidjeti da vepar ima pravu suparnicu na istom položaju kao što je on i to što prije ... "ali to onda znači da će i vepar morati otići sa svog položaja jer ako mi se da ovlast da ga neutraliziram, neće mi savjest dati da to ne učinim i dalje pustim da muči druge oko sebe " kažam mu očajno ... a on me opet pusti da se nadišem i progutam knedlu jer je vidio da mi je muka od toga i kaže, "pa reko sam ti odmah na početku da ćeš to morati biti ti jer nema tko drugi ... zato ti sad govorim da imaš vremena pripremiti se kad dođe do toga i da te ne love na prepad" ... a vuk?, pomislih u sebi al prešutim jer mi padne na pamet nešto što sam ranije čula u uredskoj gunguli ... i sine mi lampica nad glavom ! ... vuk sve ovo i poteže iz sjene i to tako inteligentno da mi cijeli dan bilo čudno zašto je jedini tako dobre volje i opušten isad znam sa kim se on to bori ... i nasmijem se opet ... nadam se da je za sebe osigurao šefovsko mjesto jer mi je to bilo prirodnije nego da ja postanem šef ... i ta me pomisao smiri jer sam mu ja u mislila već predala to mjesto ...

i vratim se smirena u ured al tamo i dalje hrpetina nervoze, moj šef sav pognut, introvert i ostali isto - boje se promjena i veprovih naleta zbog svega toga jer se vepar najviše boji promjena jer zna da bi mogao nadrapati u njima ...

da izbjegnem sve to, ulovim se nekog posla u susjednom šumarku i odem samo da ne moram sjediti u uredu i gledati sav taj strah a i dobijem prostora za presložiti svoje misli i ujedno odraditi nešto korisno dalje ... na izlazu sretnem sovu tri koraka ispred sebe kako se vuče umorno i sva raščupana ... jebote, baš loše izgleda, mislim si ... nije dobro i dođe mi je žao al se sjetim kako je izignorirala sve moje dobro odrađene poslove iako znam da joj vuk sve prenosi i o onome što ja radim ... kad mi je rekla da radim svojom brzinom i da se nadmećem nije ni ona očekivala tako brze rezultate ... sad se i ona osjeća loše i poraženo i sve spustila na osobni nivo i zaboravila da je nama svima posao raditi za sva šumska stvorenja a ne da bi hranili svoje vlastite egoe ... i to me razljuti i tako ljuta odem u šumarak koji mi je baš sova direktno dala u nalog urediti i to joj u prolazu i kažem misleći da ću je odobrovoljiti time ... al kad sam vidjela da je zbog toga što radim bolje nego je ona zamislila još više potonula, mislim si u sebi, odjebite svi od mene ... a ja mislila svima stalo da im šuma bude lijepa i uređena kad ono osim vuka, knjižničarke i mungosa svi samo glumili da bi zadržali vlast i svoje pozicije ... a sad kad vide kojom brzinom vuk i ja radimo i još znamo potegnuti i druge u akciju, više ne valja ??? trebali po veprovim uputama "raditi" kao i drugi ???

i tako ljuta odjurim u šumarak urediti ga u inat svima i sama kad zove vuk ... pita gdje sam i raspoloženo me zove na jedan drugi teren koji je dobio u nalog urediti u zadnji čas ... kad sam još to čula da nas oboje i dalje trpaju sa poslovima koje mi veselo i rado odrađujemo jer nam lijepo vidjeti iza nas pozitivne promjene u šumi još me više obuzeo očaj ... skužila da i dalje misle da će nas uloviti kako ne možemo il ne znamo kako pa izletila iz mene sva gorčina i jad od razočarenja što nikome do ničeg nije stalo i izjadam se po prvi puta vuku onako iz dubine dupeta ... skoro sam mu zaplakala kad sam mu rekla da me izmorila hrpetina ljudi koji ništa ne vole, ne vole svoju šumu , ne vole jedni druge, ne vole ni sami sebe i jedino u šta ulažu trud i vrijeme je kako jedan drugoga preveslati, ne raditi ništa i sjediti ko kvočke na jajima ... rekoh mu gdje sam i da sam otišla da ih ne vidim neko vrijeme dok se ne skockam ... al ne odustajem od zamisli da šumu i dalje uređujem pa nek svi svisnu od muke što sami nisu ranije to radili nego ljenguzovali i glumili rad ! ... a on se smije i veli mi da ne brinem jer će sve biti kako treba ... i dobijem potvrdu da sam u pravu glede svega ... zaista on poteže sad konce iz sjene i zato se sve pokrenulo još brže nego sam mogla predvidjeti ... ni ne želeći bocnula štapom u njega kad sam otvarala novu partiju bilijara al na jedan drugačiji način i sad on dalje majstorski igra partiju ali po prirodnim pravilima i da svaka kugla odradi svoju poziciju il leti u rupu ... jebote, jest genije !

odradila u šumarku šta sam imala i još si za nagradu za pretrpljeni raniji očaj kupila predivan multipraktičan nož sa brdo raznih funkcija ali otvarajući ga i isprobavajući sve redom bez da pazim, posjekla jagodicu palca skoro na pola ... al ni to me nije ozlojadilo ... brzo zaustavila krvarenje i zamotala prst papirnatom maramicom i dječjim balonom kojeg sam našla u šumarku da ne krvarim ... i odem do apoteke po sterilne gaze i ljepljivu traku da sve dobro stegnem pa mi možda komad jagodice ponovo sraste ... apotekarka me htjela poslati na šivanje ali sam odbila i sama riješila ranu koja je prestala krvariti ...
na izlazu iz šume za mnom krene vuk sav nasmijan i veseo ... bez imalo zadrške gušta jer vidi da sve ide po njegovom planu ... al nije stigo ništa reć jer je vidio moj zamotani prst ... nabrzinu mu ispričam šta se dogodilo i da nema brige jer sam se počastila nožom koji je odličan a ja brzopleto krenula otvarati a veselimse jer imam dobar nož sa brdo alata kojeg svako toliko trebam ... najprije mi ponudio posuditi šta mi treba od alata al onda odustao jer je vidio da nema smisla ... ok, reče, al da prestanem samu sebe rezati ... neću više, obećajem, odvratim to volem, kad u tri rečenice sve kažemo jedan drugom i nitko me ne davi svojom pretjeranom brigom i paranojama

bokte, što je teško tipkati brzo bez korištenja lijevog palca al eto, i to mi ide sad me živo zanima šta će i kako tko u šumi poduzeti i tko će biti konstruktivan a tko destruktivan ... a bit ću vesela ka tica kad čujem da je vuk posto novi šef ! baš je zaslužio to biti i u svojoj šumi koju preočito voli i sa guštom uređuje da bude dobro i njemu ali i svima drugima takve šefove volem imati !

al se sjetih kako mi je jutros propao plan da sa mungosom prepadnem vuka kako mu po šumi raste neko čudno drveće  čim sam ga ujutro srela krenuo sam kako bi baš bilo fora da po šumi rastu banane i kako bi se to svima u šumi sigurno svidjelo a ja si mislim, jebat ga, sad mi je pokvario zajebanciju ... ne mogu ga više preko mungosa prepast bananama

a i danas svi po šumi krenuli hvaliti odrađeno ... svima se sviđa a tek počelo ... šta će tek biti kad se sve razraste i krene cvjetati i mirisati i bacati boje

stalno mi u priče ulijeću novi i dobri ljudi... čovjek sa kojim surađujem oko sadnje ( on sadi sa svojom ekipom a ja biram šta i gdje ) ... tip je pravi veliki medo ... dobrica i ubrzo skužila da uživa u sađenju i radu sa biljem ... kad sam odlučila nabrzinu urediti ulaz ispred zgrade da se osvetim vepru jer je lasicu dočeko i pokvario mu volju, lasica mi ga dozvao jer sam ja odlučila da ću saditi sama pa makar vepar puko od muke jer će onda ispast još veća ljenčina ... al eto, lasica nije dozvolio da se to dogodi i ja završila sa medom ... medo krenuo sadit i vidim mazi bilje ko da su mu djeca ... oduševljen što mora saditi i mene krenula volja i ubrzo mu se pridružila jer ne volim stajati i ne raditi ništa dok drugi rade ... kako je vrijeme berbe koprive u ruksaku našla i rukavice i lijepo se izguštala i to pred sovom ... sovi tada još bilo drago što to vidi al jebat ga, prekasno se sjetila ... nebitno

al u razgovoru sa sovom pohvalim medu kako je super suradnik i odmah došao raditi iako nije bilo u planu ... al umrla od smijeha kad me medo pita tko je to sa kim pričam ... pojma nema tko je glavni šef šume eto, to je sovina glavna greška što nije bila prisutna a sad kad su krenula previranja nabrzinu pokušava bit poznatija ljudima a svo vrijeme joj vepar rušio renome svojim ogavnim ponašanjem do ljudi

odmah nakon toga mi medo kaže da ga slobodno zovem kad god treba nešto nabrzinu jer sam ja njemu šef a on zaposlenik ... a oboje sadimo jedan drugom uz bok i ispričam mu svoje dosadašnje radno iskustvo i da je meni normalno sve ljude sa kojima radim zvati suradnicima ... to što sam ja godinama sve potpisivala i preuzimala odgovornost nije ništa u usporedbi sa radom mojih suradnika ... da nema njih, mogla sam sama samo sjest i plakat i badava onda sve moje sposobnosti ... pogledo me, nije ništa reko al od tada radi ko mrav ... vrijedan i još mi pomogne sugestijama ako mu padne na pamet neka bolja ideja il kako nešto napraviti bolje i još zašparati i oboje se veselimo odrađenom ... danas kad je sve bilo gotovo prije rokova naveliko ga pohvalila njegovim šefovima i rekla da sam super zadovoljna odrađenim ... a molijo me ako mogu da sve narudžbe odradim do sutra da može na miru otići za uskrs sa obitelji jer bi ga inače poslali raditi za blagdane i eto, uspjela svoj dio odraditi da mu izađem u susret pa se i on potrudio i sve napravio dan brže ... sve se može kad je ljudima stalo jedan drugome pomoći

al danas dok je sam planirala nove sadnje, pridružio nam se i vuk i krene razgovor o sadnicama kako su lijepe i kako baš pašu na to mjesto i medo usput spomene kako je dvadeset godina bio policajac i tek sad u mirovini uživa u poslu koji ga ispunjava i veseli ... a vuk i ja se pogledamo i krenemo smijati ... ispričali kako smo jučer bježali od policije i vidim vuk i dalje ponosan na to što smo uspjeli pobjeći i ne platiti kaznu ... zaboravila spomenit da sam nakon sam istrčala iz auta i okrenula se suočit sa presretačem, vidjela kako je zastao na skretanju al odustao i nastavio dalje .. veli vuk, bilo im glupo sa tolikom grdosijom ulaziti u uzak puteljak kojim smo mi uletili na tržnicu jer bi se samo osramotili pa su odustali ... a medo se raspričao kakav je policajac bio i šta je najviše mrzio kod ljudi - laganje ... a vuk umro od smijeha jer da se presretač spustio do nas, on taman mislio krenut raditi upravo to - lagati i praviti se lud kako nije istina da smo tek parkirali - nemamo pojma o čem oni pričaju ... a kako je vješt u navođenju mene da radim pizdarije, vjerojatno bih se i ja u trenu ušaltala u istu priču ... medo nam govorio da je to najgore što bi mogli napraviti a vuk i ja se oboje složili da je sve to ovisno kako profiliramo policajca sa kojim imamo posla a skužili da smo obje vješti u tome ... nekima paše laganje, nekima ne, neke možeš itekako ustrašiti i pokolebati da se povuku jer su i oni samo ljudi koji se boje za svoje pozicije ... al sad znam da je medo još jedan dobar lik na kojeg se mogu osloniti pa mi gušt da mi je i on novi suradnik

Legolas je napisao/la:današnja situacija me skroz asocirala na ovaj film samo vuk napravio na kraju suprotno ,,, umjesto da svim svjedocima naše bježancije pobriše memoriju i usadi lažnu, podebljo ono što se stvarno dogodilo - iskren do kraja i ne zna lagati ... a fala manituu da ima toga još na ovom svijetu ... ja mislila izumrlo sa dinosaurima  

ovo boldano mi je jako važno kod ljudi ... ne zamjeram nikome ako pogriješi jer nije znao drugačije al ako prizna ( ia ja sam ko hortipoliciot medo) i kasnije još pomognem da se tuđa greška popravi ili usmjeri u dobro .... al laganje nisam nikada mogla smisliti pa da me svi ubiju zbog govorenja istine

tako sam jednom dobila i u uvjetnu na sudu jer nisam htjela lagati nego priznala istinu al rekla da sam pogriješila jer nisam znala i mislila da će sud imati razumijevanja za to ... al nije ... od tada se zaklela da ću i dalje uvijek govoriti istinu ali sa iznimkom - na sudu i pred policijom samo ako ih isprofiliram kao normalne ... ako ne, onda lažem boljei uvjerljivije od najboljih lažova i da me priključe na detektor laži, i njega ubijedim da je laž istina ...

sad znam da među svojim novim kolegama imam troje njih koji jednostavno ne znaju lagati :

- vuk ne može lagati .. on je kao i ja kao onaj lik Balky iz jedne humoristične serije ( nekoć su me nazvali po tom liku ) ali, ako mora lagati policiju il sudove, laže bolje od ikoga a sa mnom uz bok nema šanse da ne bi zajedno ubijedili i najtvrdokornije da je crno bijelo i obrnuto    ... zamislila sam si scenu bježancije dalje u slučaju da su nas presretači htjeli kazniti ... vuk bi krenuo sa laganjem i glumom a ja bih prirodno nastavila i tada bi  se dogodilo da bi i svjedoci oko nas povjerovali u našu priču koliko bi ju uvjerljivo izveli  

-mungos ... taj ne može slagati da ga režeš nožom ... sav se zacrveni kad govori istinu a oko njega svi pognu glave jer često istina boli al on ju mora izreći na glas inače ima problem sa kožom ( doslovno hoće iz vlastite kože iskočiti jer mu postane tijesna ) ... jučer konačno i on tražio da mu donesem aloa veru da to proba riješiti iako se dugo odupirao ... al kako mnoge istina ne zanima, skužio da mu ipak treba pomoć bilja a vidio kad sam vuku donosila sadnicu ... iako, vuku aloa ne treba za liječenje, taj ima kožu ko beba i vidi se po tome da mu je savjest uvijek mirna i uravnotežena

lasica ... lasica ne može slagati al zna prešutjeti ... doduše, u par navrata nije ni to sposoban bijo al onda potiho i sebi pod nos kaže istinu da nitko oko njega ne čuje ... al kako sam to skontala, kad god sam sa njim naćulim dodatno uši i pazim da čujem upravo to što on kaže sebi pod nos ...

toliko sam se u zadnje vrijeme naradila i izmorila da sam jučer poslijepodne legla na kratko odmorit se al se probudila tek danas ujutro ... al prepustila se takvom snu jer mi se u snu sve tako lijepo presložilo i vidjela sliku svega što se sada može izdogađati dalje ... vuk će osnažiti do kraja i postati pravi lider šume - nepokolebljiv i iskusan i jak iako sam ga jučer ulovila kako je počeo sumnjati u vlastite sposobnosti jer se bojao za mene ... al to ispričam kasnije .... sova će ostati čista perja i ne okaljana jer će vučji klan preuzeti hajku i to ne samo na vepra ... leti još jedan šef jer se nije znao postaviti i braniti svoj odjel nego se povukao i prepustio meni da radim njegov posao - stvorim zdravu radnu okolinu za sve iz tima ... vepar, hm ... bolje da ne pričam kako će taj završiti .... mislila da će ga savladati samo jedan vuk al ono, ide cijeli vučji klan  na njega i ne bih mu bila u koži    sad mi je jasno ono pojavljivanje vukovog oca i majke ... nisu oni dolazili samo da mene upoznaju iako su mi oboje dali sitan znak podrške jer ne znaju još koliko mi mogu vjerovati ... a znam da su jedina obitelj u šumi koja zna kako sređivati stvari da bude dobro njima ... takvi onda znaju urediti šumu da bude dobro svima ... sposobni samozatajni ljudi koji međusobno surađuju i djeluju upravo onako kako bi obitelji trebale funkcionirati - kao klanovi, plemena i djelovati zajedno a ne ko one balkan obitelji gdje se svi najprije međusobno pokolju a onda grizu i sve oko sebe ... tako mi je drago da takvih plemena/obitelji još ima ... e, to su indijanci ovih krajeva ... i svi međusobno surađuju sa poštovanjem i bez puno riječi jer se međusobno dobro poznaju i svak preuzme svoj dio i odradi ga ... al ključno je da im je stalo do drugih i cijele šume ... takvi žive da bi uredili svijet oko sebe ne samo za sebe nego i za druge ...  i sjetila se dovrišta i kako im je uređeno ... tako svoje dvorište uređuju oni koji znaju šta balans jest  ... i jedino takvi mogu i smiju krenuti uređivati i šire područje ... to su zdravi nukleusi koji su sposobni zaustaviti kancerogene tvorevine oko sebe ... a vepar je odavno označen kao kancerogena ćelija šume ... samo se čekalo da ga netko iznutra oslabi da krene prava hajka da ga se makne  zato sam dobila čokoladu i zato me sova jučer na uskršnjem ručku kojeg sam napustila prije svih al otišla se pozdraviti sa njom iako sam bila ljuta, zagrlila srdačno i rekla mi na kraju "izdrži još malo" .... dogovorila je sa vukovima štošta  a vuk je dirigirao iznutra a njegov čopor krenuo za njim ...

mungos me tokom jučerašnjeg dana povukao na stranu da mi kaže da kreću velike kadrovske promjene i da će biti smjene šefova prije vremena ... neće se čekati da sve ide birokratkim prirodnim putem i bez strhe i frke ... vukovi su sovi zadali udarac da ju natjeraju da se trgne i počne postavljati stvari po šumi ranije inače će i nju to stajati njene pozicije ... reko mi da se pripremim jer postoji velika mogućnost da ja postanem šef prije nego pjesnik prirodno ode u mirovinu ... "ali to će ga ubiti", skoro proplakah od muke ... nisam mungosu niti ikome iz šume rekla da sam ga liječila svo vrijeme a sada ću ja biti kriva što će opet posrnuti  ... mungos je i tankoćudan ... kad je skužio da imam knedlu u grlu i da mi suze idu na oči, ušutio se i pustio da sjednem na jedan zidić u hladovinu gdje me nitko nije mogao vidjeti i da se nadišem prije nego je ponovo progovorio ... "rekao sam ti na samom početku da su u šumi mnogi nezadovoljni i da se samo čekalo tko će iznutra vepra opalit kako je zaslužio i sovu razbuditi ... rekao sam ti da ćeš to morati napraviti ti što si i napravila pa sam ti pružio ruku i čestitao na tome ... nitko drugi to nije mogao jer se svi drugi boje ... a vuk je preosjetljiv i mlad i ne bi to napravio mirno kao ti ... al sada su njegovi krenuli da završe ono što si ti započela"  .... uf, pomislim, ok ... al potajno sam se nadala da će ipak vuka postaviti ko šefa a ja ću mu i dalje pomagati da postane najbolji mogući šef ... ali ako nema druge, preuzet ću ja to mjesto jer znam da imam ekipu koja mi vjeruje i zna da neću šefovati kao tiranin ... neću nikada postati kao vepar jer sam i ranije šefovala na drugačiji način - kroz povjerenje i suradnju i da svi budu zadovoljni odrađenim ... a pjesnik se nije razbolio zbog mene nego zato jer nije ni on za biti šef jer se ne zna postaviti ni sebe da obrani a kamoli cijeli svoj tim ... pušta da ga drugi guše ... ja to nisam nikada pustila bez borbe i uvijek sam se znala sukobiti sa takvima koji probaju iako sukobe ne volim ...   al ako mi se nameće, znam ga odraditi tako da izađem ko pobjednik ... i nikada  ne spuštam glavu ... pjesnik to nije znao napraviti ... on je stalno hodao pognute glave osim kad bih mu ja bila uz bok a i to sve rjeđe rijetko jer ga počelo vrijeđati to što je slabiji od mene ... i njega će vlastiti ego uništiti a ne ja ... bolje je za njega da ode dok je još živ i uživa u umjetnosti koja ga hrani a ne u vječitim borbama sa veprovima i šojkama jer je u tome užasno loš a onda nastradaju i oni koje je dužan zaštititi

na početku mog dolaska u šumu, ne znam jesam li to ovdje zapisala, uletila mi jedna mlada kreativka sa predivnom pričom koju bi uvela u šumu i odmah joj stala uz bok ... oduševio me njen entuzijazam, znanje i potencijal koji bi mogla iz evrope sa sobom dovesti u šumu da šuma postane nukleus kreativne škole u kojoj bih i svoju djecu vidjela ... ubila se od volje da joj pomognem iako me pjesnik tu probao kočiti ... al sam nastavila pomagati unatoč pjesniku ... par puta mi palo na pamet da bi upravo ta bila dostojna partnerica vuku i po kreativnosti i po godinama ... al jebat ga ... ono što nisam znala je da je i ona dio vučjeg klana ...  al kad sam saznala, nije me čudilo ... takvi su svi iz njegovog klana ... šutili, radili godinama samozatajno na raznim idejama i sprovodili ih u djela a onda čekali pravi trenutak da krenu podizati svoju šumu na noge ... i ni ne znajući sam i preko nje vukovom klanu odavala sebe i koliko mi je silno bilo stalo da ta njihova šuma postane centar svega lijepog i pozitivnog

al sam ostala pegla kad smo je vuk i ja sreli nasred šume ... nije mi javila da dolazi što me najprije čudilo, al kad sam skužila vukove reakcije do mene, bilo mi jasno i zašto mi se nije javila ... ako bude  frkovito, ne žele mene petljati u kojekakve zavzlame koje će se probati dogoditi ... a i kad sam vidjela na drugim situacijama koliko se vuk postavlja zaštitnički do mene, dolučila ne odati koliko mi je jasno šta se događa jer bih onda vuku preumjerila pažnju na sebe a ne na ono što mu je činiti ... neka ne zna koliko mi je jasna slika šta radi sa svojim klanom ... kad smo sreli tu njegovu rođakinju, napravila sam se blesavom i otišla raditi nešto na drugi kraj šume da njih dvoje mogu na miru dalje dogovarati svoje poslove

al mi sad smiješno kako se ipak ušeprtljo u svojim nastojanjima da mene drži izvan hajke ... nakon je čuo da sama znam odlutati bez njega na drugi kraj šume, ljuta jer su svi drugi nikakvi i samo nas dvoje znamo odraditi sve što treba i još se oboružati nožovima i samu sebe isjeckati, ne da više da mrdnem nikuda sama ... al se sav ušeprtlja kad to radi ...

jučer ga pitam o tom dijelu šume koji imamo urediti i pokaže mi ga na karti ... jebate, pomislim ... to nešto bezveze i što je vepar opet izmislijo samo da nas drži dalje od mjesta događanja previranja a ne zna da smo oboje u samom centru i povlačimo konce pa da nas pošalje na himalaje ... ta ne živimo u srednjem vijeku da se može komunikacija svesti na golubove i dimne signale i prekinuti tako da se nekoga fizički šalje po terenu ...

i kako mi je reko za to mjesto, spakiram ja sve potrebne alate i taman da ću nabrzinu sama zbrisati i urediti taj prčvoljak od šume bez po muke i da vepar opet svisne od muke, kad otvorim vrata svog ureda i pred njima stoje vuk i lasica    mislim si, jebate, jest dobar u postavljanju sačekuša i predviđanju mojih koraka ... velim mu, "odoh ja sredit to što si mi pokazao ", a on mrtvav hladan odgovori: "naravno, al ideš sa nama"    ... zna da alat  i oružje držim u svom autu i sad mi ne da da idem svojim autom nikuda    boji se da se ne nasjeckam na komadiće jer je na fejsu pročitao onu moju uskršnju priču od dječaku zecu a ne zna koliko sam i na koje načine indijanac        neki dan medo pričao kako ne priznaje nikakve mambo džambo fore na uskrs i kako je pravi katolik i vjernik a vuk se nasmijo i prstom pokažem na mene i kaže "pazi se medo, ova ti je mambo džambo i to pravi" ....  

eto, toliko opet o onom njegovom "ok" kad mi je nudio svoj alat a ja rekla da ne treba, imam sada svoj i nosim ga sa sobom      

i došli mi do terena, a on "začudo" poslao lasicu i medu nekuda da obave nešto da nas dvoje možemo na miru pričati ... ok, pomislim si ... sad da čujem šta mi ima za reć ... i krene vuk al šeprtljo i neurozan za popizdit ... bio skroz nesuvisao i pročitam da ne zna koliko ja znam o svemu što se događa i zaštitio bi me a opet reko a ne zna kako ću reagirati pa se ušeprtljo ali svojski ... skužila sam da je izbjego ići na zadnju marendu sa mnom jer nas je pjesnik zateko na jednoj ranije ... a ranije  mi u šali reko kako se sada prati i tko s kim jede i gdje i kako ... boji se da mene ne vide kao dio njegovog klana i krenu priče i tračevi da sam upetljana na način na koji oni ne žele mene petljati ... zahvalni su mi što sam postavila stvari kako sam postavila al sada žele dalje sami odraditi svoje bez da mene opterećuju ... bit će krvi a zaboravili da ja krv jako dobro podnosim ... i znam da i oni podnose iako na jedan sasvim metafizički način  - kroz svoj totem ... ne mogu biti ono što nisu ali štite da drugi ne budu okrvavljeni ako krene pravo vučje klanje    vuk mi jednom pričao kako to izgleda kad njega dotjeraju da pukne ... uopće mi nije teško zamisliti ... a sada znam i u kojim situacijama bi se to moglo dogoditi i da mu ne smijem dati do znanja koliko znam o svemu jer bi onda krenuo mene štititi umjesto da se izbori za svoje vizije šume ... a ne zna da je meni totem gorila i da itekako imam snage pridružiti se ako i mene dotjeraju da pukne ... ako osjetim da su vukovi pred porazom, ide gorila i sravni  put pred njima  da mogu dalje jer vjerujem u njihovu ispravnost ... i vjerujem da su dobri .... a dobri moraju biti lideri ... reko tako jednom i onaj grčki vilozof i bijo je u pravu - kad dobri krenu biti lideri i politika će prestati biti kurva  

al eto, vuk me nije još dovoljno upoznao da zna sve to što ja znam ... al da ga smirim, krenula opet pozitivno o njegovoj šumi i kako je krasna i divna i treba samo vepra maknuti i sve će ići dalje svojim tokom ... tu je razrogačio oči i počeo mi uvaljivati priču kako možda nisam u pravu i vepar dobrica itd itd ... boji se da ću ja preuzet micanje vepra jer sam mu jednom ranije rekla da i o tome smišljam plan ... a vuku oteti plijen na koji je već naoštrio zube je loša rabota ... to vukovi ne opraštaju ... i smirim ga i odglumim kako sam povjerovala u njegovu priču i kako neću više razmišljati o vepru ... vepar je skroz nebitan !, rekoh i vidim, smirio se ... a u sebi si mislim kako sve ide svojim prirodnim tokovima i kako sam otpočetka zamislila ... veprove ni ne love majmuni nego vukovi i tako se počelo i događati ... ne smije vuk ni pomisliti da bi mu majmun oteo lovinu a ni ne mora ... meni vepar zaista dosadan i nimalo zanimljiv   al zato volim banane a vuk reko da ćemo i to jednom saditi    

kasnije sjeli na jednu klupicu u parku i vidim, vuk i dalje neurozan jer mu muka što krije predamnom plan svog klana a naviko sve mi reć ... al ako mi kaže, onda sam i ja upetljana a neće me petljati jer će onda biti u strahu šta ću ja poduzimati ... i non stoš me gleda ispod oka i pokušava pročitati moje raspoloženje i jesam li još ljuta ... i kako sam to skužila, krenem pokazivati ekstra dobro raspoloženje i kako sam usmjerena samo na ono što volem, cvijeće i drveće  ... sve drugo me ne zanima ... al njemu svako toliko izleti kako su sva previranja bezveze jer se radi o političkim igrama ... i opet gleda kako ću reagirati ... ne zna on da ja jako dobro znam šta je politika ali znam i šta bi mogla biti da ju vode ispravni i dobri to želim vidjeti na djelu ... krenem dalje promatrati i slikati drveće i pričati samo  o tome a vuk sve za mnom hoda i njuška zrak oko mene i proba nanjušiti koliko znam i kako se osjećam u vezi toga što znam ... ne znam ništa i razmišljam samo o drveću, uvjeerim ga govorom tijela ... mora povjerovati u to dok se ne izbore za ono što žele i izbore za to sami bez mene ...

kasnije otišli na drugi kraj šume i tamo se i vuk napokon dao u posao skupa sa lasicom i medom i ja stvarno odluatam i nađem jedan predivan i do sada meni nepoznat zakutak šume kojim sam ostala očarana i odmah mi se prikazalo pred očima i vizija šta bi tu moglo biti ... malo staro zdanje okruženo ooogromnim stoljetnim kestenovima a iza njega predivna šuma prekrcata dobrom energijom ... i krenem istraživati sve redom, tlo, bilje, stabla, poslikam sve da imam dokumentirano za daljnje planiranje ... a svako toliko bacim pogled na vuka, lasicu i medu koji su vrijedno radili na svom poslu ... al vidim vuk nemiran kad ne vidi gdje sam i krenuo za mnom opet ... i opet nervozan ... ne zna šta razmišljam jer sam opet podigla zid al ne kameni il gumeni nego biljni ... a on sav u mislima o hajki pa mu i to smeta ... al ok, mora znat šta vidim i krenem mu opisivati svoju viziju i to ga opet smiri ...

nakon toga se vratili u ured i ja se dala u posao al eto vuka opet nervozan ... dođe mi reć kako ga neće biti idući tjedan jer ima neko snimanje utrke koja će se događati po cijeloj državi ... super, kažem mu, to ti treba - malo odmaka od svega i zaslužijo si ... ode on opet  nervozan i ništa mu jasno ... jebate, nije naviko da se netko veseli onome što njega veseli ... i odem ponovo do njega da podebljam dojam i pokažem zanimanje za to nejgovo snimanje i tu se konačno opustio .. pokazao mi gdje će sve biti i iskreno se poveselila što će se nauživati na lijepim mjestima i još sve snimiti da mogu i ja kasnije moći to gledati ... obožava snimati i to mu ide dobro ... rekoh već da je daleko bolji fotograf od mene ali i snimatelj ...    i uspijem ga konačno ubijediti da mi je zaista drago što će imati vremena baviti se onim u čemu je dobar i uživa raditi i konačno ga smirim

nakon toga bio uskršnji zajednički ručak ... iako sam se jednom zarekla da nikada više neću sudjelovati, ipak sam ostala kratko čisto da i ja snimim sve i kako se tko pozicionirao ... pa redom:

pjesnik skroz potonuo ... introvert nije krio koliko i on zna i svog kolegu posluživao i tendio jer je znao da je na odlasku

vepar ustrašit da ne može biti više ... trudio se silno glumiti finca al nejde pa nejde ... i dalje seljačina kakav jeste ... a trudi se umiliti sovi al sova ga više ne gleda ... ustala nakon jela i otišla u kuhinju gdje sam se i ja pozdravila sa njom a ona mi dala znak podrške i da izdržim još malo ... misli ona da je meni usijanje kao i njoj i ne zna koliko me u biti sve skupa zabavlja i drago mi vidjeti kako se prirodna ravnoteža uspostavlja ... al mi bilo drago vidjeti ju opet nasmijanu i sretnu ... i ona se prepala mene pa joj laknulo kad je vidjela da sam još uz nju iako me dobrano razljutila i ona ... a i sad joj je i savjest mirna  jer zna da neće ona maknuti vepra nego vukovi  ... njen majčinski instinkt joj ne bi dozvolio da makne onog kome je pustila da se usosi njenom krivicom ... štitila bi ona njega i dalje al da može ... sad zna da ne može više i da hoće ... al mi drago da je dobra srca

šojke prestale kreštati i samo se dobro nažderale i onda priznale da su umorne i da im se spava ...

lasica i mungos se nisu ni pojavili ... kakvi su istinoljubivi, znaju da ne bi izdržali šutke gledati svu tu šaradu ...

sjenica se postavila konačno i pred veprom i rekla mu da neće biti prisutna ali se na kraju predomislila i ostala zbog kolega koje je zavoljela  ali samo nakratko a onda i ona odlepršala svojim putem i svojim planovima i bez da se obazire hoće li vepar biti zbog toga ljut ili ne ...

a vuk ! ha ha ha ... ostao i odlično raspoložen i nije ga smetalo ni to što se vepar pred njim preočito prežderavao i preko svih granica ... još sjeo preko puta njega i uživao ga gledati kako si stalno puni tanjur pred sobom i jede od muke i tješi se brdima hrane koju je nekontrolirano ubacivao u ssebe ... dobro sam predvidjela - vukovima drago vidjeti kad im se lovina naočigled gici  

e, tako treba .... opet je uspostavljen balans i ja zadovoljno otišla na svoj otok sreće odmorit  

upravo mi vuk javlja da u njegovoj šumi pljušti ko blesavo i sretan jer će sve zasađeno krenuti bujati ... pa naravno, rekoh mu, kad ja ovdje plešem i zazvala ju ... sad odoh zazivat da ne pada tamo gdje ide njegova snimateljska ruta

koji dobar ritam za plesanje