hipohondrija

ja sam kao opozit depresiji imala i manična stanja - dakle bila sam najbolje volje ikad od ikoga ikada... ko da sam na kilama drogeštine... to mi je bilo super i potpisala bi takvo zahtjevno i iscrpljujuće luđaštvo do kraja života, ali depresiju bi prepustila pizdeku i glisti.

Vel'ka Maca je napisao/la:

bratu treba žuč operirat - je l' i to pokrivaš

pokrivam , imam prakse da mu je mogu golim rukama izvaditi i to bez anestezije. Sta ce mi anestezija pa da zaspim...

pizda je napisao/la:

cat_claw je napisao/la:

To o cemu ti pises je to "depremiert" stanje. Na zalost ne znam odgovarajuci izraz na sprskom ili hrvatskom. Mislim da su po tom pitanju nasi jezici poprilicno siromasni.
Ne poznajem bas puno ljudi, koji se mogu pohvaliti da u takvom stanju nisu bas nikada bili, tako da je to sasvim normalno da si neke situacije sama prebrodila.  Zavisi sta je coveku u odredjenom trenutku bitno, sta dozivi kao "gubitak" ili "bol". Priroda nam jeste podarila mogucnost regeneracije, ali postoje oboljenja kod kojih samo medicina pomaze.
Ovo o cemu ti i Pipika pricate potice od toga sto mozda niste bas iz prve ruke doziveli i videli sta jedno pravo depresivno stanje moze uciniti od coveka. To je zapravo dobro. Krecete se u nekom "zdravom" okruzenju, ali hronicna depresija nije nesto sto se tek tako moze resiti. Ja na nju gledam kao na svaku drugu bolest koju lecimo medikamentima.

ne postoji kronicna depresija, postoji dugotrajno, dugogodisnje stanje koje se moze tako okarakterizirati obzirom na manifestacie. Svako od nas se moze, ali stvarno, prebaciti u drugi mud u roku od par sekundi. Cak i kod onih opravdanih tuga koje nisu nepoznatog razloga, znaci gubitka voljenih i sl. Stvar je u tome da mi u takvim situacijama jednostavno ne zelimo mjenjati svoje raspolozenje pa ma koliko se lose osjecali u njemu. Javlja se neki iracionalni otpor koji cesto ima racijonalne primjese. Naprimjer, kod opravdanih tuga osjecamo potrebu vrtiti filmove, oprastati se, preispitivati nas odnos sa tom osobom unedogled a sve kao neki proces inicijacije otpustanja. Kao, ako lako predjemo preko toga onda je to sramota, mi nismo emotivni kako smo mislili vec smo bescutni, sta bi rekla ta osoba da nas vidi kako sasvim normalno obavljamo svoje aktivnosti umjesto da ridamo na koljenima. Ima tu cijela masa toga sto bi se moglo nabrojiti ali onda se od sume ne bi vidjelo drvo. Kod tuga bez nekog razloga koje nazivamo depresijama je daleko najcesci uzrok nedostatak ili trenutni zastoj u kreativnosti. Uhvatis se neceg i to nestane. Sad mi ti reci, koliko je sve to skupa uzasno ako se da ukloniti nekom jednostavnom i bezveznom radnjom?

bože pizdo, ti si glup ko kurac

cat_claw je napisao/la:Takodje bih dodala da biti depresivan ne znaci plakati i tugovati. Depresija se moze ispoljiti na razne nacine. Konstantim ubrzanim pulsom, vrtoglavicama, mucninom i povracanjem, koji nikako ne prolaze, srcanom radnjom, koja podseca na predinfraktno stanje, konstantnim povisenim pritiskom, koji vec radi neke druge stete u organizmu.... Postoji puno simptoma koji su vrlo daleko od plakanja i tugovanja i koji zivot cine nesnosljivim.

to su anksioznosti i ne treba ih mjesati sa depresijama ijako cesto mogu proizaci iz duzih depresivnih stanja. Normalno da prosto prizivas anksioznost ako si dozvolis duze razdoblje bezvoljnosti, beznadja...onda si otvorena za sve moguce strahove, neuroze...

pizda je napisao/la:

kišna glista je napisao/la:

potpis ... zato ja uvijek tebe zovem da mi zvekneš šamarčinu kad mene uvati depresija i uvijek pali i to trenutno ... glava samo poleti i odjednom skontam da imam sasvim drugi pogled na stvari   eto, može i pizda bit antidepresiv ... sad kad sam to skontala, gotof si ... moli boga da mi se ništa ružno ne dogodi jer ćeš morat jopet ... od svih koje sam probala najbolje znaš odvalit šamar ... uopće mi nije jasno kako to već drugi nisu skontali ... tebe treba prodavati u apoteci u bočicama ... ili u lampicama ... protrljaš lampicu a ono izleti ruka sa šamarčinom

lako je sa normalnima ali vecina je onih koji smatraju da se nesto posto poto mora otaljati, intenzivno vrtiti tuzne filmove, isplakati osam barela suza i tako par mjeseci a onda sve manje...
Ako to ne urade, onda ce im se to toboze vratiti deset puta vecom zestinom. Odakle im ta pametna ideja, nije mi jasno. Vjerojatno kakav doktor Oz ili Oprah...

aj šuti, još uvijek prasnem u smijeh kad se sjetim rastrubljenog bunara ... a fakat znam i sama odlutati u žešču patetiku al jebat ga, bio je baš bizaran slučaj pa mi trebalo i toga al ne predugo .... ružne stvari se dešavaju i ajd, malo si dat oduška al treba ić dalje sa dobrim osjećajem a ne lošim i fakat je istina, sve zavisi od tebe

Vel'ka Maca je napisao/la:

bože pizdo, ti si glup ko kurac

a ti si debela

cat_claw je napisao/la:
Ovo o cemu ti i Pipika pricate potice od toga sto mozda niste bas iz prve ruke doziveli i videli sta jedno pravo depresivno stanje moze uciniti od coveka.

sorry cat, s tobom ne mogu ozbiljno o ovoj temi ... da ti napišem šta sam posredno il neposredno doživjela samo u proteklih par godina ti neb prestajala pisat kako ti je žao, kako nisi znala, kako suosjećaš a to bi me fakat bacilo u depresiju a to ne bih drugačije smo i to jako ... ne znači to ništa, nit da si ti ali ni ja loša ... jednostavno imamo drugačiji pristup svemu

kišna glista je napisao/la:

cat_claw je napisao/la:
Ovo o cemu ti i Pipika pricate potice od toga sto mozda niste bas iz prve ruke doziveli i videli sta jedno pravo depresivno stanje moze uciniti od coveka.  

sorry cat, s tobom ne mogu ozbiljno o ovoj temi ... da ti napišem šta sam posredno il neposredno doživjela samo u proteklih par godina ti neb prestajala pisat kako ti je žao, kako nisi znala, kako suosjećaš a to bi me fakat bacilo u depresiju a to ne bih drugačije smo i to jako ... ne znači to ništa, nit da si ti ali ni ja loša ... jednostavno imamo drugačiji pristup svemu

apropoux citiratom, svako stanje kojem se covjek prepusti bez zadrske moze izazvati svakakve posljedice. Ljudi su se u stanju pretjerane euforije bacali pod vlakove. Depresija nije virus koji pokupimo, ona nastaje u nama a isto tako i nestaje...

pizda je napisao/la: Ljudi su se u stanju pretjerane euforije bacali pod vlakove.

budale, mene kad uhvati euforija, onda bacam vlakove

kišna glista je napisao/la:

pizda je napisao/la: Ljudi su se u stanju pretjerane euforije bacali pod vlakove.

budale, mene kad uhvati euforija, onda bacam vlakove

oni su prevazisli tvoj stadij...

pizda je napisao/la:

kišna glista je napisao/la:

pizda je napisao/la: Ljudi su se u stanju pretjerane euforije bacali pod vlakove.

budale, mene kad uhvati euforija, onda bacam vlakove

oni su prevazisli tvoj stadij...

nek im bude ... ja ću ostati zaostala što se toga tiče

kišna glista je napisao/la:

pizda je napisao/la:

kišna glista je napisao/la:

pizda je napisao/la: Ljudi su se u stanju pretjerane euforije bacali pod vlakove.

budale, mene kad uhvati euforija, onda bacam vlakove

oni su prevazisli tvoj stadij...

nek im bude ... ja ću ostati zaostala što se toga tiče

pa ja, treba ponekad drugima prepustiti prednost...

kišna glista je napisao/la:

cat_claw je napisao/la:
Ovo o cemu ti i Pipika pricate potice od toga sto mozda niste bas iz prve ruke doziveli i videli sta jedno pravo depresivno stanje moze uciniti od coveka.  

sorry cat, s tobom ne mogu ozbiljno o ovoj temi ... da ti napišem šta sam posredno il neposredno doživjela samo u proteklih par godina ti neb prestajala pisat kako ti je žao, kako nisi znala, kako suosjećaš a to bi me fakat bacilo u depresiju a to ne bih drugačije smo i to jako ... ne znači to ništa, nit da si ti ali ni ja loša ... jednostavno imamo drugačiji pristup svemu

Odavno sam prihvatila nase razlike, tako da to nije problem.
I nije da bas imamo potpuno drugaciji pristup svemu, niti ti stvarno mozes znati kako bih ja reagirala,  ali dobro, nismo ovde ni ti, a ni ja, tema.

Ono sto sam, izmedju ostalog,  pokusavala reci je da ne mozemo sva stanja tretirati polazeci od sebe. To sto postoje ljudi, koji ce iz ruznih situacija izaci onakvi kakvi su i ranije bili, mozda cak i jaci, i sve to sami postici,  ne znaci da postoje i oni drugi, koji nece imati istu "srecu". Fizicki smo toliko razliciti, pa zasto ne bi bili i psihicki?! Neko ce biti sklon prosirenim venama, a neko sa tim uopste nece imati problema. Karikiram malo, ali tako je i sa psihickim stanjima. I svi ti ljudi nisu nista manje vredni ili manje sposobni. Ako pogledas skroz istoriju, pa i danas,  vecina znanstvenika ili velikih umetnika je imala problema sa psihom i preemotivnim stanjima, a opet su postigli toliko toga i iza sebe ostavili trag, koji nikada nece isceznuti.  Tako da to nije nesto sto nikada nije postojalo, s malom razlikom da su se takva oboljenja ranije tretirala raznoraznim pripravcima za smirenje.  Od tada je proslo puno vremena, medicina je uznapredovala.

cat_claw je napisao/la:

kišna glista je napisao/la:

cat_claw je napisao/la:
Ovo o cemu ti i Pipika pricate potice od toga sto mozda niste bas iz prve ruke doziveli i videli sta jedno pravo depresivno stanje moze uciniti od coveka.  

sorry cat, s tobom ne mogu ozbiljno o ovoj temi ... da ti napišem šta sam posredno il neposredno doživjela samo u proteklih par godina ti neb prestajala pisat kako ti je žao, kako nisi znala, kako suosjećaš a to bi me fakat bacilo u depresiju a to ne bih drugačije smo i to jako ... ne znači to ništa, nit da si ti ali ni ja loša ... jednostavno imamo drugačiji pristup svemu

Odavno sam prihvatila nase razlike, tako da to nije problem.
I nije da bas imamo potpuno drugaciji pristup svemu, niti ti stvarno mozes znati kako bih ja reagirala,  ali dobro, nismo ovde ni ti, a ni ja, tema.

Ono sto sam, izmedju ostalog,  pokusavala reci je da ne mozemo sva stanja tretirati polazeci od sebe. To sto postoje ljudi, koji ce iz ruznih situacija izaci onakvi kakvi su i ranije bili, mozda cak i jaci, i sve to sami postici,  ne znaci da postoje i oni drugi, koji nece imati istu "srecu". Fizicki smo toliko razliciti, pa zasto ne bi bili i psihicki?! Neko ce biti sklon prosirenim venama, a neko sa tim uopste nece imati problema. Karikiram malo, ali tako je i sa psihickim stanjima. I svi ti ljudi nisu nista manje vredni ili manje sposobni. Ako pogledas skroz istoriju, pa i danas,  vecina znanstvenika ili velikih umetnika je imala problema sa psihom i preemotivnim stanjima, a opet su postigli toliko toga i iza sebe ostavili trag, koji nikada nece isceznuti.  Tako da to nije nesto sto nikada nije postojalo, s malom razlikom da su se takva oboljenja ranije tretirala raznoraznim pripravcima za smirenje.  Od tada je proslo puno vremena, medicina je uznapredovala.

ne kažem ja da su različiti manje vrijedni ... u uvodu sam lijepo postavila konkretno pitanje i dala konkretan odgovor ... kako se odnosite do takvih i za sebe rekoh da ih zaobilazim i priznajem da im osobno ne mogu pomoći ... i to je to ... maknem se i zaobilazim ih u velikom luku a njima nek se bavi profesija i tko je plaćen za to ... jebat ga, nije mi problem pomoć nekom tko odmah pokaže volju sam sebi pomoć al hipohondri mi fakat nejdu i gotovo ... za mene je to samo jedan od načina kako privući pažnju na sebe na meni nezanimljiv način

aaa, šta sam našla ... jedan optimistični filmić

pizda je napisao/la:

Vel'ka Maca je napisao/la:

bratu treba žuč operirat - je l' i to pokrivaš

pokrivam , imam prakse da mu je mogu golim rukama izvaditi i to bez anestezije. Sta ce mi anestezija pa da zaspim...

E da, sićam se da je bilo aktualno tijekom 1980 -tih , navodno su negdi na Filipinima obavljali 
 -operacije- vadenja tumora i sl. Znači lik bi -golim rukama- ušao u stumak pacijenta   i onda
 bi izvadio neki krvavi komad nečega (veličine jajeta) i kao to bi bilo to.
 "Zapadnjaci" to snimali i stavili u prodkciju. Sada to izgleda poput SF............Ne znam.

pizda je napisao/la:

Vel'ka Maca je napisao/la:

bože pizdo, ti si glup ko kurac

a ti si debela

fakti su fakti... i u tvom i u mom slucaju, hihihi

kišna glista je napisao/la:

pizda je napisao/la: Ljudi su se u stanju pretjerane euforije bacali pod vlakove.

budale, mene kad uhvati euforija, onda bacam vlakove

otprilike.... meñi je bilo super, ali okolini.... avaj, avaj

Vel'ka Maca je napisao/la:

pizda je napisao/la:

Vel'ka Maca je napisao/la:

bože pizdo, ti si glup ko kurac

a ti si debela

fakti su fakti... i u tvom i u mom slucaju, hihihi

Jesu da............ali ti moreš smršati 

cat_claw je napisao/la:Do sada nisam imala susreta sa osobama, koje bih mogla okarakterisati kao hipohondre.

Prokomentarisala bih Bitvicin i Glistin upis - To je naivan pristup. Misljenje da se depresivno stanje moze "izleciti" ili "popraviti" setnjama ili teskim radom. U nemackom postoje dva vrlo zanimljiva izraza: deprimiert i depressiv. Prvi objasnjava stanje koje je prolazno..."samo od sebe". Recimo da se telo i psiha, nakon odredjenog vremena, sami regeneriraju.  Kao recimo gubitak posla ili neki drugi problem, koji osobu na neko duze ili krace vreme izbaci iz koloseka. Resenjem problema nestaje i depresivno stanje. Tu recimo mogu pomoci odlazak u prirodu ili setnje.
Medjutim, izraz "depressiv" se odnosi na stanje koje se mora leciti i na koje covek nikako ne moze uticati svojom voljom, niti se moze "samoizleciti" bilo kakvim teskim radom ili nekim nasilnim usmeravanjem svojih misli na nesto drugo.
Glista pise o mami koja je svojoj kceri davala antidepresive. Vrlo neodgovorno ponasanje. Davati bilo kome i bilo kakve medikamente, koji se dobijaju samo na recept je van svake pameti. I ako mislim da se radi o nekom dogadjaju pre puno godina, jer se vec u poslednjih 10-15 godina proizvode samo antidepresivi, koji ne izazivaju zavisnost.

Razmisljala sam o tome zasto je i da li je uopste ranije bilo manje psihickih oboljenja. Da, zivot je bio nesto jednostavniji. Ljudi su bili manje izlozeni brzim promenama. Covek, drustvo, tehnologija, sve se razvijalo polako i uporedo jedno sa drugim. Sada mi se cini da nas je sve to preteklo, tj da je covek sporije napredovao od svega onog sto ga okruzuje.
Psihicka oboljenja i psihicki poremecaju vise nisu tabu i ljudi otvoreno i sve hrabrije razgovaraju o njima. Ranije to vec nije bio slucaj. Sram i skrivanje. Pa je to mozda razlog zasto nam se sada cini da su neka ranija pokolenja imala mnogo manje problema sa slicnim poremecajima.

deprimiran i depresivan...

deprimirana sam svako malo (a tko nije?), depresivna sam bila prije par godina, odnosno na početku menopauze, što znači da mojoj depresiji nije bio uzrok nikakav gubitak posla ili smrt bližnjih (da je tako ja se ne bih čupala iz depresije ) nego podivljali hormoni...   i to je bilo debelo depresivno stanje koje je trajalo skoro dvije godine... ma i ja sam krenula po božjem redu i zakonu, moja doktorica, uputnica, psihijatar.... 

mislim da sam davno pisala o tim svojim posjetama psihijatrici... odabrala sam privatnicu, stariju gospođu, nimalo jeftinu, koja me odmah primila... govorila sam par minuta, zapravo sam se rasplakala i pokušala objasniti kako se osjećam, da mi se ujutro ne da otvoriti oči, da samo spavam i spavam... a onda je ona preuzela riječ... bila je to vrlo neobična metoda "liječenja", gdje sam zapravo ja njoj bila rame za plakanje, jer doma ima sina invalida koji ih svih uredno maltretira, pa je iskoristila priliku da to nekom kaže... ispričala mi je i svoju mladenačku aferu s jednim poznatim splitskim psihijatrom, rekla mi je čak i da je škorpion u horoskopu  
elem, nakon 45 minuta mi je dala dva recepta, naplatila i naručila za slijedeću seansu svojih ispovijedi... cipralex i helex... ajd, jasno mi je zašto cipralex, ali propisati helex osobi koja prespava cijeli dan i ne želi uopće ustati iz kreveta, e vala ...al, ajd, valjda žena zna što radi,  ipak sam popila par tableta helexa... i prespavala dva dana ... treći dan sam bila poput zombija, bez emocija, bez misli, ono šuplja olupina... 
odustala sam od helexa i uredno pila cipralex... da, nisam više cmoljila, ali se nisam ni pokrenula...
a onda me posjetila prijateljica iz pule... frknula je one tablete u smeće i natjerala me vanka da idem pronaći tri lijepe stvari... bilo što, drvo, pticu, čovjeka, nebitno i da joj opišem što sam vidjela kad se vratim... satima sam hodala i ništa mi nije bilo lijepo... jedva sam nekako podnijela prvi izvještaj...    
ostala je 2 tjedna kod mene i nije mi dala ni minute mira... da ne duljim, njena metoda me spasila... i danas kad osjetim da bi deprimiranost mogla potrajati, trznem se i prvo što napravim je fizičko iscrpljivanje, a onda slijedi tretman traženja lijepog... možda zato i imam na tisuće fotografija... blagomise    
dakle, kato, nije da ne znam što je depresija, osjetila sam je na vlastitoj koži, bila sam i u onoj fazi kad čovjek razmišlja da je smrt jedino rješenje, ali sam se iščupala alternativnom metodom, a ne lijekovima... sad kad znam kako je lako uletjeti u to stanje držim se one stare, bolje spriječiti nego liječiti... 

zapravo, kad bolje razmislim, žena mi je fakat pomogla... nije mi pustila kukumakati, nije mi dala rame za plakanje, otresla me poput prašine s kaputa i sve skupa mi masno naplatila...natjerala me na to da sama sebi pomognem.... ma hvala joj

Vel'ka Maca je napisao/la:


ahahahahahaha, a miško mali... pa i on je doctor... koje si ti prakse - opće, psihijatar,.... možda kirurg?!?!?
bratu treba žuč operirat - je l' i to pokrivaš

smiješni ste i ti i glista... a odmah tome pridodajem i bitwičicu

ama srećice, smiješna ne smiješna, mene ne buju kljukali medikamentima, sve dok postoji motika i priroda... 
probaj i ti, možda ti poslije neće biti tako smiješno 

btw je napisao/la:

Vel'ka Maca je napisao/la:


ahahahahahaha, a miško mali... pa i on je doctor... koje si ti prakse - opće, psihijatar,.... možda kirurg?!?!?
bratu treba žuč operirat - je l' i to pokrivaš

smiješni ste i ti i glista... a odmah tome pridodajem i bitwičicu

ama srećice, smiješna ne smiješna, mene ne buju kljukali medikamentima, sve dok postoji motika i priroda... 
probaj i ti, možda ti poslije neće biti tako smiješno 

evo vidis, znala sam ja kojem jatu pripadas

medikamenti meni nisu niti malo pomogli, totalni vejst...
dok je recimo moja teta rekla da je bez njih sve crno, a s njima drugacije gleda svijet.... al ona je neku blazu depresijicu imala.... ona i dan dans to lize, vec par godina.... meni uopce nisu pomogli.... ni medikamenti, ni psihijatar

Pomoglo mi je vrijeme, nikakve lopate, jer nisam mogla stajat na nogama, a kamoli lopatu drzat...

Mozda da otvorite kakvu gradjevinsko-psiijatrijsku ordinaciju gdje bi psihicka oboljenja ljecili uz kramp, pijuk i ostalu bratiju... eppur si muove - zasto bi psihijatrija bila dorecena grana, triba ju razvijat, vasa bi praksa unijela nove vjetrove na to podrucje i mozda jos kakvu zgradicu, pumpu, park

A da ne spominjem starog koji ima isto te zemljoradnicke fore i inace vjeruje u arbeit macht frei, pa me natjeravo sa raznoraznim pokusajima fizuckih aktivnosti, kao, istjerat ce on djavla iz mene, ahahaahahahahah, siroce...

Vel'ka Maca je napisao/la:

medikamenti meni nisu niti malo pomogli, totalni vejst...
dok je recimo moja teta rekla da je bez njih sve crno, a s njima drugacije gleda svijet.... al ona je neku blazu depresijicu imala.... ona i dan dans to lize, vec par godina.... meni uopce nisu pomogli.... ni medikamenti, ni psihijatar

ako je još na tabletama, onda nije riješila depresiju ... a o tim tabletama samo najgore ... ništa one ne liječe osim što ti pomognu problem trpati pod tepih ... prije godinu dana mi se prijatelj koji se navukao na takav način liječenja ubio ... počelo je sa malim depresijicama, pa se lizale tablete godinama a on bio uvjeren da se problem riješio, da funkcionira,  pa se problem vratio u većem omjeru,  pa se doze povećavale i tako redom punih dvadeset pet godina ... dok mu nije dijagnosticirana ovisnost a tablete izgubile djelovanje, unutarnji organi uništeni i krenulo se sa liječenjem ovisnosti ... i taman kad su svi mislili da je uspio, kad se počeo osjećati odlično i obitelj poveselila da se iščupao iz govana,  jednu noć ga vudrilo valjda sve ono što se godinama skupljalo pod tepihom tableta, čovjek izašao iz kuće u noć i ubio se ....

rođakinja ko šta rekoh, trajno oštećena žena a sve krenulo benigno ... rješavali se tekući problemi na koje nailazi svatko, ne samo ona, tabletama ... da se umrtvi, da ne osjeća duševnu bol ... pa tako redom dok se doze nisu morale povećati i žena debelo zašla u ovisnost od koje se sada liječi i pitanje da li će uspjeti ... ta kako će ? nije se učila trpiti ikakvu bol ...

iskreno, ne poznam niti jednu osobu koja se navukla na tablete a da je normalna ... sve samo imaju tu i tamo neke privide da je sve ok ... oduzmi im tablete, krenu takve pizdarije kakve je teško opisati riječima ... žalosno, al danas živimo u svijetu u kojem većina žena kad zađu u neke godine ne mogu živjeti bez raznih antidepresiva i sličnih sranja za smirenje i traže još ...

... nije da nisam i sama bila u fazi života kad me sa svih strana lupalo nemilice da mi se nije ponudila vreća pilula za lilule da dođem k sebi ... rekoh, probala jednu dozu i kad sam vidjela kako to uspava i ruši konja, istina, spavaš, al što reče blitva, probudiš se i dalje sjeban, kreneš primjenjivati i tražiti druge izlaze ... i mene je izvuklo iz sranja suočavanje sa stvarnošću širom otvorenih očiju, bistra uma i delo ! raditi i iščupati se iz sranja a ne zaleć i kukati kako se ne može ... i tek kad te oblije onaj jebački znoj od posla i to fizičkog, počneš osjećati da si bolje ... ali koliko ljudi danas uopće zna šta to znači pošteno se oznojiti od posla ? jako malo jer živimo u svijetu koji prezire znoj, tjelesne izlučevine jer je to nama fuj ... mi smo čisti samo kad nismo znojni a upravo je suprotno, mi se znojenjem čistimo ....  i da, paradoks, al puno je lakše sve ako nemaš rame za plakanje i nekoga tko će te hraniti terapijama i podržavati ih nego upravo suprotno, nekog tko će te tako divljački ritnuti da izletiš iz svoje kuće van i ne padne ti na pamet više ikada zaleć i kukati kako ti je teško ... jebate, na ovom svijetu u kojem ima toliko raznih sranja, stvarno je neprimjereno kukati da ti je teško ... ni ne znamo šta to znači al smo svi u depresijama

na istina način je otišla jedna moja prijateljica i mentorica ... isto se liječila od depresija tableticama ... dok je bilo tabletica, sve ok, kad je maknula tablete, ošla  jer joj bilo preteško suočiti se sa realnošću ... to je ono što nama ne ide ... suočiti se sa realnošću

pa tko voli nek izvoli ... ja ne bih ... radije se znojim i malo malo napunim nokte zemljom sa ostalom prljavom braćom