The Woman Who Ate Fire
Stranica 6 / 7. • Share
Stranica 6 / 7. • 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7
Re: The Woman Who Ate Fire
Dobar film za Wespitzu i Tomitzu..meni je najimpresivnija scena bila sex sa djavolitzom..Tako je i u stvarnom svijetu one se uvijek zakache za neshto shto je pozitivno..energetski usisivachi..Ono Sisaj mi sisu:))
https://www.youtube.com/watch?v=V1ueyfoNTdU
https://www.youtube.com/watch?v=V1ueyfoNTdU
Gost- Gost
Re: The Woman Who Ate Fire
zingaro je napisao/la:Dobar film za Wespitzu i Tomitzu..meni je najimpresivnija scena bila sex sa djavolitzom..Tako je i u stvarnom svijetu one se uvijek zakache za neshto shto je pozitivno..energetski usisivachi..Ono Sisaj mi sisu:))
https://www.youtube.com/watch?v=V1ueyfoNTdU
Gledala, i ta scena koju spominješ mi je ostala u sjećanju
Gost- Gost
Re: The Woman Who Ate Fire
zingaro je napisao/la:Dobar film za Wespitzu i Tomitzu..meni je najimpresivnija scena bila sex sa djavolitzom..Tako je i u stvarnom svijetu one se uvijek zakache za neshto shto je pozitivno..energetski usisivachi..Ono Sisaj mi sisu:))
https://www.youtube.com/watch?v=V1ueyfoNTdU
.Gledala... Prekrasne oci. Inace, supruga Polanskog.
Prvi put sam je zamijetila u Gorkom mjesecu. Bas me zanima kako bi ocijenio taj film.
Gost- Gost
Re: The Woman Who Ate Fire
“We're always thinking of eternity as an idea that cannot be understood, something immense. But why must it be? What if, instead of all this, you suddenly find just a little room there, something like a village bath-house, grimy, and spiders in every corner, and that's all eternity is. Sometimes, you know, I can't help feeling that that's what it is.”
Fyodor Dostoevsky, Crime and Punishment
(Via HK)
Fyodor Dostoevsky, Crime and Punishment
(Via HK)
Gost- Gost
Re: The Woman Who Ate Fire
Tomica je napisao/la:zingaro je napisao/la:Dobar film za Wespitzu i Tomitzu..meni je najimpresivnija scena bila sex sa djavolitzom..Tako je i u stvarnom svijetu one se uvijek zakache za neshto shto je pozitivno..energetski usisivachi..Ono Sisaj mi sisu:))
https://www.youtube.com/watch?v=V1ueyfoNTdU
.Gledala... Prekrasne oci. Inace, supruga Polanskog.
Prvi put sam je zamijetila u Gorkom mjesecu. Bas me zanima kako bi ocijenio taj film.
Gorki mesec je fascinantan film. Na onaj lepi i...ruzni nacin. Ne bih ga ponovo gledala...
Sjajno uradjen i beskrajno uverljiv. I duboko bolan.
„Everyone has a sadistic streak and nothing brings it out better then the knowlegde that you’ve got someone at your mercy.“
„But it‘s no fun hurting someone who means nothing to you.“
Razbolim se od tog filma.
Cat_- Broj postova : 860
Join date : 19.04.2020
Re: The Woman Who Ate Fire
"I've come to realize that the Witch is arguably the only female archetype that has power on its own terms. She is not defined by anyone else. Wife, sister, mother, virgin, whore - these archetypes draw meaning based on relationships with others. The Witch, however, is a woman who stands entirely on her own. She is more often than not an outsider, and her gift is transformation. She is a change agent, and her work is sparked by speech: an incantation, a naming, a blessing, a curse."
Gost- Gost
Re: The Woman Who Ate Fire
Vel'ka Maca je napisao/la:Wispici kiss iliti po naski poljubac
Pusa Macice..
* * *
"The caged bird sings with a fearful trill,
of things unknown, but longed for still,
and his tune is heard on the distant hill,
for the caged bird sings of freedom."
whisperer- Broj postova : 739
Join date : 03.03.2018
Lena- Broj postova : 8931
Join date : 22.09.2012
Lokacija : All those moments will be lost in time, like tears in rain....
Re: The Woman Who Ate Fire
"iznenadilo me kada sam prvi puta pročitala u sklopu nastave povijesti da su bijelci, vlasnici robova, kažnjavali svoje robove, crnkinje i crnce, čak i ako gledaju. Politika ropstva, rasnog odnosa moći, je bila takva da je crncima bila uskraćena i mogućnost pogleda."
bell hooks
"Crnkinja" - slika Ilje Rjepina, 1876.
bell hooks
"Crnkinja" - slika Ilje Rjepina, 1876.
whisperer- Broj postova : 739
Join date : 03.03.2018
Re: The Woman Who Ate Fire
Zanimljiva tema ... kako opet proučavam korijene raznih mitologija sa antropološkog stajališta, imam neku predstavu kako se očitati i glede ove. Pitanje je da li mi se da ... Ukratko, mitovi nas usmjeravaju ka tome kako je koje društbvo razvijalo međuljudske odnose. Odnosi do žena su jako zanimljivi.
Pojedini upisi su jako zanimljivi.
Pojedini upisi su jako zanimljivi.
Legolas- Broj postova : 897
Join date : 19.01.2013
Re: The Woman Who Ate Fire
whisperer je napisao/la:Vel'ka Maca je napisao/la:Wispici kiss iliti po naski poljubac
Pusa Macice..
* * *
"The caged bird sings with a fearful trill,
of things unknown, but longed for still,
and his tune is heard on the distant hill,
for the caged bird sings of freedom."
Ptice u kavezu pjevaju jer tako traze hranu od robovlasnika:))
Ovih dana ove moje pjevice (jedna vrsta slavuja) izvele iz svoga gnijezda sa limunovog drveta na prvi let dvije male tichitze..bkizu tog drveta je smokvino chiji rod vec pochinje sazrijevati.Gledam ih kako ga trijebe,,,chim neka smokva dozri one to odmah oljushte,,mislio sam staviti mrezu preko ali necu,,,zasluzile su jer su mi pjevale cijelo proljece dok sam radio u vrtu.Tako da ptice ne pjevaju zbog slobode ,Bilo je sluchajeva gdje ljudi ostave otvoren kavez one izadju ali se opet vracaju u njega po hranu...Tako i psi vole chovjeka ,,,zbog hrane,,,machke isto,,sokolove mozesh dresirati pomocu hrane a ni danashnji chovjek nije daleko od toga...Ljepshe je zivjeti u kavezu i imati svaki dan neshto chalabrtznuti,,,nego lutati poljima i shumama trazeci gljive ili divlje jagode,,,puzeve ..razno korijenje da bi prezivio...Ovako pristanesh na kavez i ijebeti se za slobodu,,,dokaz je danshnja Hrvatska i ne samo ona,,Kuzish,,,romanticharko:??
Gost- Gost
Re: The Woman Who Ate Fire
Legolas je napisao/la:Zanimljiva tema ... kako opet proučavam korijene raznih mitologija sa antropološkog stajališta, imam neku predstavu kako se očitati i glede ove. Pitanje je da li mi se da ... Ukratko, mitovi nas usmjeravaju ka tome kako je koje društbvo razvijalo međuljudske odnose. Odnosi do žena su jako zanimljivi.
Pojedini upisi su jako zanimljivi.
I ja sam pocela otkrivati cudovitost mitologija. Medjusobnu isprepletenost. U jednom trenutku, pricinilo mi se kao da sva ta arhetipska vrludanja, ali i nevjerojatne slicnosti dolaze iz istog izvora. Kao da su downloadirana, kao da postoji izvor iz kojeg razliciti narodi, razlicitog vremena citaju i prenose.
Najveca snaga mitoloskih prica lezi u samoosnazivanju, ne znam kako to drugacije opisati. Mi smo junaci nasih prica, dovoljno mocni suociti se sa svim nedacama, bogovi druguju s nama ako znamo gdje i zasto idemo, kamo zelimo doci. Ti isti bogovi i sami su podlozni zakonima koje sami pletu svojim djelovanjem (wyrd). odnosno i oni imaju vijek trajanja (katkada bivaju zamijenjeni istim inkarnacijama i krecu uvijek iznova - ciklicnost kojeg, primjerice, utjelovljuje Indra, a katkada nastupa plejada potpuno novih bogova - bogovi nakon Ragnaroka).
Gost- Gost
Re: The Woman Who Ate Fire
Tomica je napisao/la:Legolas je napisao/la:Zanimljiva tema ... kako opet proučavam korijene raznih mitologija sa antropološkog stajališta, imam neku predstavu kako se očitati i glede ove. Pitanje je da li mi se da ... Ukratko, mitovi nas usmjeravaju ka tome kako je koje društbvo razvijalo međuljudske odnose. Odnosi do žena su jako zanimljivi.
Pojedini upisi su jako zanimljivi.
I ja sam pocela otkrivati cudovitost mitologija. Medjusobnu isprepletenost. U jednom trenutku, pricinilo mi se kao da sva ta arhetipska vrludanja, ali i nevjerojatne slicnosti dolaze iz istog izvora. Kao da su downloadirana, kao da postoji izvor iz kojeg razliciti narodi, razlicitog vremena citaju i prenose.
Najveca snaga mitoloskih prica lezi u samoosnazivanju, ne znam kako to drugacije opisati. Mi smo junaci nasih prica, dovoljno mocni suociti se sa svim nedacama, bogovi druguju s nama ako znamo gdje i zasto idemo, kamo zelimo doci. Ti isti bogovi i sami su podlozni zakonima koje sami pletu svojim djelovanjem (wyrd). odnosno i oni imaju vijek trajanja (katkada bivaju zamijenjeni istim inkarnacijama i krecu uvijek iznova - ciklicnost kojeg, primjerice, utjelovljuje Indra, a katkada nastupa plejada potpuno novih bogova - bogovi nakon Ragnaroka).
The great writer Aldous Huxley (Brave New World, The Perennial Philosophy, The Doors of Perception, Island) describes the "Dancing Shiva" image (Nataraj) of the Hindu tradition and its immense significance and comprehensiveness. This is from an interview with Mr. Huxley which was done in 1961 in London and was recorded and distributed under the title "Speaking Personally".
The Dancing Shiva image shown here is the one on permanent display at the Large Hadron Collider at CERN, the huge particle accelerator/collider that recently discovered the Higgs Boson, a fundamental breakthrough in physics.
Gost- Gost
Re: The Woman Who Ate Fire
Tomica je napisao/la:
The great writer Aldous Huxley (Brave New World, The Perennial Philosophy, The Doors of Perception, Island) describes the "Dancing Shiva" image (Nataraj) of the Hindu tradition and its immense significance and comprehensiveness. This is from an interview with Mr. Huxley which was done in 1961 in London and was recorded and distributed under the title "Speaking Personally".
The Dancing Shiva image shown here is the one on permanent display at the Large Hadron Collider at CERN, the huge particle accelerator/collider that recently discovered the Higgs Boson, a fundamental breakthrough in physics.
Shiva Nataraja je jedan od meni najdražih aspekata. I sjetih se gledajuć ga jednog doživljaja koji mi je u srcu. Sjedili smo na stoličicama, u jednoj uskoj uličici, u malenom gradiću indijskih hodočasnika i čekali da nam pripreme jelo. Tada se naprosto niotkud, usred ulice pojavio dugokosi pjevač i plesač, koji je svojom pojavom obuzeo sve što je u ulici postojalo. Svaki pokret ili zvuk koji je ispuštao bio je čista predanost i ljepota, meni najljepša božanska kreacija. Činilo se da je i zrak stao, a nama su oči bile pune suza. Kozmička lila.
"The cosmic dance of Shiva symbolizes the interplay of dynamic and static divine energy flow, containing the five principles of eternal energy — creation, preservation, destruction, illusion and emancipation."
Gost- Gost
Re: The Woman Who Ate Fire
Zanimljivo je kako se sva mitologija i božanstva smještaju u ono što bi danas nazvali prirodom ili "dalekim od čovjeka". I dalje traje ta vječita težnja za bliskošću sa izvorom od kojeg galopiramo u suprotnom smjeru.Tomica je napisao/la:Legolas je napisao/la:Zanimljiva tema ... kako opet proučavam korijene raznih mitologija sa antropološkog stajališta, imam neku predstavu kako se očitati i glede ove. Pitanje je da li mi se da ... Ukratko, mitovi nas usmjeravaju ka tome kako je koje društbvo razvijalo međuljudske odnose. Odnosi do žena su jako zanimljivi.
Pojedini upisi su jako zanimljivi.
I ja sam pocela otkrivati cudovitost mitologija. Medjusobnu isprepletenost. U jednom trenutku, pricinilo mi se kao da sva ta arhetipska vrludanja, ali i nevjerojatne slicnosti dolaze iz istog izvora. Kao da su downloadirana, kao da postoji izvor iz kojeg razliciti narodi, razlicitog vremena citaju i prenose.
Najveca snaga mitoloskih prica lezi u samoosnazivanju, ne znam kako to drugacije opisati. Mi smo junaci nasih prica, dovoljno mocni suociti se sa svim nedacama, bogovi druguju s nama ako znamo gdje i zasto idemo, kamo zelimo doci. Ti isti bogovi i sami su podlozni zakonima koje sami pletu svojim djelovanjem (wyrd). odnosno i oni imaju vijek trajanja (katkada bivaju zamijenjeni istim inkarnacijama i krecu uvijek iznova - ciklicnost kojeg, primjerice, utjelovljuje Indra, a katkada nastupa plejada potpuno novih bogova - bogovi nakon Ragnaroka).
Da, razni narodi su na udaljenim područjima dolazili do sličnih priča kroz koje su prepričavali svoj odnos do samih sebe i onoga što ih okružuje a od čega su se svojom voljom distancirali. Zanimljivo mi je otkrivati kako su se te priče stvarale i kako su si bliske po "izvorima svih problema koje smo sami sebi stvarali". Po rješenjima tih problema se razlikujemo.
Legolas- Broj postova : 897
Join date : 19.01.2013
Re: The Woman Who Ate Fire
IGOR VUK TORBICA, ODAKLE ZOVEŠ
Zlatko Paković, Danas, 19/06/2020
Kad prestati trpeti svet u kojem je dostojanstvo spalo na prosjački štap, u kojem nitkovi su najugledniji, vrlina ponižena, savršenstvo obeščašćeno, dok zlikovci vladaju moralom a mračnjaštvo mudrošću?
***
Nešto je dubinski trulo u državi, u društvu, u grupama građanki i građana, u njihovim partijama i institucijama, u najjavnijim muškarcima i ženama – podmuklo u samoći, ništavno u pustom mnoštvu.
"Mi smo šuplji ljudi/ Mi smo punjeni ljudi/ Jedno o drugo oslanjamo se/ Glave ispunjene slamom. Vaj!/ Presahli nam glasovi što se/ Šapatom zajednički glase/ Tihi su i beznačajni/ Ko vetar u suvoj travi/ Il’ stope pacova što pretrči/ U našem suvom podrumu po srči.// Bezoblični oblik, bezbojna senka,/ Zatomljena snaga, nepokretan gest;// Oni koji su prešli/ Uperena pogleda, smrti u drugo Carstvo/ Pamte nas – ako li pamte – ne ko izgubljene/ Žestoke duše, no samo/ Kao šuplje ljude/ Punjene ljude.”
(Minut ćutanja)
Igor Vuk Torbica!
Najzad, jedan umetnik od principa! Najzad, jedan lep i nadahnjujući autoportret umetnika u mladosti među umetnicima koji su deo dominirajućeg političkog pejzaža!
Da rečima: “Najzad, jedan umetnik od principa! Najzad, jedan lep i nadahnjujući autoportret umetnika u mladosti među umetnicima koji su deo dominirajućeg političkog pejzaža!”, nisam, pre godinu dana, okončao tekst o Igoru Vuku Torbici, i da ih on nije tada čitao i radovao im se, ne bih sad imao prava da išta pouzdano kažem o tom pouzdanom čoveku i pouzdanom umetniku, kad on više nije ovde, nego tamo gde mi nismo.
Ne samo politička nego – i pre svega – kulturna srpska elita, najgora je rulja. Oko toga smo se usaglasili prošlog leta, kad smo imali priliku da se upoznamo i družimo u Podgorici, tokom Festivala “Odakle zovem”, koji organizuje Varja Đukić u svojoj knjižari (u kojoj, dakle, nisu žive samo knjige nego čak i ljudi, u susretanjima), Knjižari Karver (a Karverove su to reči, “Odakle zovem”, Where I’m Calling From).
Sedeli smo na pozornici na širokom platou pred knjižarom, ispred staroga hamama pod Novim mostom, u letnjoj podgoričkoj vreloj noći, a između nas dvojice – Varja. Dok je Ribnica klokotala pod mostom, razgovarali smo pred malobrojnom, ali odabranom publikom, u kojoj su bili i dragi mi ljudi do kojih mi je stalo, Rose Fistanić i Boris Dežulović, Kruno Lokotar, Branko Dimitrijević i, dakako, Hana Selimović – Dulsineja i Nataša Rostova Igora Vuka Torbice. Javan je audio i video snimak tog razgovora u kojem nisam škrtario na rečima ushićenosti što se jedan takav ne samo talentovan reditelj, nego nepatvoren čovek, pojavio među nama, da njegova autentičnost zrači u javnom vremenu. A Igor Vuk tada je rekao i ovo:
“Ne vidim način da nakon trideset, ako ne i četrdeset godina sustavnog i sistematskog uništavanja svega, vi možete, na bilo koji način, intelektualno ili politički, programski naći put iz kaosa koji je nastao. To jedino biologija može da promijeni. Ali to što jedino biologija to može, to ne znači da mi moramo šutjeti i čekati. Ne! Upravo suprotno: mi moramo stvarati preduslove stalnim ponavljanjem o tome kakva je situacija, pa da se uopšte neki ‘šift’ (shift) dogodi u društvu.”
Bili smo u dobrom raspoloženju, u iskrenom, srdačno smelom razgovoru, javno, pred publikom i kamerama – obojica uz dlaku, bez dlake na jeziku. Rekao sam tad Igoru: “Vidi, ili ćeš izabrati karijeru, ili sudbinu.” Od srca se nasmejao.
Igor Vuk Torbica izabrao je sudbinu. Neustrašivo.
Tužan sam, žestoko, do dna duše, što on neće ostati da živi i radi posle mene, čemu sam se nadao, i što sam u našem podgoričkom razgovaru izrekao, kao što se da čuti.
Da li je ljudskog duha dostojnije da trpi udarce i ubode nasilničke sudbine, ili da se s oružjem digne u otporu na to more muka i nepravde, i zauvek ga okonča? Ili da se umre, da se usni, i ništa više – da se tim snom kaže da smo prekinuli najzad s tim jadima što smo ih nasledili? Biti il’ ne biti – to je pitanje.
Zlatko Paković, Danas, 19/06/2020
Kad prestati trpeti svet u kojem je dostojanstvo spalo na prosjački štap, u kojem nitkovi su najugledniji, vrlina ponižena, savršenstvo obeščašćeno, dok zlikovci vladaju moralom a mračnjaštvo mudrošću?
***
Nešto je dubinski trulo u državi, u društvu, u grupama građanki i građana, u njihovim partijama i institucijama, u najjavnijim muškarcima i ženama – podmuklo u samoći, ništavno u pustom mnoštvu.
"Mi smo šuplji ljudi/ Mi smo punjeni ljudi/ Jedno o drugo oslanjamo se/ Glave ispunjene slamom. Vaj!/ Presahli nam glasovi što se/ Šapatom zajednički glase/ Tihi su i beznačajni/ Ko vetar u suvoj travi/ Il’ stope pacova što pretrči/ U našem suvom podrumu po srči.// Bezoblični oblik, bezbojna senka,/ Zatomljena snaga, nepokretan gest;// Oni koji su prešli/ Uperena pogleda, smrti u drugo Carstvo/ Pamte nas – ako li pamte – ne ko izgubljene/ Žestoke duše, no samo/ Kao šuplje ljude/ Punjene ljude.”
(Minut ćutanja)
Igor Vuk Torbica!
Najzad, jedan umetnik od principa! Najzad, jedan lep i nadahnjujući autoportret umetnika u mladosti među umetnicima koji su deo dominirajućeg političkog pejzaža!
Da rečima: “Najzad, jedan umetnik od principa! Najzad, jedan lep i nadahnjujući autoportret umetnika u mladosti među umetnicima koji su deo dominirajućeg političkog pejzaža!”, nisam, pre godinu dana, okončao tekst o Igoru Vuku Torbici, i da ih on nije tada čitao i radovao im se, ne bih sad imao prava da išta pouzdano kažem o tom pouzdanom čoveku i pouzdanom umetniku, kad on više nije ovde, nego tamo gde mi nismo.
Ne samo politička nego – i pre svega – kulturna srpska elita, najgora je rulja. Oko toga smo se usaglasili prošlog leta, kad smo imali priliku da se upoznamo i družimo u Podgorici, tokom Festivala “Odakle zovem”, koji organizuje Varja Đukić u svojoj knjižari (u kojoj, dakle, nisu žive samo knjige nego čak i ljudi, u susretanjima), Knjižari Karver (a Karverove su to reči, “Odakle zovem”, Where I’m Calling From).
Sedeli smo na pozornici na širokom platou pred knjižarom, ispred staroga hamama pod Novim mostom, u letnjoj podgoričkoj vreloj noći, a između nas dvojice – Varja. Dok je Ribnica klokotala pod mostom, razgovarali smo pred malobrojnom, ali odabranom publikom, u kojoj su bili i dragi mi ljudi do kojih mi je stalo, Rose Fistanić i Boris Dežulović, Kruno Lokotar, Branko Dimitrijević i, dakako, Hana Selimović – Dulsineja i Nataša Rostova Igora Vuka Torbice. Javan je audio i video snimak tog razgovora u kojem nisam škrtario na rečima ushićenosti što se jedan takav ne samo talentovan reditelj, nego nepatvoren čovek, pojavio među nama, da njegova autentičnost zrači u javnom vremenu. A Igor Vuk tada je rekao i ovo:
“Ne vidim način da nakon trideset, ako ne i četrdeset godina sustavnog i sistematskog uništavanja svega, vi možete, na bilo koji način, intelektualno ili politički, programski naći put iz kaosa koji je nastao. To jedino biologija može da promijeni. Ali to što jedino biologija to može, to ne znači da mi moramo šutjeti i čekati. Ne! Upravo suprotno: mi moramo stvarati preduslove stalnim ponavljanjem o tome kakva je situacija, pa da se uopšte neki ‘šift’ (shift) dogodi u društvu.”
Bili smo u dobrom raspoloženju, u iskrenom, srdačno smelom razgovoru, javno, pred publikom i kamerama – obojica uz dlaku, bez dlake na jeziku. Rekao sam tad Igoru: “Vidi, ili ćeš izabrati karijeru, ili sudbinu.” Od srca se nasmejao.
Igor Vuk Torbica izabrao je sudbinu. Neustrašivo.
Tužan sam, žestoko, do dna duše, što on neće ostati da živi i radi posle mene, čemu sam se nadao, i što sam u našem podgoričkom razgovaru izrekao, kao što se da čuti.
Da li je ljudskog duha dostojnije da trpi udarce i ubode nasilničke sudbine, ili da se s oružjem digne u otporu na to more muka i nepravde, i zauvek ga okonča? Ili da se umre, da se usni, i ništa više – da se tim snom kaže da smo prekinuli najzad s tim jadima što smo ih nasledili? Biti il’ ne biti – to je pitanje.
whisperer- Broj postova : 739
Join date : 03.03.2018
Re: The Woman Who Ate Fire
Mi smo dvoje usamljenih, a samo jedan može biti u pravu.
Sada kao da živimo u različitim pjesmama.
Ja ludo zaljubljen, a ti prelijepa, nije slučajnost.
Kao da smo sami sebi postavili zamku.
Pričao sam ti o bluzu, i o svojim unutrašnjim ranama.
Onaj koji je bio na nebu, opet je padao kao kiša,
A na onome koji je na zemlji ima kapljice rose.
Promatram i kao da govorim: Ovo je pljačka
Kao da sam onaj koji odlazi iz tvojih očiju.
Kao da sam onaj koji odlazi iz tvojih očiju.
Nemoj nikome reći, neka ostane između naših rana.
Nismo mogli da odemo u gradove, preplavile su nas pjesme.
Još uvijek nisam zaboravio i htio sam da ispadnem čovjek.
Ah, vinske čaše, slomljene su noćas u tvoje ime.
Nemoj nikome reći, neka ostane između naših rana.
Nismo mogli da odemo u gradove, preplavile su nas pjesme.
Još uvijek nisam zaboravio i htio sam da ispadnem čovjek.
Ah, vinske čaše, slomljene su noćas u tvoje ime.
Pričao sam ti o bluzu, i o svojim unutrašnjim ranama.
Onaj koji je bio na nebu, opet je padao kao kiša,
A na onome koji je na zemlji ima kapljice rose.
Promatram i kao da govorim: Ovo je pljačka
Kao da sam onaj koji odlazi iz tvojih očiju.
Kao da sam onaj koji odlazi iz tvojih očiju.
whisperer- Broj postova : 739
Join date : 03.03.2018
Re: The Woman Who Ate Fire
OTAC, KLJUČEVI
Otac jedini zna gdje su
svi naši
izgubljeni predmeti
OTAC, KAZALJKE
Na kraju dana
otac zagrli kazaljke
zidnog sata
Povuče ih prema sebi
pa ih vraća
vraća
OTAC IZLAZI IZ ZIDA
Noću
otac izlazi iz zida
i gleda nas kako spavamo
Umjesto snijega
s njega
sipi bijeli kreč
i pada po debelom pokrivaču
i po našim glavama
Prije nego se vrati
otac nas ušuškava
Kaže:
Opet su vam gola leđa
pizda vam materina!
(Nada Topic)
Otac jedini zna gdje su
svi naši
izgubljeni predmeti
OTAC, KAZALJKE
Na kraju dana
otac zagrli kazaljke
zidnog sata
Povuče ih prema sebi
pa ih vraća
vraća
OTAC IZLAZI IZ ZIDA
Noću
otac izlazi iz zida
i gleda nas kako spavamo
Umjesto snijega
s njega
sipi bijeli kreč
i pada po debelom pokrivaču
i po našim glavama
Prije nego se vrati
otac nas ušuškava
Kaže:
Opet su vam gola leđa
pizda vam materina!
(Nada Topic)
Gost- Gost
Stranica 6 / 7. • 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7
Stranica 6 / 7.
Permissions in this forum:
Ne moľeą odgovarati na postove.
|
|