Kultura srca

btw je napisao/la:

pizda je napisao/la:

Vel'ka Maca je napisao/la:Ja isto ne smatram malog pilota knjigom za djecu.

zato je Pero kvrzica... Zamisli shoka, obzirom na ime ispast ce da je Pero srbin. Ne bi se zacudijo da knjigu preimenuju u Druzba Mislava Kvrzice...ili Borna Kvrzica

od kad je pero srpsko ime?... znači i ja sam uznojita jer mi je dida bio pero? 

ma nije..Pero, inače Štefov sin, je bio poznati hrvacki kralj iz porodice Trpimirovića

ćaća mi je pero - a njegov ćaća je zakleti ustaša, ne bi sinu dao srpsko ime... to je dalmatinska inačica od petar... ju nou, sen piter

Vel'ka Maca je napisao/la:ćaća mi je pero - a njegov ćaća je zakleti ustaša, ne bi sinu dao srpsko ime... to je dalmatinska inačica od petar... ju nou, sen piter

A bog ti jebo mater koji ste vi rvati polupismeni narod,,..pa vi ne postojite osim u vashim glavama,,jedna od studija koja dokazuje da ste fejk narod koji su stvorili schwabe i vatikan da bi se oduprijeli bizantu,,je objavljena u USA,,Hrvati su falisifikat povijesti,,,,dokazato,,i jedan od najgljupljih slavenski naroda  uz ukrajince,,U ovim jebenim proxi ratovima koje ameri vode,,,jedino glupi arapi i odredjeni slavenski narodi koje sam vec oznachio kao dno dna,,,uchestvuju,,

zingaro je napisao/la:

Vel'ka Maca je napisao/la:ćaća mi je pero - a njegov ćaća je zakleti ustaša, ne bi sinu dao srpsko ime... to je dalmatinska inačica od petar... ju nou, sen piter

A bog ti jebo mater koji ste vi rvati polupismeni narod,,..pa vi ne postojite osim u vashim glavama,,jedna od studija koja dokazuje da ste fejk narod koji su stvorili schwabe i vatikan da bi se oduprijeli bizantu,,je objavljena u USA,,Hrvati su falisifikat povijesti,,,,dokazato,,i jedan od najgljupljih slavenski naroda  uz ukrajince,,U ovim jebenim proxi ratovima koje ameri vode,,,jedino glupi arapi i odredjeni slavenski narodi koje sam vec oznachio kao dno dna,,,uchestvuju,,

pa dda ajmo malo o srbima i hrvatima, kad vec necemo o ustasama i partizanima...
mamini su teske partizancine, a ja bi voljela nekog stasitog srbina dognat doma... al nekog urbanog iz beograda... moram se prvo beograda dokopat

zingaro je napisao/la:

Vel'ka Maca je napisao/la:ćaća mi je pero - a njegov ćaća je zakleti ustaša, ne bi sinu dao srpsko ime... to je dalmatinska inačica od petar... ju nou, sen piter

A bog ti jebo mater koji ste vi rvati polupismeni narod,,..pa vi ne postojite osim u vashim glavama,,jedna od studija koja dokazuje da ste fejk narod koji su stvorili schwabe i vatikan da bi se oduprijeli bizantu,,je objavljena u USA,,Hrvati su falisifikat povijesti,,,,dokazato,,i jedan od najgljupljih slavenski naroda  uz ukrajince,,U ovim jebenim proxi ratovima koje ameri vode,,,jedino glupi arapi i odredjeni slavenski narodi koje sam vec oznachio kao dno dna,,,uchestvuju,,

 Stoji. 

A koja knjiga, koji je naslov, tko pisac.

a jeste mi izneredili Kulturu srca...  

je li ovo mučenje životinja???

Yehudi je napisao/la:

zingaro je napisao/la:

Vel'ka Maca je napisao/la:ćaća mi je pero - a njegov ćaća je zakleti ustaša, ne bi sinu dao srpsko ime... to je dalmatinska inačica od petar... ju nou, sen piter

A bog ti jebo mater koji ste vi rvati polupismeni narod,,..pa vi ne postojite osim u vashim glavama,,jedna od studija koja dokazuje da ste fejk narod koji su stvorili schwabe i vatikan da bi se oduprijeli bizantu,,je objavljena u USA,,Hrvati su falisifikat povijesti,,,,dokazato,,i jedan od najgljupljih slavenski naroda  uz ukrajince,,U ovim jebenim proxi ratovima koje ameri vode,,,jedino glupi arapi i odredjeni slavenski narodi koje sam vec oznachio kao dno dna,,,uchestvuju,,

 Stoji. 

A koja knjiga, koji je naslov, tko pisac.

Jebga vama zidovima ne treba uvijek vjerovati ali u ovom sluchaju je autor bio sasvim u pravu,,ziva istina ..




Vladimir Peter Goss (hrvatsko-americki pisac i novinar) vgoss@aol.com:


"Hrvatska 1700 nije Hrvatska 1500. Ne samo kulturno vec etnicki. Hrvati su se masovno iselili u Austriju, Madarsku, Sloveniju, Furlaniju, Slovacku... U oslobodene krajeve useljava se cudo stranaca – pretežno srednjeeuropejaca. Veliki dijelovi Hrvatske ostaju Vojna Krajina, naseljena vlaškim prebjezima uglavnom pravoslavne vjere. To podrucje je prakticki do 1995 izgubljeno za Hrvatsku. 


Kako je iz te mase preživjelih Kajkavaca i Cakavaca, i doseljenih Štokavaca, rekonvertiranih hrvatskih Muslimana, Turaka (Turcin, Turkovic...), Katolickih Vlaha, Cincara i Cica, Grka, Arbanasa, Nijemaca, Ceha, Slovaka, Ukrajinaca, Madara i Madarona, Talijana i Talijanasa, Francuza i Židova, Autonomaša i Narodnjaka, Partizana i Ustaša ispala nacija koja je uspjela stvoriti državu i više je nego cudo. 


Postoji sekundarni mit, kojem sam i sam podosta doprinijeo – a taj je da Hrvatska nije zemlja, nije narod, vec ideja, podneblje, koje djeluje na mnoge od doseljenika da vrlo brzo postanu "Hrvati". Cvrsto vjerujem da u tom mitu ima i više negoli zrno istine. Inace se navedeno cudo ne bi dogodilo. A to cudo je i izravna negacija mita o nepostojanju Hrvata koji je tako veselo lansirao Vuk S. Karadžic. Hrvati postoje iako sam Bog zna kakva nam krv kola u žilama (cetiri pra-pretka pisca ovih redaka su: erdeljski Szekely, gradišcanski Židov, Ukrajinka rodena u Srebrenici, i licka Hrvatica – moguce madarskog porijekla)."

Citirao bih i uvazenog profesora sa Sorbone,,mostarca,,,rusko +rvatskih korijena,,kojega su prgnali 'veliki rvati" chak i osudili ,,,gamad seljachka pichka im materina,,,kad im kazesh istinu u labrnju odma postanu agresivni,,,,iskusio sam ja to,,devedesetih,,,dok ih nisam popishi i otisho:


PREDRAG MATEJEVIC

KALAMOVI

Specijalno za jubilarni ”Most”

Prostor današnje Hrvatske dijelila su nekadašnja carstva, rimsko, bizantsko, habzburško, otomansko. Ona su ostavila za sobom trajne posljedice, dublje nego što se to na prvi pogled cini. Nastajuci na takvoj razlomljenoj osnovi hrvatska je kultura, u dugim razdobljima, saobracala na razlicite nacine sa srednjom Evropom i Podunavljem na sjeveru i zapadu, s mediteranskim i romanskim krugovima na jugu, slavenskim i balkanskim na istoku, s vlastitim kontinentalnim i primorskim krajolikom, slavonskom ravnicom i dalmatinskim kršem. Taj položaj i takve razlike odredili su njezine osobine i razvoj.

Malo koja kultura ima toliko stvaralaca raznoga podrijetla ili pripadnosti kao hrvatska. Uvijek sam to shvacao kao prednost i poticaj, više nego kao nedostatak ili prepreku. Prisjecao sam se Matoša: ”Nacionalne kulture su po svome postanku i izvoru plod tudinskog utjecaja. Ono što je u narodu najbolje plod je tudih kalamova” (Matoš piše, po starinski, ”kalamova”)… ”Snaga narodne kulture nije u sposobnosti odbacivanja, eliminacije, vec u moci primanja, apsorbiranja što više tudih kulturnih elemenata”. Mnogo je primjera koji to potvrduju: Strossmayer, Demeter, P. Stoos, Gavella, Vatroslav Lisinski (rodenjem Ignac Fuchs); obitelj Ljudevita Gaja starinom je iz Burgundije (pisala se Gay), a Stanka Vraza (pravim imenom Jakoba Frassa) iz Štajerske; Bogoslav Šulek, podrijetlom Slovak, bio je svojedobno najistaknutiji hrvatski jezikoslovac, pritom je podržavao ”jugoslavensku ideju”; Ivan Zajc (u Becu se pisao: von Seitz), autor nacionalne opere ”Nikola Šubic Zrinski”; Ceh je podrijetlom kao i August Šenoa, najpopularniji romanopisac svoga stoljeca. Nikola Firentinac, kako ga mi zovemo (tj. Niccolo di Giovanni Fiorentino), sljedbenik Donatellov, roden je i kršten u Firenzi, po kojoj je i dobio nadimak – nije ”našijenac” ali je ostavio vidna traga u našem kraju. Matematicar i fizicar Marin Getaldic (Marino Ghetaldi), dubrovacki patricij i Galilejev prijatelj, vuce korijene iz romanskih loza istocne jadranske obale; svoje radove pisao je na latinskom a potpisivao ih kao Ghetaldus. Obitelj Sorkocevica (Sorgo), vjerojatno najvrednijeg skladatelja kojeg su imali i Dubrovnik i Dalmacija, došla je iz Albanije preko Boke – trgovala je žitaricama i po tom dobila prezime (sorgo = sijerak). Jezuit Ardelio Della Bella, roden u Foggi, u obitelji koja je potjecala iz Firenze (u Dubrovniku su ga zvali ”Fiorentin”), i franjevac Joakim (Gioacchino) Stulli, istodobno Dubrovcanin, Talijan i ”Ilir”; ubrajaju se s razlogom u najznacajnije rodonacelnike hrvatske i južnoslovenske leksikografije. Dubrovacki pjesnik Vetranovic, za života poznatiji kao Vetrani, spjevao je ”Odu Italiji”.

”Hrvatski Preporod” u Hrvatskom narodnom kazalištu oslikao je Vlaho Bukovac, kojem je pravo ime Biagio Faggioni. Kukuljevic je preimenovao Andrea Meldolu u Andriju Medulica, kojeg nikad nitko nije tako zvao – a sam je dodao vlastitome prezimenu dodatak Sakcinski, prema talijanskoj lozi svoje majke (De Sacchi). Nije sigurno da je u nas postojalo prezime Klovic koje je pridano minijaturistu Cloviusu: zanemarimo li teško odgonetljiva rodoslovlja, neosporno je da Clovija (Klovica) i Lauranu (Vranu), prema onome što su stvorili i gdje su se formirali, u najboljem slucaju dijelimo s talijanskom umjetnošcu. Pavao Ritter, ciji je otac došao u Senj iz Alzasa, sam je preveo svoje njemacko prezime u Vitezovic. ”Poganski klasik” Vladimir Vidric dijete je slovenskih roditelja (Vidic). Ivan Goran Kovacic je po majci Židov (to sam tek nedavno saznao od jednog madarskoga povjesnicara književnosti. Goranova se majka prezivala Klein) – tako bi naš najveci pjesnik hrvatskoga i jugoslavenskoga antifašistickog Otpora, po židovskom zakonu, pripadao majcinoj strani. Glazbu za hrvatsku himnu, posvecenu ”Lijepoj našoj domovini”, skladao je vinkovacki Srbin Josip (ili Josif?) Runjanin. Juraj Dalmatinac se potpisivao kao Georgius Matthei ili po venecijanski Zorzi Mattei, a njegov sin je tvrdio da mu je pravo ime i prezime Giorgio Orsini. Andrija Aleši (Alleshi) doselio je iz Draca. Ruderu Boškovicu djed bijaše pravoslavac iz trebinjskoga kraja koji se selidbom u Orahov Do obreo medu katolicima i pokrstio, a mati mu bi Talijanka. I Maruliceva je majka bila, prema talijanskim slavistima, Talijanka, prema hrvatskim Hrvatica: imenom se zvala Dobrica i Bona, a prezivala Alberti – potomci te splitske obitelji izjasnili su se kao Talijani i iselili. Oceva, pak, loza pisca ”Judite”, sudeci po prezimenu, imala je možda nekoc i stanovitu romansku sastavnicu (docetak ul u prezimenima poput Bartulovic, Franulovic, Krstulovic itd. nije slavenski, nego romanski, rumunjski) – cime se, naravno, ne mijenja nacionalnost ”oca hrvatske književnosti”. Otac Vjenceslava Novaka došao je iz kraljeva Gradca u Ceškoj. Matošu i Cesarcu majke su stranoga podrijetla. ”Zlato Zadra” izradivale su manje ruke domacih nam majstora (najcešce u ulozi skromnih pomocnika), negoli njihovih ucitelja, stranaca. Po dalmatinskim oltarima, onim najznacajnijim i najljepšim, pretežito su djela naših susjeda. Nikola Tesla, vjerojatno najveci znanstvenik kojeg su imali južni Slaveni, ponosio se svojim srpskim podrijetlom i hrvatskom domovinom.

Kad sebi predocim sliku Zagreba koju sam ponio u tudinu, prisjetim se arhitekata koji su hrvatskoj prijestolnici dali pecat modernosti. Mnogi od njih nose strana imena: prije svega rodonacelnik Bartol Felbinger, roden u Ceškoj, koji je projektirao ne znam koliko zgrada na Gornjem gradu, Harmici, u Mesnickoj i drugdje; Hermann Bolle je, prema Schmidtovim planovima, restaurirao zagrebacku katedralu i dao joj današnji oblik; dugujemo mu, uz ostalo, i arkade s kupolama na Mirogoju. Presudnu ulogu u urbanistickom razvoju središta odigrala je zelena ”Lenuzzijeva potkovica”. Helmer i Feldner izradili su nacrt za Hrvatsko narodno kazalište, Pfaff za zgradu Kolodvora i Umjetnicki paviljon, Konradt za Arheološki muzej. Schmidt za Akademiju, Lubinsky za staru Sveucilišnu knjižnicu, Erlich je projektirao Strossmayerovo i Vrazovo šetalište kojima sam gotovo svakodnevno prolazio. Ne zaboravljam ni radove koje su potpisali Neidhardt, Deutsch, Klein, Hulsner, Honigsberg, Albini, Schon, Baranyai i toliki drugi koji su za sobom ostavili neizbrisiva traga. Nabrajam ih po sjecanju, bez kronologije. Ne znam tko je od njih njemackog ili austrijskog, a tko židovskog podrijetla – što uopce ne smatram najvažnijim. Uz njih su – i to, naravno, ne zaboravljam – figure darovitih graditelja Hrvata, koji djeluju usporedo sa svojim kolegama stranoga podrijetla, cesto ih sustižu i zajedno s njima grade svoj grad.

Daleko bi nas odvelo navodenje svih onih kojima dugujemo barok u Varaždinu, secesiju i barok u Osijeku, glavne ”mire” u Dubrovniku (prema projektima Michelozza Michelozzija), impozantna zdanja u središtu Rijeke podignuta potkraj devetnaestoga stoljeca u prvim desetljecima dvadesetoga ili, pak, iduci sve dalje prema pocetku, zagonetnom graditelju Dioklecijanove palace iz vremena kad nitko od drevnih ”Slovjana” nije ni znao za arhitekturu, pa cak ni za sam grad.

Hrvatskome narodnom kazalištu dali su neprocjenjive doprinose glumci poput Vike Podgorske, koja se preselila u Zagreb iz Maribora, te brojni prvaci srpskoga podrijetla, trajno ili privremeno angažirani – od Bele Krleže, Ljubiše Jovanovica i Mile Dimitrijevic koja je bodroga duha doživjela stogodišnjicu, do Pere Kvrgica ili Rade Šerbedžije. Ne zaboravimo doprinose naših Bosanaca iz muslimanskih obitelji, poput pokojnoga Fahre Konjhodžica ili Izeta Hajdarhodžica, medu inim. Šarmantni Boby Marotti nam je došao iz Slovenije, kao i Josip Gostic, tenor svjetskoga glasa, Božena Kraljeva je, ako se ne varam, dijete ceške obitelji koja se nastanila u Zagrebu. Operska primadona Marijana Radev bijaše Bugarka iz Dobrudže, a Boris Papandopulo, meni naš najdraži moderni skladatelj, miješanoga je grcko-ruskoga roda. Medu režiserima, stalnim i povremenim, ne smije se izostaviti važno ime Tita Strozzija te napose slovenskoga i jugoslavenskoga reditelja Bojana Stupice koji nije radio dugo u hrvatskom narodnom kazalištu, ali je ostavio u njemu dugotrajan trag zajedno sa svojom suprugom, srpskom glumicom Mirom Stupicom. Poznavao sam pokojnoga Dina Radojevica i mnoge druge ”mješance” ili ”došljake”, sve do Georgija Para i Paola Magellija.

I slikara i kipara je podosta, u dvadesetom stoljecu, kojima imena ne izgledaju samo hrvatska: Kinert, Herman, Kulmer, Pal, Radauš, Vaništa, Džamonja, Tartalja i dr. Vinkovackoga Srbina Savu Šumanovica, blistava ucenika zagrebacke likovne Akademije, ustaše su ubili 1942., a izuzetne skulpture Voje Bakica porušili u ovom posljednjem ratu vandali koji sistemski ruše spomenike antifašizmu.

Zagrebacka škola crtanoga filma dostigla je vjerojatno najviši domet u povijesti hrvatskoga filma uopce. I u njoj je prinos naših južnoslavenskih srodnika izniman: Crnogorac Dušan Vukotic dobio je jedinog ”Oskara” kojeg imamo, Srbin Nedeljko Dragic, jedan je od najcjenjenijih ”cartoonista” u Evropi (na žalost, prilike su ga navele da se skloni u inozemstvo za vrijeme tudmanizma), te Danijel Žeželj kojeg sam izgubio iz vida i Borivoj Dovnikovic koji je postigao zavidan uspjeh u Americi. Veljko Bulajic je rodom iz Crne Gore, Krsto Papic iz Boke Kotorske. Ostavljam strucnjacima da ocjene vrijednost dvaju Neugebauera, Waltera i Norberta kao i Aleksandra Marxa, darovitih srednjoevropskih Židova koji su zadužili hrvatsku kulturu. U stripu, uz genijalnog hrvatskog crtaca Andriju Maurovica, jedan je od utemeljitelja toga (u nas) zakašnjelog žanra Sergej Mironovic Kolucenko, iz rusko-ukrajinske emigracije, te takoder Leontij Bjelskij. Ne zaboravljam naravno ni Igora Kordeja, ni pogotovo moga zemljaka Ismeta (”Icu”) Voljevicu. Žao mi je što je najdarovitiji mladi crtac i fotodizajner Mirko Ilic emigrirao u Ameriku, krajem prošloga stoljeca, kad su mnogi Srbi napuštali Hrvatsku.

Vecina spomenutih umjetnika, pisaca, graditelja, osjecali su se hrvatskim umjetnicima, piscima, graditeljima: sve dok te nacionalist, mrka pogleda i teške ruke, ne zgrabi za rever i upita – cešce pred društvom nego nasamo – otkud ti je došao otac ili djed, što tražiš ovdje, ”dotepence”. U tome casu pocinju osobne drame koje poznaje samo onaj tko ih nije na vlastitoj koži iskusio. Pritom nije važno što ti je rodena majka i koji ti je maternji jezik ili pak sama cinjenica da, u biološkom pogledu, majcinski udio u ljudskome bicu preteže nad ocinskim: iskljucivo opredjeljenje prema podrijetlu ili vjeri ocevoj predstavlja zapravo ostatak tribalnoga duha. Ne znam treba li u vezi s tim uopce spominjati ”macizam”, duh o kojem je rijec još je stariji.

Putanje triju ”nobelovaca” s našega tla možda zavreduju da se na trenutak zamislimo: Lavoslav Ružicka je iz ceške obitelji; Vladimir Prelog, po rodenju Hrvat, izjašnjavao se javno kao ”gradanin svijeta”; najveci od njih, Ivo Andric je po svojem podrijetlu i književnim pocecima Hrvat i katolik, po prebivalištu i životnom putu je Srbin, po tematici i viziji svoga djela najviše je Bosanac, a po uvjerenju vjerojatno integralni Jugoslaven.

Naša politicka povijest takoder ne oskudijeva slicnim primjerima. Poucno je spomenuti imena nekoliko poznatih ”pravaša” na koje se, ponekad na skandalozan nacin, pozivaju današnji nacionalisti, pa i oni koji ne skrivaju svoju profašisticku opredijeljenost: Starceviceva je majka bila pravoslavka, otac Jurja Bianchinija porijeklom je Talijan, nesretni Franck bijaše Židov. Ne znam otkuda dolazi prezime Tudman niti mi je to važno – ali pretpostavljam zašto je njemu bilo važno da naglasi da mu ”žena nije ni Srpkinja ni Židovka”. Poznato je da je majka Josipa Broza bila Slovenka, Tito to nije ni krio ni isticao.

U hrvatskoj povijesti, napose u povijesti kulture i politike, nogu se uociti posve oprecni nazori, oštro suprotstavljeni jedni drugima: na jednoj su strani slavenske, evropske i kozmopolitske težnje u našoj prošlosti, na drugoj egocentricne, nacionalisticke i šovenske. Prvima pripada univerzalizam Marulicev, Križanicevo sveslavenstvo, jugoslavenstvo Strossmayera i ”Iliraca”, internacionalizam Josipa Broza, književni opus Miroslava Krleže, žrtva Ivana Gorana Kovacica; uz druge se vežu ustaštvo i sramota pred svijetom koju je ono nanijelo, Pavelicevi zlocini, Budakovo ”Srbe na vrbe”, antisemitizam Tudmanovih ”bespuca” te poprilican broj u biti beznacajnih, ultranacionalistickih pisaca i intelektualaca, koje ne kanim nabrajati.

* * *

I na drugim južnoslavenskim prostorima ima slicnih pojava. Srpska kultura i književnost su, može se reci, samostalnije u odnosu prema izvanjskom okružju od hrvatske, ali ni one nisu jedinstvene: opstaju i razvijaju se istodobno unutar i izvan nacionalnih granica, u Vojvodini, Bosni, dijelovima Hrvatske, u odnosima sa Crnom Gorom, u Svetoj Andreji i Hilandaru. U novija vremena, širenje Srbije prema zapadu prijecili su Austrija, katolicanstvo i mjestimice islam, istocnu su joj granicu odredila rivalstva s balkanskim susjedima, veze s morem ostale su neostvarene ili pak posredne, preko Crne Gore i pristaništa bivše Jugoslavije. Beograd nije postao važnom lukom na Dunavu, dugo je bio tek prolaznom stanicom Orijent-Expresa, rastao je uglavnom bez homogenih urbanih tlocrta. Izmedu dva svjetska rata bio je, unatoc svemu, kozmopolitskim gradom. Danas to više nije, ispunjen mnogobrojnim srpskim izbjeglicama iz Bosne i Hrvatske i s Kosova te preplavljen nacionalizmom i osjecajem gubitka.

Na takvim osnovama, takoder razdijeljenim, i ovdje su prisutni razni cinioci i razlicite pripadnosti u kulturi. Nušic (Alkibijad Nuša) i Sterija (Jovan Popovic kome je otac bio pop Steriu), najznacajniji dramski pisci u srpskoj književnosti, cincarskog su porijekla, kao i dio loze Branka Radicevica, rodenoga u Slavoniji. U srpskoj je politickoj historiji podosta Cincara: Cuveni politicar Nikola Pašic, zvani ”Baja”, potjece iz obitelji Pascu; Cincari su bili i Constantin Riga, poznat Grcima kao njihov junak Rigas Feraios, i Pitu Guli (voda ilindenskog ustanka), i poznati fizicar Pavle Savic, Titov vjerni pomocnik. Medu beogradskim nadrealistima, Vuco i Koca Popovic su takoder iz cincarskih obitelji, a Marko Ristic, premda je dubokoga srpskog korijena, bijaše integralni Jugoslaven – što je možda jedan od razloga omraze spram njega u nekim književnim krugovima. Njegoš je, unatoc svemu, više crnogorski nego srpski pjesnik, bez obzira na to kako vidimo veze i razlike srpsko-crnogorske. Kišu je otac Židov, Davicu i otac i majka. Vasko Popa je svoje rane pjesme pisao na materinskom rumunjskom jeziku. Branko Miljkovic se ponosio majkom Hrvaticom. Milorad Pavic je takoder mješanac, mislim da mu je otac bio Hrvat. O Andricu, cije se hrvatsko i katolicko podrijetlo rado prikriva ili zaobilazi, vec sam govorio. Crkve su u Studenici i Decanima sazidali majstori iz Dalmacije, medu kojima je bilo i fratara. Neke od najljepših fresaka i ikona po manastirima i bogomoljama Južne Srbije, možda njihov najveci dio, oslikali su bizantski živopisci, mnogo više nego srpski.

Što se pak naših Srba iz Hrvatske tice, svi znamo da iz srpskih familija potjecu Petar Preradovic ili Vladan Desnica. Poznato je takoder kako su se izjašnjavali za života Ivo Cipiko (Cipicco se pisalo u Trogiru) ili pak braca Vojnovic, Ivo i Lujo, te stric im Kosto Vojnovic, pravoslavni preporoditelj koji se zauzimao za ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom (i, kao Srbin, prvi razvio hrvatsku trobojnicu na splitskoj Rivi). Nije sporno što su po podrijetlu, medu inim, Simo Matavulj ili Ðuro Danicic (pravim imenom Ðorde Popovic, ne znam zašto je ime kroatizirao), Novak Simic, Vlado Popovic, Vojin Jelic, zaboravljena Mirjana Matic-Halle. Žive ne nabrajam ne želeci im nauditi. Od srpske i pravoslavne loze vuku korijene Stjepan Miletic, pravaš i starcevicanac (da, upravo starcevicanac!), utemeljitelj ”hrvatskoga glumišta”, kao i pravaški tribun August Harambašic, po Matošu ”najbolji pjesnik hrvatskog nacionalizma i hrvatske slobode” – što bi danas, s obzirom na njegovo srpsko podrijetlo, izgledalo nevjerojatno i nezamislivo. Srbin iz Hrvatske i becki dak Savo Mrkalj suprotstavio se pravoslavnoj varijanti slavjanoserpskoga jezika i otvorio put Vukovoj reformi. A samoga Karadžica Zagreb je svojedobno proglasio svojim ”pocasnim gradaninom”, dok su ga srpski knjaz i velikodostojnici pravoslavne Crkve napadali do kraja života: i zbog njegova kritickog odnosa prema srpskoj politici, i zbog stava prema crkvenome jeziku, možda i zbog prelaska na katolicku vjeru prilikom ženidbe u Becu. Pritom se rado zaboravlja, u Hrvatskoj napose, da je njegova reforma prihvacena u Srbiji tek nakon njegove smrti te da, prema tome, nije imao nikakve moci da tu reformu nametne bilo kome. Prica o tome ”nametanju” je paranoicna.

Josipa Jelacica instalirao je za bana srpski pravoslavni patrijarh Rajacic u Karlovcu, dok je zagrebacki biskup Haulik, madžarizirani Slovak, bio odsutan za vrijeme investiture. O tome, naravno, nema spomena u našim školskim programima i udžbenicima.

O našoj braci koja vuce porijeklo iz muslimanskih zajednica ovaj put ne govorim, premda i oni imaju svojih teškoca s porijeklom, pripadnošcu, podvojenošcu. Toliko su stradali u ovom posljednjem ratu krivnjom Srba i Hrvata, da ih valja pustiti da zalijece svoje rane. Morat ce oni sami reci što misle o sebi, o stanovitim oblicima reislamizacije posve suprotnim vlastitim predajama, o videnju višenacionalne Bosne i Hercegovine. Kad za to dode cas. A cas možda vec dolazi… (Ovdje je Matvejevic u zapadnom trendu americhke propagande)

Ja cu dodati da su muslimani bili najvece ustashe i koljachi u II svjetsko ratu ,,a da se takozvani jebeni rvatski narod nikada nije ogradio od toga kao shto se Rusi nisu ogradili od staljina i rekli,,,pa taj idiot nije bio Rus   nego Gruzijac..Zato danas u USA svi misle da je Staljin bio Rus,,,i nigdje necesh naci objashnjenje i podrijetlo nejegovo se skriva kao zmija noge,..jer Rusi moraju biti krivi za sve,,,tako im je netko propiso...e sad da kazem tko,,netko bi se mogo najljutit:)))

* * *

Znam da primjeri koje sam navodio ne mogu promijeniti svijest onih koji su skloni ”etnicki cistim” kategorijama. Navest cu na kraju ponovo Matoša, da podsjetim one koji slabo poznaju svoje nacionalne kulture u koje se inace zaklinju, kako je moguce izdici se iz govora optužbe i hajke: ”Kakve bi svrhe imala nacionalna kultura da se njom može koristiti samo jedan narod. One vrijednosti koje vrijede tek jednoj rasi inferiorne su vrijednosti… Naša umjetnost ce samo onda biti nacionalna, kada bude evropska” (svi citati o nacionalnoj kulturi u ovom ogledu navedeni su prema Matoševim Sabranim djelima, sv. IV, str. 268, izd. Zagreb, 1973.)

 Ja dodajem nitko u rvatskoj ne spominje Krlezino podrijetlo (namjerno tipkam ovu glupu rijech podrijetlo iz samo meni poznatih razloga)..ali kada sam saznao tko mu je otac skuzio sam poantu njegove izreke,,,;sachuvaj me boze hrvatske kulture i srpskog junashtva:"O Gaveli necu ni rijechi,,istrazujte,,,rvati,,,pizda vam materina nekulturna:))))


Sad ce metildi riknut cuka,,,kad sazna da nije rvatica,,,

Vel'ka Maca je napisao/la:ćaća mi je pero - a njegov ćaća je zakleti ustaša, ne bi sinu dao srpsko ime... to je dalmatinska inačica od petar... ju nou, sen piter

tu nisam u svojim vodama, poceo sam saznavati koja su nasa a koja srpska imena tek od devedesetih i obzirom na svoje domoljublje htijo bih biti totalno nacisto. Jebiga, Petar Karađorđević je bijo srbin pa sto onda ne bi Pero kvrzica. Nisam jos nacisto sa mnogim imenima, Đuro, Pero, Slavko, Nada, Neda, Zoran, Željko/a itd. Pa evo, u Vlaku u snijegu imas Ljubana, Dragu...Nije ni cudo sto je vlak zapeo u snijegu kad je prevozijo srbe i hrvate mjesovito. Htijo bi to ispraviti za ubuduce, ijonako su nam pruge u kurcu...

pizda je napisao/la:

Vel'ka Maca je napisao/la:ćaća mi je pero - a njegov ćaća je zakleti ustaša, ne bi sinu dao srpsko ime... to je dalmatinska inačica od petar... ju nou, sen piter

tu nisam u svojim vodama, poceo sam saznavati koja su nasa a koja srpska imena tek od devedesetih i obzirom na svoje domoljublje htijo bih biti totalno nacisto. Jebiga, Petar Karađorđević je bijo srbin pa sto onda ne bi Pero kvrzica. Nisam jos nacisto sa mnogim imenima, Đuro, Pero, Slavko, Nada, Neda, Zoran, Željko/a itd. Pa evo, u Vlaku u snijegu imas Ljubana, Dragu...Nije ni cudo sto je vlak zapeo u snijegu kad je prevozijo srbe i hrvate mjesovito. Htijo bi to ispraviti za ubuduce, ijonako su nam pruge u kurcu...

meni su dva djeda petra i dva rođaka pera... a onda je i sveti petar bijo srbin... 

metilda je napisao/la:

meni su dva djeda petra i dva rođaka pera... a onda je i sveti petar bijo srbin... 

sveti Petar se ijonako zvao Simun pa mu je Isus dao novi nickname. U originalu se zvao Kefa ako se ne varam...

pizda je napisao/la:

metilda je napisao/la:

meni su dva djeda petra i dva rođaka pera... a onda je i sveti petar bijo srbin... 

sveti Petar se ijonako zvao Simun pa mu je Isus dao novi nickname. U originalu se zvao Kefa ako se ne varam...

Zvao se šimun a kefa valjda znači stijena pa je to kao neka simbolika... ne znam, zaboravila sam puno toga otkad se ne zabavljam na religiji ko nekada. iako... to su osnovne stvari... :stidise.

metilda je napisao/la:

pizda je napisao/la:

metilda je napisao/la:

meni su dva djeda petra i dva rođaka pera... a onda je i sveti petar bijo srbin... 

sveti Petar se ijonako zvao Simun pa mu je Isus dao novi nickname. U originalu se zvao Kefa ako se ne varam...

Zvao se šimun a kefa valjda znači stijena pa je to kao neka simbolika... ne znam, zaboravila sam puno toga otkad se ne zabavljam na religiji ko nekada. iako... to su osnovne stvari... :stidise.

fora mi je ta pretvorba zidovskih imena u grcka pa u latinska. Vise ne znas ko pije ko placa...

pizda je napisao/la:

metilda je napisao/la:

pizda je napisao/la:

metilda je napisao/la:

meni su dva djeda petra i dva rođaka pera... a onda je i sveti petar bijo srbin... 

sveti Petar se ijonako zvao Simun pa mu je Isus dao novi nickname. U originalu se zvao Kefa ako se ne varam...

Zvao se šimun a kefa valjda znači stijena pa je to kao neka simbolika... ne znam, zaboravila sam puno toga otkad se ne zabavljam na religiji ko nekada. iako... to su osnovne stvari... :stidise.

fora mi je ta pretvorba zidovskih imena u grcka pa u latinska. Vise ne znas ko pije ko placa...

Je fakat ..i meni je fora kad se to sve vrati u sanskrit i skuzis odakle je sve pocelo..od imena pa do jebavanja..)

Jebo te,,,kako je mi je uvijek nekako otuzno vidjeti rvate i rvatice sa kulturom srtza kad zaobilaze kulturu kurtza,,,ajmo,,,dje vam je ponos,,,robovi:))))

zingaro je napisao/la:Jebo te,,,kako je mi je uvijek nekako otuzno vidjeti rvate i rvatice sa kulturom srtza kad zaobilaze kulturu kurtza,,,ajmo,,,dje vam je ponos,,,robovi:))))

sve ti završi na ovome 

metilda je napisao/la:

zingaro je napisao/la:Jebo te,,,kako je mi je uvijek nekako otuzno vidjeti rvate i rvatice sa kulturom srtza kad zaobilaze kulturu kurtza,,,ajmo,,,dje vam je ponos,,,robovi:))))

sve ti završi na ovome 

Balkanski stereotip...shtapovi koji se drze za rukitze ne rade to iz ljubavi nego da ne bi poljubili zemlju chelom,,,Kad bi doshao do ovoga,,,uvalijo bi si utoku u usta i okino,,Jebo zivot kada si ovisan o bilo kome,,Zivot je lijep  (barem za mene) dok mosh jebavat satima,,dok ti se dize refleksno na neku koja zanishe guzovima niz ulitzu,,ostalo je sve patnja koja zasluzuje da se skrati,,,

zingaro je napisao/la:

metilda je napisao/la:

zingaro je napisao/la:Jebo te,,,kako je mi je uvijek nekako otuzno vidjeti rvate i rvatice sa kulturom srtza kad zaobilaze kulturu kurtza,,,ajmo,,,dje vam je ponos,,,robovi:))))

sve ti završi na ovome 

Balkanski stereotip...shtapovi koji se drze za rukitze ne rade to iz ljubavi nego da ne bi poljubili zemlju chelom,,,Kad bi doshao do ovoga,,,uvalijo bi si utoku u usta i okino,,Jebo zivot kada si ovisan o bilo kome,,Zivot je lijep  (barem za mene) dok mosh jebavat satima,,dok ti se dize refleksno na neku koja zanishe guzovima niz ulitzu,,ostalo je sve patnja koja zasluzuje da se skrati,,,

X to je degradacia covjeka. To su nekad bili lijepi i jaki ljudi a svelo ih se na nivo pergamenta i par kostiju. Treba otic dostojanstveno, jebo to...

ja sam protiv eutanazije ili kako je moderno reći - potpomognute smrti..
za svaku životnu dob postoji i određena patnja koju treba podnijeti
mislim da je Kreator sve to predvidio i da se sve ono što se nama u datom trenutku ne čini dobrim u konačnici pretvara u dobro..
teško je zamisliti sebe u pelenama ali ako i to dođe - pa što - sigurno je da ću imati nekoga tko će mi ih promijeniti
potrebno je postati kao dijete.. ovisan o tuđoj ljubavi, pažnji, dobroti..
zato treba razvijati svoju unutrašnju dobrotu i širiti je oko sebe.. promijeniti pelene ocu ili majci ili nekome tko je toga potreban..
ako treba trpjeti bol.. pa što.. kad umrem više me neće boljeti.. mislim da svatko dobije dozu boli koju može nositi..
bijeg od patnje je slabost.. 
dobro, zato sam promijenila mišljenje i spremna sam glasovati za legalizaciju marihuane u medicinske svrhe.. 

Nisam sigurna da bi se bas slozila s tobom. Mislim da starost moze biti romanticna ali da u biti starost nije lijepa.... i stalno se svadjam s prijateljicom koja zeli sto duze zivjeti, 100 po mogucnosti, jer se vodi onom - zivot je zivot. Ja ne mislim tako. Vitalnih 80 potpisujem odmah, ali ni dana duze. O meni se nece imati tko brinuti i nekakve pelene, kreveti, staracki domovi, to mi uopce ne djeluje privlacno. Isto tako, bol i patnju, staracku, ne smatram uopce romanticnom i potrebnom. Stoga ako se covjeku mogu prikratiti muke, glasam za eutanaziju.
u biti, lagano me pocinje biti strah starosti. Prvenstveno roditeljske, pa tek onda moje.